Tekstovi sa tagom: spomenik

Človjek može vidjeti ono što nije vidio, čuti ono što nije čuo, okusti ono što nije otkusio, bit tami gdji nije bio, al` uvijek i svagdi, samo sebe može najti

„Životna priča Vjerana Miladinovića mogla bi nositi naslov: Jedna mladost u Jugoslaviji. Ili nekako tako. On, a pomalo i ona – kako je već kome volja i kako se tko osjeća u odnosi u Vjerana i Merlinku, i kako se Merlinka u kojem trenutku svoga života osjećala – proživjeli su život u zemlji u kojoj je bilo proklamirano i zajamčeno svako ljudsko pravo, ukoliko je grupno konzumirano i formulirano. Prava pojedinaca, onih koji su se, poput Vjerana Miladinovića, fatalno razlikovali, koji su mislili svojom glavom i usuđivali se biti ono što jesu, bila su krštena, obezvrijeđena, ismijana i na kraju ukinuta“ (Miljenko Jergović)

Kada bi u međunarodnom pravu postojao zakon koji bi zabranjivao uklanjanje spomenika i mijenjanje naziva, ljudi bi, kao i čitave zajednice, bolje promislili prije nego što bi donosili pravorijek o tome što im je veliko, vječno i nezaboravno. Ovako, ništa nam nije privremenije od vječnosti. Mijenja se sa svakim prevratom, pa i svakom promjenom vlasti

Posve je normalno da četnici žele podići spomenik četnicima. Baš kao što i nacisti žele podići spomenik Hitleru. Baš kao što bi i bacil kuge, da je na vlasti, želio podići spomenik „istorijskim 1340-im“, kada je kuga slavodobitno prodrla u Evropu. Kao što je posve normalno da im to ne bude dozvoljeno

Amfilohije mrzi Tita zato što je Titova politika bila odveć slična onome što piše u Novom zavjetu. Tito je Hristov nauk iz “metaistorije”, “čežnje” i “istorijske potrebe” preselio ravno u živu istoriju. To je ono što mu Amfilohije ne može oprostiti

Nema ništa protiv Rade Končara ni njegove familije. Samo ne voli Srbe, komuniste i narodne heroje. Nema, dakle, ništa protiv Končara osim što mrzi ono što je Končar bio. To je karakteristično za fašiste: oni vole ljude kao apstrakciju, a konkretne ljude kolju. Oni čak ne vole ni svoj narod – oni samo mrze drugi. Intenzitet te mržnje treba da nadomjesti osjećaj inferiornosti koji ih muči

Godine 1969. podignut je spomenik arhitekta Zdenka Sile koji se sastoji od 26 stupova od grubo obrađenog kamena vapnenca, koji simboliziraju 26 smrznutih partizana. Zdenko Sila je za izgled spomenika dobio inspiraciju na obližnjim poljanama po kojima je razasuto kamenje koje se izdiže iz travnate površine. Na samoj cesti se nalaze i tri spomen ploče s tekstovima osnovnoškolaca

Prošlo je 26 godina od fašističkog naređenja srpskih vlasti lokalnom stanovništvu: "Građani srpske nacionalnosti, pridružite se svojoj vojsci i policiji u potjeri za ekstremistima. Ostali građani, muslimanske i hrvatske nacionalnosti, moraju na svoje kuće i stanove izvjesiti bijele zastave i na ruke staviti bijele trake. U protivnom, snosit će teške posljedice"

Srbi su imali onoga koga su većinski hteli, koga zaslužuju, umirali su kretenoidno romantično, poletno, zaljubljeno, ispunjeno, uništavajući sve oko sebe, krčeći sebi homogeni etnički prostor sa kojeg su proterivani svi nezaraženi, imuni na hiperprodukciju zla i primitivizma. Utoliko je sveta obaveza podići spomenik svojoj mladosti, čuvati tekovine nasilja, sva dostignuća verujućih generacija, poput uništene budućnosti onih koje tek stasavaju za izlazak na izbore

Nežnija polovina Đorđa Vukadinovića ovih je dana arhitektonski opsednuta predlogom da se ubijenom Zoranu Đinđiću podigne spomenik u Beogradu. Slobodanu Antoniću sve smeta: i dizajn, i mesto određeno za monument, i podrška grada Beograda, a posebno mu smeta Đinđić za kojeg kaže: “Pogledamo li ono što je Đinđić stvarno uradio – ne što je želeo ili najavljivao – videćemo, sa našim današnjim iskustvom i znanjem, samo uvlačenje Srbije u kolonijalni položaj prema Zapadu, manipulaciju institucijama i medijima u ime evroreformskih ciljeva, kao i sasvim nezakonito izručenje Miloševića Hagu – upravo na Vidovdan”…