Tekstovi sa tagom: split

"Nalazim se na jadranskim Filipinima. Američani ne mogu naći ljepšu vedrinu na Havajima nego ja ovdje. Nalazim se u dubokom srcu dubokoga mora. Ovamo su me odista vile donijele, u nepoznatom nadnevku kada je globus zadrijemao i nitko nije mogao da me primijeti. Ja sam u carstvu pustolovina, u čudu događaja. Konačno sam doživio da je svijet zaboravio. I postao sam vlasnik jednog otajstva. Otputovao sam ravno prema pravoj slobodi, na jadranski front, na domaku Monte Gargana. I našao sam prije spontan, bolji nego da predstavljam svjetski PEN-club. Badava je to govoriti: Dalmacija, Jadran. Nego ovamo treba dohrliti, na Vis, kamo je stiglo dosta malo Čehoslovaka, i još dalje, na Biševo, na Svetog Andriju, na Palagruž. Poslije toliko godina trome sjedećivosti konačno me zahvatio talas epopeje. I to tako neodoljivo da će sada sva srca sa mnom zatreperiti, da će me svaka ljepota zavoljeti i blagosloviti" (Tin Ujević)

Split osamdesetih još uvijek je podsjećao na Smojin Split iz „Veloga mista“ i na Fellinijev „Mediteran“. U takvoj sredini prepunoj veselja i ludorija, u kojoj nema prave hijerarhije, odrastala je Tisja Kljaković Braić. Malena djevojčica pod zaštitom bake i dida, koja se skriva u kiosku, ne voli odlazak u vrtić, s didon ide na partiju karata u Hajduka, a sa susjedima na kupanje pod Marjanom. Od rođenja do početka rata, koji se podudara i s autoričinim odlaskom u srednju školu, pratimo obitelj – oca, majku, dida, baku, susjede iz iste zgrade i ulice u čijem je središtu protagonistica, vragolasta djevojčica, inteligentna, darovita i pomalo razmažena. Kroz niz zabavnih priča, s mješavinom smijeha i suza pratimo tipično dalmatinsko i mediteransko djetinjstvo prepuno radosti, povjerenja i ljubavi. „U malu je uša đava“ roman je u pričama koji čitamo s osmijehom na licu prisjećajući se i vlastitih zgoda i nezgoda, vlastite obitelji i nekog sretnog, bezbrižnog vremena u kojem je sve bilo moguće i ostvarivo. Izdavačka kuća „Fraktura“ objavila je novo izdanje ove knjige s autoričinim ilustracijama i nekoliko novih jednako veselih epizoda, a naš portal – zahvaljujući ljubaznošću „Frakture“, u prilici je da čitaocima predstavi dve priče iz ove, jedne od najprodavanjih knjiga u Hrvatskoj 2020. godine

Ostaje nam razbistriti kontroverzu koja to nije o Oliverovom nepopustljivom bojkotu Srbije. Takav Oliver koji navodno zlopamti i ne prašta, ne može ući u kulturu sjećanja koju tek treba stvoriti na ovim prostorima poslije balkanskog tridesetogodišnjeg rata. To nije bio on ni kao osoba niti na to ukazuje njegov opus u kojem ima više vjere, ljubavi i oprosta nego u liturgijama glavnih kršćanskih crkava s ovih prostora u zadnjih četrdeset godina. Poput onog galeba iz njegove pjesme, bio je visoko iznad prizemnog nacionalizma i tribalnog konflikta

Godine 1904., na Dalekom istoku zaratili se Rusi i Japanci. Vodidu se velike, krvave bitke koje svit do tad nije vidija, a moj Split se omar podili: jedni su za Ruse, drugi za Japance, a kako su Rusi raskoljnici a Japanci budisti to jedan dil građani stoji neutralan. Prid općinsku palacinu na Pjacu drži se proruski zbor, piva se 'Božje, carja brani' i skupjaju se pinezi za pomoć Rusima. I dok ovi pivadu 'Bože, carja brani', projapanci viču: 'Doli bili car! Živija Mikado!' I skupjaju smista pedeset krun i šajedu pozdravne telegrame Mikadu u Tokijo. Po trafikan prodajedu se karte đeografike Dalekog istoka, traži se di je to Mandžurija, di je Portartur, Dalnji. Po spliskin kaletan čuje se harašo, ničevo i - banzai!

Nakon baruština i malih mora, na splitskoj glazbenoj sceni ukazao se napokon Ocean i pokazao svu ljepotu i snagu protkanu emocijama, koje baš i nisu svakodnevne i sveprisutne kad je u pitanju glazbena stvarnost. Dugo godina članovi grupe Ocean čekali su upravo ovaj obećavajući trenutak

Dojmovi su i sada još uzburkani, pa ako vrijedi ona izreka o tome da su putovanja investicija koja je nepotrošna, onda sam je sada istinski osjetio i proveo u djelo.

