Tekstovi sa tagom: tereza kesovija

Nastavljamo priču o Lukovićevoj knjizi "Bolja prošlost: Prizori iz muzičkog života Jugoslavije 1940 - 1989". Kako smo se u prethodnoj epizodi upoznali sa širim kontekstom i onime što je prethodilo radu na knjizi, Petar Luković nam ovoga puta govori o samom prikupljanju građe, hrpi materijala i iscrpnim pripremama, ali i o najzanimljivijim intervjuima i sagovornicima koje će zauvek pamtiti

Na moje koncerte dolaze i prabake i bake i mame i unuci i ja volim reći da je mene stvorilo vrijeme i usmena predaja. Ljudi su prije rata iz Evrope znali zvati turističku zajednicu u Dubrovniku da provjere kad ja sviram na skalinama da tome prilagode svoje godišnje odmore. Isto kao što se jedna Amerikanka u mene zaljubila, a njezin muž je bio veliki producent i dobar saksofonist i da mu žena ne bi bježala svake godine, on je meni organizirao koncert u Carnegie Hallu. Isto tako u Parizu 1974. gledam otvaranje Opera Housea i mislim: „Majko moja, šta bih dao da mogu ovdje zapjevati…” Ko da me dragi Bog čuo, godinu dana poslije Tereza i ja dobivamo poziv da nastupamo po Australiji, ne po klubovima za migrante, nego po koncertnim dvoranama od kojih je jedna bila i Sidney Opera House

Ostaje nam razbistriti kontroverzu koja to nije o Oliverovom nepopustljivom bojkotu Srbije. Takav Oliver koji navodno zlopamti i ne prašta, ne može ući u kulturu sjećanja koju tek treba stvoriti na ovim prostorima poslije balkanskog tridesetogodišnjeg rata. To nije bio on ni kao osoba niti na to ukazuje njegov opus u kojem ima više vjere, ljubavi i oprosta nego u liturgijama glavnih kršćanskih crkava s ovih prostora u zadnjih četrdeset godina. Poput onog galeba iz njegove pjesme, bio je visoko iznad prizemnog nacionalizma i tribalnog konflikta

Mate je promenio ime u Mišo, pustio zulufe i zapevao poput groma. The star was born. Trebalo je ljuljati. Proplakale su zore dok Mišo Kovač nije postao pevač koji puni stadione, jer nepopravljivo nadmen, tvrdoglav i hvalisav, nije odustajao od samog sebe i repertoara koji mu je sama priroda podarila: ljubav, žena, patnja i zakletva. Kako stvari stoje, isplatilo se. Pevač koji je skidao Pavelićeve slike iz osinjaka ustaške emigracije, koji ne veruje ni u Boga ni u oca - samo u svoj glas i svoj dom, krajem osamdesetih izgleda bolje nego ikad i peva bolje nego ikad. Ne trpi konkurenciju i ne raspravlja o kolegama. Njima njihovo, Miši - Mišino. Ne dirajte ga (Ovo je uvod za priču o Miši Kovaču iz knjige “Bolja prošlost” objavljene 1989. godine; razgovor sa Mišom Kovačem obavljen je početkom 1986. godine)

Najznačajnije od svega jeste da se festival nije ugasio u potpunosti. Ono na što bi trebalo u budućnosti računati nije samo stvar kontinuiteta po svaku cijenu. Bolje bi bilo razmišljati o kontinuitetu sa svrhom i razlogom, a svrha je festivala Split održati glazbu na razini dostojnoj glazbe kao umjetnosti i približiti je onima koji u njoj mogu prepoznati sebe. Glazba bez mozga i emocija, koja ne vodi računa o identitetu i osjećajima slušatelja, estradni je teror najniže vrste

A bila je veoma mlada kada se slikala kao Skarlet O'Hara i kada je ličila na Vivijen Li. Onda je zapevala toliko gorko, da je Beli Bora rukama lomio čaše, a Francuzi mesec dana zaboravili na Šarla Aznavura. Bila je tako lepa, da su je ponosni Španci izabrali za Vojvotkinju od Albe. Ona je „išla, išla i sretala srećne Cigane". Pratili su je perjari, čergari, obožavaoci, glasine i lešinari. Bila je tako drska, da se udala za jedan dan i tako hrabra, da se nikada nije pokajala. Bogovi su joj oprostili, jer bogovi vole hrabre. Nisu joj oprostili ljudi. Nestala je sa svih talasa. Samoupravni ljudi shvatili su da Oliveru Katarinu može da uništi samo vreme. Dodeljena joj je sudbina Koštane, ciganska sudbina: da ostari, da poružni, „da joj lice pocrni, oči da joj se osuše". Ipak, žena odstreljena za opšte dobro još uvek je lepa. Nikada nisu bogovi klečali pred paganima (Intervju sa Oliverom Katarinom za knjigu “Bolja prošlost” urađen je početkom jeseni 1987. godine)

Rijetki su ljudi koji iza sebe ostavljaju nevjerojatno dubok stvaralački trag i isto tako svojim odlaskom u mnogima izazovu osjećaj tuge. Jedan od takvih ljudi je i glazbeni velikan, skladatelj, dirigent, gitarist, aranžer, jedan od najvećih hrvatskih glazbenika svih vremena - Đelo Jusić. Nakon duže bolesti, umro je u Zagrebu u 80. godini

