Tekstovi sa tagom: split

đurđa bjedov

Heroina drugačijeg detinjstva: Đurđa Bjedov

Đuke naša, najbolja si!

Na Olimpijadu je otišla kao četvrta u ženskoj štafeti četiri puta sto mešovito, a štafeta je otišla zato da se ispuni kvota sportista i sportistkinja, neophodna da putuje još jedan funkcioner. Za pojedinačno nadmetanje na 100 m prsno prijavila se „kad je već tu“, a za dvostruko dužu deonicu „kad je već olimpijska šampionka“, pa osvojila još jednu medalju, srebrnu
Bow 01 S

Priče iz Splita: Hana i Duje

Pride koji je poništio traumu

U razgovoru za Crol.hr dvoje sudionika ovogodišnjeg devetog Split Pridea, 19-godišnji Duje Donadić i 25-godišnja Hana Lilić Prodanović, otkrivaju kako im je bilo na Povorci ponosa za koju se svi slažu da je bila najbolja dosad.
Ckld 01 S

Helooou, how can I help you?

Kad u sopstvenom gradu postaneš stranac

Ja sam mislila na momka koji nam je reka Helouu, how can I help you. Nije ni čudo da nam se obratija na engleskom. Ako nemoš u svom vlastitom gradu više nać slastu iz prvog puta, onda si u tom gradu i službeno stranac
Eva 02 S

'Oćeš da ti ispričam jedan vic?

Smijeh bez predumišljaja

Kad ja mrtva ozbiljna kažem da ne želim čuti vic, onaj koji mi je postavio to pitanje umre od smijeha smatrajući da se zezam. Jer valjda ne vjeruje da netko zaista ne želi čuti vic, ili da netko zaista ima obraza iskreno reći da ga ne želi čuti. Pa mi ipak ispriča vic. Ja, ne želeći povrijediti dotičnog veseljaka, smijem se. Pa ovaj pomisli kako je bio u pravu kad je pomislio da se ja šegačim kada sam izjavila da ne želim da mi ispriča vic.
Jplst 03 S

Priča iz bolje prošlosti: Jedna velika fabrika i njen veliki klub

Slava Jugoplastici

Muenchenska priča iz 1989. o Jugoplastici priča je o pobjedi. A ona stvarna, istinska priča o Jugoplastici završila je porazom. I to ne samo sportskim porazom, premda je sportski poraz danas realitet onog što danas imamo kao KK Split. Poraz „žutih“ nije, i nije nikad bio samo poraz jednog kluba i jednog sporta. Poraz „žutih“ bio je i ostao poraz jedne firme, jedne generacije, ali i jednog grada
Jugoplastika

Sećanja Božidara Maljkovića: Zlatna Jugoplastika za najlepši Split

Da sam normalan, poludeo bih

Dobra košarka koju smo igrali je poput dobrog bluza. Omogućava da publika oseti da ima milion maraka kod kuće, a u stvari nema ništa. Svojim igrama i veštinom smo ulazili u sve domove, u sve glave mlade i stare, naše igrače su zbog njihovog ponašanja neke žene volele za svoje kćeri, a, mnoge mlađe za sebe... Imali smo istu maksimu kao i Fidel Kastro na Kubi: naša obaveza je da pobeđujemo. Posuli smo, po inače najlepšem gradu na svetu, zlatnu prašinu, a Split je, nikada sebičan, poklanjao otocima i zaleđu, i vlajima i bodulima.... Moram ovde da stanem, suze mi polaze, a i ja sam oslabio... Koliko sam nekada bio čvrst, bez suza ispratio pola familije na drugu obalu, danas mogu da zaplačem i na otvaranju samoposluge. Ti moji heroji naše splitske revolucije su zaslužili da im Split pokloni deo rive gde će zauvek utisnuti svoje ruke i noge. To mesto će biti svetilište za generacije koje dolaze, neke nove dečake sa splitske rive
božidar Boban

