Tekstovi sa tagom: staljin

Zaboravljeni su milioni nevinih ljudi koji su u Gulagu ostavili svoje kosti, zaboravljen je teror neviđenih razmera, zaboravljena su masovna hapšenja i progoni, zaboravljene su deportacije čitavih etničkih grupa, zaboravljeni su morenje glađu i streljanja, zaboravljeni su moskovski procesi i permanentne čistke, zaboravljeni su Butirka i Lubjanka, Kolima i Norilsk, zaboravljeno je pretvaranje šestine planete u pakao na Zemlji, sve je to zaboravljeno e da bi Staljin bio „najveći državnik XX veka“

Njegov život se okončao krvavim apsurdom, poput onog kojim su živeli mnogi junaci njegovih tragikomičnih dela, besmislom kojem je posvetio svoj genijalni umetnički rad i život. „Nestao“ je, sklonjen „logikom“ vladara bezdušnog sveta, tzv. ljudi operisanih od „humora“ ili bilo kakvih emocija koje ne podrazumevaju vlast, korist, rigidnu ozbiljnost i život praznih, suvoparnih mrtvaca

Nakon Osme sednice na kojoj je Milošević preuzeo totalnu vlast, Bogdan Bogdanović je napisao pismo na 60-ak stranica i poslao ga Centralnom komitetu SK Srbije. Reakcija nije bilo, pa je Bogdanović pismo objavio u listu Mladost (16-19. novembar 1987), posle čega je usledila haranga neviđenih razmera koja je trajala godinama. Miloševićevi čauši su bili vredni: preteći anonimni noćni pozivi, svakodnevne optužbe po medijima, pokušaji upada u stan, grafit u Bogdanovićevom ulazu “Ovde je stan ustaše Bogdana Bogdanovića” sa strelicom, udruženi napad na čoveka koji je pružio otpor Miloševićevoj destrukciji na samom početku. Opadači i jurišnici su bogato nagrađeni od novog režima stanovima, direktorskim mestima, funkcijama, novcem, što je sam Bogdanović u jednom intervjuu ironično prokomentarisao: “Ja sam vrlo mnogo koštao moju domovinu, moju užu domovinu i moj grad. Kad se sabere sve što su isplatili ljudima koji su me likvidirali - to su ogromni iznosi. Na neki bih način mogao biti ponosan, ali mogle su se te pare i pametnije upotrebiti. Mislim da ti troškovi odgovaraju onima koji bi bili potrebni za štampanje mojih sabranih dela”. Porazna i precizna dijagnoza stanja srpskog duha koju je Bogdanović zabeležio kako u svom pismu, tako i u intervjuima i knjizi “Mrtvouzice” (u kojoj je pismo objavljeno kao uvodno poglavlje) aktuelna je, nažalost, i dan-danas. A sve je počelo od jezika, a od čega bi drugo, što je Bogdanović detektovao na samom početku velike orgije zla. Objavljujemo pismo Bogdana Bogdanovića u nekoliko nastavaka, ne samo kao istorijski dokument, već i kao obaveznu lektiru.

Na  preteško pitanje samo retki pojedinci uspevaju da nađu za njih zadovoljavajuci odgovor. Svima ostalima odgovor osvetljava antički plamičak: govoriti istinu, činiti dobra dela i težiti lepoti. Kult ličnosti je negiranje svega toga, direktno poništavanje života. Zato, kad neko veliča silu i vapi za čvrstom rukom, zapravo otkriva mekanost svojih misli koje se razlivaju kao meduza u moru i razgolićuje cežnju za životom u majmunskom čoporu

Što je ova utakmica stvarno značila jugoslavenskim nogometašima, novinarima, ljubiteljima nogometa pa čak i onima koji o nogometu nisu znali puno, bilo je jasno čim je sudac označio kraj utakmice. Prema izjavama svjedoka koji se sjećaju radijskog prijenosa prvi igrač koji je dotrčao do komentatora sav zadihan uzviknuo je „pobijedili smo Staljinovu Rusiju!“. Da je ova pobjeda odmah poprimila puno veći značaj od sportskog uspjeha govori i telegram jugoslavenskih nogometaša upućen maršalu Titu nakon odigrane utakmice. U njemu je bila kratka i vojnički intonirana poruka: „Borili smo se i pobijedili uz podršku Vašu i čitavog našeg naroda“. Po završetku utakmice tisuće ljudi izašlo je na ulice jugoslavenskih gradova. Kolone građana s bakljama u rukama kretale su se Beogradom slaveći pobjedu. U splitskoj luci pobjednike se pozdravljalo brodskim sirenama, dok je u Zagrebu zbog velikog broja ljudi na ulicama zaustavljen promet. Ubrzo su počele i šale na račun gubitnika. Aludirajući na sramotu koju su sovjetski nogometaši nanijeli Sovjetskom Savezu građani su sklepali i prigodne stihove: „Staljin sada suze roni, sve u Sibir redom goni“

