Tekstovi sa tagom: strip

Dobar strip može nastati i bez markantnih junaka i degutantnih bitangi/ Sasvim običan čovjek čini naslov Časni ljudi (Fibra, 2016), četverodijelnu priča o konkretnim životnim situacijama, natopljenoj toplom atmosferom obiteljskih filmova za nedjeljno poslijepodne, klasično francusko ostvarenje o življenju... 

Centar za ženske studije priprema štampanje stripa kojim će se feminističko obrazovanje učiniti zanimljivijim široj publici i dati prostor maštanju o boljem svetu. Kako bi strip došao do što većeg broja ljudi potrebna im je vaša pomoć!

Ljubitelji memoara, evo štiva za vas! Jedva čekamo dolazak ovog novog uratka iz Fibre do naših polica.

Mediji su, neovisno o tome jesu li tiskani ili elektronski, preplavljeni Crnom kronikom. Priče o prometnim nesrećama, financijskim malverzacijama i obiteljskom nasilju najviše su čitane, zanima ljude u što se sve mogu pretvoriti nakupljeni bjesovi koje organi vlasti ne mogu zaustaviti. Intervencija slijedi tek nakon što se neželjeni događaj odigra - dakle, treba se čekati da nasilnik nekoga prebije ili nasmrt zatuče pa da institucije odreagiraju.

Ima li ljudska zatucanost granica? Sudeći po jednoj grafičkoj noveli, nema… Grafička novela Majmun iz Hartlepoola pokazuje kakva beštija čovjek može biti; premda mještani žive uz more (otvoren prozor u svijet), zatvaraju vrata percepcije, a majmun im dobro dođe kao idealno žrtveno janje i izgovor za ispucavanje nacionalističkih gadarija.

Američka nas je fikcija odgojila i s ove strane bare. Nema generacije koja ne zna za obitelj Addams, a svaka generacija voli verziju iz svojeg vremena, iz svog djetinjstva. Dva sirova akorda na klaviru i dva pucketanja srednjaka i palca svi znaju, pa čak i oni koji nisu upoznati s obiteljskim stablom i povijesti moderne gotičarske obitelji

Trenutna izuzetna popularnost autobiografske i konfesionalne proze u sferama književnog izdavaštva, kritike i recepcije rezultat je ispreplitanja različitih društveno-ekonomskih faktora koji su u posljednjih tridesetak godina doveli do toga da se 2000-e godine pompozno proglašavaju „dobom memoara“. Kao što Leigh Gilmore navodi u uvodu svoje studije The Limits of Autobiography, utjecaji se mogu pronaći prvenstveno u političkim pokretima zadnjih nekoliko desetljeća, zahvaljujući kojima se proširilo polje (samo)reprezentacije te je pripadnicima rodnih, rasnih i seksualnih manjina omogućeno da ispričaju vlastitu priču te na taj način gurnu autobiografiju u nove smjerove. U međuvremenu je upravo ta ideja pričanja „vlastite priče“ i prikazivanja „stvarnog života“ toliko prodrla u medije da je „konfesionalne prakse“ učinila općim mjestom suvremene popularne i masovne kulture, dok je istovremeno dovela i do pojave novih književnih kategorija, kao što je to creative nonfiction, koje predstavljaju izazov žanrovskom definiranju te zahtijevaju nove načine čitanja i analiziranja. U praksi su one ipak puno više tržišne nego teorijske odrednice, a nakon društveno-političkih pokreta, popularne kulture i književne kritike, upravo je literarno tržište četvrta sila koja je autobiografiju i memoare dovela do pozicije na kojoj se danas nalaze.

Saga kritizira rat, ali lijek koji predlaže: reproduktivni seks te bračnu monogamiju koja će spasiti sve poznate i nepoznate svjetove od ratnog vihora – promašen je. Kritika rata i ideja da mu se može doskočiti beletristički, kroz popularnu književnost, odnosno ljubavni roman, ili čak žutu štampu, puno je zanimljivija od načina na koji strip pokušava realizirati tu ideju kroz zabranjenu hetero ljubav i dijete kao centar svijeta...

Tamo neki Francuz napisâ „Svagdanju borbu“ i njome nas uništi. I ne bi mu to dovoljno pa u svojoj ludoj glavi zamisli višetomni ep naslonjen na tradiciju Camusovog „Stranca“. Ovo je priča o njegovom prvom dijelu.

U ovom stripu tekst u potpunosti dominira – uokviren je oblikom kadra koji ga raspoređuje i ističe na razne načine. Pritom se koriste različiti fontovi koji sugeriraju korištenje različitih glasova – što same autorice, što likova o kojima govori. Ako uzmemo u obzir da je Liv Strömquist ujedno i radijska voditeljica, taj način pripovijedanja postaje logičan – vidimo da je riječ o osobi koja je vješta s riječima i zna ih koristiti na slikovit način. Strip zato djeluje poput pamfleta ili letka koji pokušava (pre)formulirati naš stav o pitanjima koja su tabuizirana i baš je zbog toga njima lako manipulirati.

Režija ove priče zanimljiva je sama po sebi. Svi autori/ce pri režiji stripa svjesno odabiru koje će dijelove priče pokazati, a koje preskočiti, no nesvjesno se često odlučuju upravo za ono što su već vidjeli u drugim stripovima ili filmovima, čime uskaču u mrežu shablonskog narativa, naročito ako stvaraju u okvirima određenog žanra. Suprotno tome, Joanna Hellgren priču pripovijeda birajući trenutke koji same likove ne pokazuju u najboljem svjetlu, koji pokazuju neugodnosti o kojima uglavnom ne pričamo, koji pokazuju nemir i nelagodu u njihovu punom sjaju.

Azra, Lana i Mia prve su u nizu junakinja upravo objavljenog stripa koji se bavi neplaćenim kućnim radom i načinom na koji su njegov teret tokom pandemije podnele mlade devojke i žene iz Srbije i Bosne i Hercegovine.

Kad su se nakon suradnje na epohalnom Inkalu, stripu nakon kojeg svijet devete umjetnosti više nije bio isti, Alexandro Jodorowsky i Jean Giroud, poznatiji kao Moebius, odlučili na novi projekt, svijet stripa je znao da ga očekuje nešto ludo, vjerojatno pomaknuto i avangardno, ali nisu mogli ni sanjati što im se sprema

Superherojski posao nije lak – i superheroji se moraju negdje opustiti i odmoriti. Stoga vas vodimo u njihove gradove i domove, negdje na rubu stvarnosti...

Hombreov svijet nije najugodnije mjesto. Hombreov svijet nije ni najciviliziranije mjesto. U stvari, i ugoda i civilizacija odavno su rekli zbogom. Apokalipsa je pojela i hipike, i pacifiste, i ekologe i progresivce svake vrste. Preostali su samo tvrdi momci, prazne pustinje i čelični kosturi nekad ponosnih gradova. Hombre je jedan od takvih momaka, a ovo su kronike njegovih putovanja