Promatrajući ih tako u njihovim trenucima ukradenog mira, na pamet bi mi pale prepiske koje sam održavala s prijateljima iz bivših država upokojene Juge. Svako pismo završavalo je sa "pozdravi mi more". Te pozdrave shvaćala sam ozbiljno, kao neki uzvišeni zadatak; kao da će me, ako ne prenesem te pozdrave moru, sustići najmanje deset godina nesreće

Na Olimpijadu je otišla kao četvrta u ženskoj štafeti četiri puta sto mešovito, a štafeta je otišla zato da se ispuni kvota sportista i sportistkinja, neophodna da putuje još jedan funkcioner. Za pojedinačno nadmetanje na 100 m prsno prijavila se „kad je već tu“, a za dvostruko dužu deonicu „kad je već olimpijska šampionka“, pa osvojila još jednu medalju, srebrnu

U razgovoru za Crol.hr dvoje sudionika ovogodišnjeg devetog Split Pridea, 19-godišnji Duje Donadić i 25-godišnja Hana Lilić Prodanović, otkrivaju kako im je bilo na Povorci ponosa za koju se svi slažu da je bila najbolja dosad.

Ja sam mislila na momka koji nam je reka Helouu, how can I help you. Nije ni čudo da nam se obratija na engleskom. Ako nemoš u svom vlastitom gradu više nać slastu iz prvog puta, onda si u tom gradu i službeno stranac

Kad ja mrtva ozbiljna kažem da ne želim čuti vic, onaj koji mi je postavio to pitanje umre od smijeha smatrajući da se zezam. Jer valjda ne vjeruje da netko zaista ne želi čuti vic, ili da netko zaista ima obraza iskreno reći da ga ne želi čuti. Pa mi ipak ispriča vic. Ja, ne želeći povrijediti dotičnog veseljaka, smijem se. Pa ovaj pomisli kako je bio u pravu kad je pomislio da se ja šegačim kada sam izjavila da ne želim da mi ispriča vic.

Muenchenska priča iz 1989. o Jugoplastici priča je o pobjedi. A ona stvarna, istinska priča o Jugoplastici završila je porazom. I to ne samo sportskim porazom, premda je sportski poraz danas realitet onog što danas imamo kao KK Split. Poraz „žutih“ nije, i nije nikad bio samo poraz jednog kluba i jednog sporta. Poraz „žutih“ bio je i ostao poraz jedne firme, jedne generacije, ali i jednog grada

Dobra košarka koju smo igrali je poput dobrog bluza. Omogućava da publika oseti da ima milion maraka kod kuće, a u stvari nema ništa. Svojim igrama i veštinom smo ulazili u sve domove, u sve glave mlade i stare, naše igrače su zbog njihovog ponašanja neke žene volele za svoje kćeri, a, mnoge mlađe za sebe... Imali smo istu maksimu kao i Fidel Kastro na Kubi: naša obaveza je da pobeđujemo. Posuli smo, po inače najlepšem gradu na svetu, zlatnu prašinu, a Split je, nikada sebičan, poklanjao otocima i zaleđu, i vlajima i bodulima.... Moram ovde da stanem, suze mi polaze, a i ja sam oslabio... Koliko sam nekada bio čvrst, bez suza ispratio pola familije na drugu obalu, danas mogu da zaplačem i na otvaranju samoposluge. Ti moji heroji naše splitske revolucije su zaslužili da im Split pokloni deo rive gde će zauvek utisnuti svoje ruke i noge. To mesto će biti svetilište za generacije koje dolaze, neke nove dečake sa splitske rive

Glumac prebogate kazališne biografije, rođen je u Splitu na Badnjak, 24. prosinca 1938. Na Akademiji dramskih umjetnosti diplomirao je 1962. godine, kao jedan od posljednjih studenata dr. Branka Gavelle. Isprva trajno djeluje u Drami zagrebačkog HNK, gdje je od 1962. do 1965; od 1966. u kazalištu je "Gavella", tadašnjem Zagrebačkom dramskom kazalištu; a od 1983. ponovno je u Drami HNK. Boban je podjednako uspješan kao tumač likova iz klasičnog repertoara, sve do antičke tragedije, kao i onih iz suvremenih dramskih tekstova. Od njegovih uloga u GDK "Gavella" prve su one u Ibsenovom "Neprijatelju naroda" i "Komandamtu Sajleru" Borislava Mihajloviča - Mihiza, obje iz 1967., a zatim su tu nastupi u predstavama "Tri farse", "Narodni poslanik", "Zločin i kazna", "Živjeti kao svinje", "Naša mala stabilizacija", "Život Galilejev", "Heretik", "Arden od Fevershama", "Dantonova smrt", "Glorija", "Kraljevo", "Spašeni", "Samoubojica", "Večeras improviziramo", "Macbeth", "Što je vidio sobar"...

Imala sam devet godina kada je ćaća, jednog sparnog i dosadnog ljetnog popodneva, u naše selo doveo crnca. Bio je to pravi pravcati, da ne može biti crnji, crnac iz Afrike. Ime mu nisam zapamtila ali se dobro sjećam da je bio iz Konga i da je kod nas studirao medicinu. E sad, kako je on to studirao jedva natucajući par naših riječi, ostala mi je vječita misterija…