U junu 1954. sovjetski ambasador je Titu uručio pismo Prvog sekretara CK KPSS Nikite Sergejeviča Hruščova. Uz neizostavne marksističko-lenjinističke fraze, Hruščov je u pismu predložio i uspostavljanje odnosa na partijskoj razini. U igri živaca Tito nije odgovorio prije no što je na Bledu potpisan vojni aneks Balkanskog pakta. U prepisci što je uslijedila Tito je izbjegao raspravu o partijskim odnosima i zahtijevao da normalizacija započne na razini međudržavnih odnosa. Pismo je ujedno bilo i znak da je borba za vlast u Moskvi završila pobjedom Hruščova i njegove frakcije

Na Šestom kongresu se zbila i bizarna epizoda. Delegat kongresa i šef Titovog kabineta, general Ljubodrag Đurić javno je za govornicom optužio Petra Stambolića da mu je preoteo ženu. Đurić je odmah bio uhapšen, ali je slučaj razveselio zapadne novinare koji su se poigrali riječima i Sixth Congress nazvali Sex Congress. Iako beznačajan, događaj je na zaobilazan simbolički način označio liberalniji stav Partije prema seksualnosti koji je do tad bio puritanski rigidan.

Kriza u ljeto 1949. ubrzala je spomenutu jugoslavensku odluku da sukob sa Sovjetskim Savezom iznese pred Organizaciju ujedinjenih naroda, ali i potrebu ideološkog distanciranja od staljinizma. Nije slučajno da su na čelu jugoslavenske delegacije na zasjedanju Opće skupštine OUN bili glavni zagovornici ideološkog zaokreta: Kardelj i Đilas. Zasjedanje se održavalo Lake Successu u Sjedinjenim Državama. (Le Corbusierova palača OUN u New Yorku nije još bila dovršena). Kardelj i Đilas stupili su dakle na američko tlo i mogli se neposredno uvjeriti u razinu američke tehnološke i ne samo tehnološke civilizacije, u kapitalizam na djelu. Kulturni šok koji su doživjeli nije mogao ostati bez pozitivnih posljedica na njihovu političku filozofiju. Učinak jugoslavenske delegacije na zasjedanju Opće skupštine bio je trijumfalan: Jugoslavija je izabrana za nestalnog člana Vijeća sigurnosti

U Bukureštu će Informbiro donijeti svoju prvu Rezoluciju o stanju u KPJ u kojoj se, osim propagandnog ponavljanja teza iz prethodnih pisama, pozivaju "zdrave snage" u KPJ da "smijene svoje rukovodioce i postave novo, internacionalističko rukovodstvo". To je bio nedvosmislen signal da Tito više nema izbora. Staljin je grubo izazvao njegovu vlast i Titu nije preostalo ništa drugo no da je očuva svim sredstvima i po svaku cijenu, a nije bila riječ samo o vlasti nego i o fizičkom opstanku. Tito je znao da bi popuštanje u krajnjoj konzekvenci dovelo do njegove fizičke likvidacije. Jako dobro je poznavao sovjetski režim. Već u prvom pismu Staljin je zlokobno podsjećao da je "politička karijera Trockog dovoljno poučna". Prijetnja nije mogla biti jasnija

Prva neslaganja između Tita i Staljina nastala su za vrijeme Drugog svjetskog rata. Jugoslavenski partizani su protivno želji Moskve na kapama nosili crvenu petokraku zvijezdu. Njihova karakteristična kapa – titovka – bila je zapravo identična kapi vojnika Crvene armije. U Moskvi su pobjesnili kada su čuli da se osnivaju proleterske brigade. Da se razumijemo, nije Staljin nekim čudom postao protivnik komunističke ikonografije, ali u situaciji kada je Wehrmacht stigao do moskovskih predgrađa, nije u očima Franklina Roosevelta i Winstona Churchilla htio ispasti avanturist koji Evropom širi komunizam jer je znao da oni znaju kako čvrsto kontrolira svjetski komunistički pokret i znao je da mu London i Washington neće vjerovati da Tito djeluje samostalno