Susreti i sjećanja: Božidar Boban, veliki glumac

Duge mudante za dramskog prvaka

Glumac prebogate kazališne biografije, rođen je u Splitu na Badnjak, 24. prosinca 1938. Na Akademiji dramskih umjetnosti diplomirao je 1962. godine, kao jedan od posljednjih studenata dr. Branka Gavelle. Isprva trajno djeluje u Drami zagrebačkog HNK, gdje je od 1962. do 1965; od 1966. u kazalištu je "Gavella", tadašnjem Zagrebačkom dramskom kazalištu; a od 1983. ponovno je u Drami HNK. Boban je podjednako uspješan kao tumač likova iz klasičnog repertoara, sve do antičke tragedije, kao i onih iz suvremenih dramskih tekstova. Od njegovih uloga u GDK "Gavella" prve su one u Ibsenovom "Neprijatelju naroda" i "Komandamtu Sajleru" Borislava Mihajloviča - Mihiza, obje iz 1967., a zatim su tu nastupi u predstavama "Tri farse", "Narodni poslanik", "Zločin i kazna", "Živjeti kao svinje", "Naša mala stabilizacija", "Život Galilejev", "Heretik", "Arden od Fevershama", "Dantonova smrt", "Glorija", "Kraljevo", "Spašeni", "Samoubojica", "Večeras improviziramo", "Macbeth", "Što je vidio sobar"...
Posets 01 S

Kako je Afrika upoznala vlaški ples - “treskavicu”

Dan kad je moj otac doveo crnca u Prugovo

Imala sam devet godina kada je ćaća, jednog sparnog i dosadnog ljetnog popodneva, u naše selo doveo crnca. Bio je to pravi pravcati, da ne može biti crnji, crnac iz Afrike. Ime mu nisam zapamtila ali se dobro sjećam da je bio iz Konga i da je kod nas studirao medicinu. E sad, kako je on to studirao jedva natucajući par naših riječi, ostala mi je vječita misterija…
Split oslobođenje

Uz obljetnicu oslobođenja Splita 1944. godine

Cijeli grad otišao u partizane

Bilo bi dobro da vidimo od čega su nas to partizani prije 70 godina oslobodili? Danas, 70 godina poslije, posljednji preživjeli partizani iz tih herojskih dana – oni koji su bili jači i od Nijemaca i od Talijana i od ustaša i od četnika – nalaze se u desetom desetljeću života, a svoju duboku starost žive sa spoznajom da ih se u dijelu javnosti smatra nitkovima, dok u njihovu i našem gradu istodobno niču spomenici s imenima ustaških ratnih zločinaca, a gradski zidovi prepuni su ušatih slova koja slave poraženu fašističku vojsku. Kao da je sâm Sotona sišao u naš grad, pa bijelo napravio crnim, a crno učinio bijelim
Kovva 01 S

Stanko Karaman: Fotografije koje ispisuju historiju

Od kolevke do Hajduka

Umirovljenom fotoreporteru “Slobodne Dalmacije” Stanku Karamanu pošlo je za rukom nemoguće – uspio je pola stoljeća Dalmacije "spremiti" između korica u raskošnoj monografiji "Od kolijevke do Hajduka". Prošetao nas je objektivom i perom od loze i maslina do zimmer freia, pa ratnih i prvih poratnih godina - natrag, u rikverc, jer se od furešta (još) nije dalo živjeti. Redovno je pratio Splitski festival i ostavio nam čarobne fotografije: mlađahni Oliver s onim svojim naočalama s "debelim lentama" u vrijeme kad je otpjevao "Galeba", Mišo Kovač i Zdenko Runjić bez svojih prepoznatljivih brkova, boem Toma Bebić - duša Dalmacije… Mlađi će vidjeti kakvu je modu i frizuru furao legendarni Đorđe Peruzović, i kako je na početku karijere izgledala Severina. Nostalgičari će doći na svoje kad ugledaju barba Luku Kaliternu, Malog Napoleona - Tomislava Ivića, zabrađenog Iku Buljana, jednu od najvećih nogometnih ikona Hajduka i Hamburga svih vremena. Naravno, kao čovjeku koji se i u privatnom životu dugo bavio sportom, glavne su mu profesionalne preokupacije vezane uz "balun"; nogometni i košarkaški. Kamerom i perom stari nas lisac vodi kroz najbolje godine Hajduka. Posebno je dobro zabilježio uspjehe zlatne Ivićeve generacije; a onda i Jugoplastike, one Maljkovićeve, Tonijeve, Rađine..., koja se slavodobitno tri puta uspela na krov Europe. Predstavljanje monografije koja se klanja vječnosti Dalmacije i njezinih simbola – Hajduka, Smoje, Pjace i Rive – bit će organizirano diljem Hrvatske, a možda i u dijaspori, jer Karaman je na Facebooku okupio na tisuće vjernih poklonika koji se od prvih objavljenih "slika" na internetu upisuju na listu onih koji je žele imati na kantunalu, baš kao što su nekad u Dalmaciji pokraj uzglavlja držali Kačićevu "pismaricu". * Redakcija XXZ magazina posebno se zahvaljuje gospodinu Stanku Karamanu na ustupljenim fotografijama
Aakarr 05 S