Sukob sa Staljinom i staljinizmom tadašnje rukovodstvo ponukao je da se na svijet počne drugačije gledati. Da se zemlja počne otvarati prema Zapadu. Da traži svoje puteve iz kojih će uostalom nastati i Pokret nesvrstanih, ali i ona pozicija poštovanja i ugleda bivše nam zajedničke države koju je sama izgradila diljem planeta. Zahvaljujući dobrim dijelom upravo tom historijskom NE

U teško vreme rusofilske histerije, kad se niko ne seća slavne 1948. godine kad su Tito i Partija rekli istorijsko ne Staljinu, donosimo vam jednu pesmu koja bi možda mogla navesti nekoga na onu opštepoznatu pomisao, da se istorija ponavlja u svojim najljepšim trenucima

Fetiš velike i vojno moćne države s krajnje ciničnim birokratskim aparatom i pravosuđem je duboko ukorijenjen u podsvijesti ruskih političkih djelatnika i činovnika. Ruska politička elita je trenutno zauzeta grozničavom izgradnjom tabua, od ruske državnosti i pravoslavne vjere do sovjetskog nasljeđa i nedodirljivih heroja Drugog svjetskog rata. Ministar kulture Ruske Federacije Vladimir Medinski je otvoreno priznao kako je povijesni narativ bitniji od povijesnih činjenica. Pitanja gospodarskog razvoja su izbrisana s dnevnog reda, demokratizacija je nemoguća, a gomilanje bogatstva na političkom vrhu predstavlja garanciju otpora bilo kakvim liberalnim promjenama i posljedičnom propitkivanju porijekla imovine. Što god mislili o Putinovoj vlasti, činjenica je da rusko gospodarstvo puzi nimalo zavidnim tempom, što se ponovno najviše odražava na regijama udaljenim od najvećih političkih i gospodarskih centara. U Rusiji je i dalje rasprostranjen fenomen neodgovornog, zapuštenog i očajnog čovjeka koji traži utjehu u najdostupnijim sredstvima, što obično označava alkohol. Pijanstvo nije isključivo ruska pojava, ali se malo gdje mogu pronaći ljudi koji radi neimaštine za potrebe opijanja kupuju supstitute poput tekućine za pranje kupaone ili tonika za kosu

Ima nečeg potresnog u tome da je obe svoje knjige napisala u šezdeset petoj godini života. U porodici Mandeljštam pisac je bio Osip, a ne ona. Ako je išta napisala pre toga, bila su to pisma prijateljima i molbe Vrhovnom sudu. Njoj nije svojstven lik memoariste koji u miru rekapitulira dugi život krcat događajima. Jer, njenih šezdeset pet godina nisu sasvim obične. Ima razloga što u sovjetskom krivičnom zakonu postoji paragraf koji predviđa da se u logorima pod određenim režimom jedna godina računa kao tri. Po tom računu mnogo je Rusa u ovom veku čiji život dostiže dužinu biblijskih praotaca, sa kojima je Nadežda Mandeljštam imala još nešto zajedničko: žudnju za pravdom

Sve ono što čitav svet zna: da su Hitler i Staljin potpisali Pakt o nenapadanju samo osam dana pre početka Drugog svetskog rata; da su, kad je rat već počeo 1. septembra 1939, Nemačka i Sovjetski Savez podelili Poljsku, koja je prestala da postoji kao država; da su i Nemci, a naročito Rusi masovno ubijali poljske oficire i vojnike (u Katinskoj šumi masakrirano je četiri hiljade Poljaka); da su Rusi okupirali baltičke države i tamo instalirali staljinističke režime – sve to danas nije u modi u državi kojom rukovodi Putin. Mnoge stvari se ne pominju, neke se ublažavaju, neke opravdavaju. Istorija se iz političkih razloga menja; danas je Staljin veliki vođa, jer se niko ne usuđuje da navede deset miliona žrtava njegovih čistki...