Kapitalna foto-monografija „Od kolijevke do Hajduka“

Stanko Karaman: Pola stoljeća crno-bijele prošlosti

Nije pretjerano reći: u monumentalnoj monografiji "Od kolijevke do Hajduka", umirovljeni fotoreporter "Slobodne Dalmacije" i nekadašnji sportski izvjestitelj dopisništva „Vjesnika“ u Splitu, zabilježio je sve spomena vrijedno: najveće face, najveće događaje, obišao ama baš sva obalna mjesta i gradove, Zagoru i otoke, zavirio pod svaki kamen, svjedočio tranziciji zavičaja koji je živio od mriže i motike u turističku meku. Pa, onda svi ti splitski festivali na kojima je Karaman vrebao zvijezde i zvjezdice u usponu i na zalasku karijere. Potom, Mate Parlov u mudantama, na vaganju pred odlučujući meč, Tina Turner na Gripama... sve su to portreti oko kojih će se sigurno tiskati na izložbama koje će Karaman organizirati u razdoblju što je pred nama
Monna 05 S

Izložba o arhitekturi bivše Jugoslavije u prestižnom njujorškom Muzeju moderne umetnosti

SFRJ, zemlja na koju možemo biti ponosni

Jasenovački cvijet zadnji je prizor, na samom kraju, ove izložbe. Bez obzira koliko sam se nostalgično prisjećao sretnijih turističkih vremena gledajući stare slike jadranskih hotela, kad je 'cijela zajednica sudjelovala, a pristup plaži bio neograničen', dok sam se smješkao požutjelim Iskrinim telefonima i pokušao dozvati u sjećanje gdje je u mom djetinjstvu bio jugo-kiosk K67, izložba me je otpratila s najbolnijom i najvažnijom porukom iz Jasenovca – nikad zaboraviti. To je bio dio našeg jugoslavenskog iskustva. Još je više dio našeg hrvatskog iskustva
Manimani 01 B

Ima u životu mnogo toga osim para

Kako smo postali pohlepne nakaze

Drago Ćosić je samo jedan u beskonačnom nizu Hrvata kojima je pohlepa smutila pamet, potpuno ih dehumanizirala, učinila životinjski besramnim, koji su zbog novca odbacili roditeljski odgoj i sve što su naučili u školi, zaboravili sve što je dobro, pošteno, dolično i skladno. I koji se više čak i ne kriju. Ne jebu živu silu. Nimalo ih ne uzrujava da svi vide njihov poraz i njihovu bijedu
vlasta kneževic

Zapisi i sjećanja: Vlasta Knezović, glumica

Marjeta moje mladosti

Kao Marjeta u seriji „Vele misto“ nas je osvojila, opčinila. Takva je Vlasta i u životu. Ona ne samo da daje ono što je lijepo i pozitivno nego to pokušava pronaći i u ljudima s kojima je u kontaktu. I sama je priznala: kad je to počela tražiti kod ljudi, od tada je mirnija i zadovoljnija. U njenim godinama čovjek je više na zemlji, realniji je, ali ne i tužniji i izgubljen. U njenim godinama iluzije se gube. Ali u tom gubitku ona zna naći sreću kao što ju je našla Marjeta, bez obzira na sudbinu u seriji pa i u stvarnom životu
Dvrnik07 S

Zapisi i sjećanja: O glumcu koji je postao simbolom Splita

Boris Dvornik: Čovjek koji je odbijao da bude zvijezda

Uz Miljenka Smoju, Ivu Tijardovića, uz Zdenka Runjića, Gorana Ivaniševića i još nekolicinu uglednika - Boris Dvornik (1939 - 2008) nedvojbeno jebio i još jeste simbol grada pod Marjanom. Splićani su ga uvijek prihvaćali kao običnog  sugrađanina. Nikada sa sobom nije nosio one glumačke živote izvan scene, kako se katkada zna dogoditi u životima drugih glumaca, koji su teško ulazili u tuđe živote, a još teže iz njih izlazili. Jednostavnost je ono što ga je činilo velikim i malim…