Nije marila za ideologiju. Da je Staljin video drugaricu Karaklajić, na čišćenje bi mogao da pošalje samo njenu haljinu od lamea. Rusima je Radmila Karaklajić značila više od votke. Osvojila ih je bez tenkova. Kupila ih je na rasprodaji, gladne nekoga ko ih je voleo više od njih samih. Carica je umela sa slovenskom dušom. Mi smo jeli bakalare i čekali tople vetrove. Dok je Jugoslavija budno pratila Radmiline ljubavi, vereništva, udaje i rastave, prestao je hladni rat. Hruščov je lupio cipelom u govornicu, Radmila je lupila šamar marševima i koračnicama. Ostala je živa. Mladi Gorbačov je aplaudirao (P.S. Ovo je uvod iz knjige “Bolja prošlost”, objavljene 1989, za priču o Radmili Karaklajić. Intervju sa Radmilom za knjigu „Bolja prošlost“ urađen je sredinom 1987. godine)

Postoje veće i važnije umjetnosti od jedne trominutne pjesme, emitirane preko Sanyo tranzistora, jedne srpanjske večeri 1973. Naravno da takve umjetnosti postoje, i naravno da mi pjesma “Nono, nono, dobri moj nono” nije u životu najvažnija. Ali se i danas na nju u sebi rasplačem, kao što se, recimo, u sebi rasplačem i na “Peščanik” Danila Kiša, i na pjesmu Ivana Slamniga “Ubili su ga ciglama”, i na fragmente Sedme simfonije Dmitrija Šostakoviča. Samo što je u toj pjesmi, u glasu Tereze Kesovije, i u njenoj sugestivnosti, sadržano samo otkriće razloga zbog kojih se plače. Njezin glas pripremio me je za sve što je slijedilo. Prvi je i nezaboravan

Mlada Dubrovčanka prvo se rešila Milve i Mine, svojih velikih uzora. Glas je trebalo obuzdati, a i vlasnicu. Potrudila se, kao mrav. Čudo od temperamenta i strasti, kome svaka pesma kao da je bila poslednja - ograničilo se na šlagere. Naučila je da svira flautu i govori francuski. Zatim je nastala bajka o neuništivoj kraljici kojoj su se brojale svaka spora, pora i bora. No, no... kraljica Tereza (i majka u isto vreme) verovala je u sudbinu i nije dozvolila da je išta uznemiri. Privatne i poslovne akcije završavale su hepiendom. Jer, biće onako kako je ona, Tereza, prorekla. Ne zanima je prokleta politika, za Tita veli da je bio pravi gospodin i da se osam ljudi teško mogu složiti - jer su ljudi. Da se kojim slučajem Tereza Kesovija one godine zatekla u Brestu, onako nasmejana, ozarena, očarana - as always - Prever bi prevario Barbaru, a i kiša bi prestala (P.S. Ovo je uvod iz knjige “Bolja prošlost”, objavljene 1989, za priču o Terezi Kesoviji. Intervju sa Terezom za knjigu „Bolja prošlost“ urađen je sredinom 1987. godine)

Skandala je dakako bilo, čak i fizičkih obračuna, ali to je po ondašnjim „proračunima“ moglo pridonijeti boljoj promidžbi festivala i prodaji nosača zvuka. Dakle, ista priča kao i danas, samo je 1992. još uvijek bilo poneke pjesme i nekog glazbenog znaka i prepoznatljivosti duha starog dobrog Festivala zabavne glazbe Split

Mlada Dubrovčanka prvo se rešila Milve i Mine, svojih velikih uzora. Glas je trebalo obuzdati, a i vlasnicu. Potrudila se, kao mrav. Čudo od temperamenta i strasti, kome svaka pesma kao da je bila poslednja - ograničilo se na šlagere. Naučila je da svira flautu i govori francuski. Zatim je nastala bajka o neuništivoj kraljici kojoj su se brojale svaka spora, pora i bora. No, no... kraljica Tereza (i majka u isto vreme) verovala je u sudbinu i nije dozvolila da je išta uznemiri. Privatne i poslovne akcije završavale su hepiendom. Jer, biće onako kako je ona, Tereza, prorekla. Ne zanima je prokleta politika, za Tita veli da je bio pravi gospodin i da se osam ljudi teško mogu složiti - jer su ljudi. Da se kojim slučajem Tereza Kesovija one godine zatekla u Brestu, onako nasmejana, ozarena, očarana - as always - Prever bi prevario Barbaru, a i kiša bi prestala (P.S. Ovo je uvod iz knjige “Bolja prošlost”, objavljene 1989, za priču o Terezi Kesoviji. Intervju sa Terezom za knjigu „Bolja prošlost“ urađen je sredinom 1987. godine)

Mlada Dubrovčanka prvo se rešila Milve i Mine, svojih velikih uzora. Glas je trebalo obuzdati, a i vlasnicu. Potrudila se, kao mrav. Čudo od temperamenta i strasti, kome svaka pesma kao da je bila poslednja - ograničilo se na šlagere. Naučila je da svira flautu i govori francuski. Zatim je nastala bajka o neuništivoj kraljici kojoj su se brojale svaka spora, pora i bora. No, no... kraljica Tereza (i majka u isto vreme) verovala je u sudbinu i nije dozvolila da je išta uznemiri. Privatne i poslovne akcije završavale su hepiendom. Jer, biće onako kako je ona, Tereza, prorekla. Ne zanima je prokleta politika, za Tita veli da je bio pravi gospodin i da se osam ljudi teško mogu složiti - jer su ljudi. Da se kojim slučajem Tereza Kesovija one godine zatekla u Brestu, onako nasmejana, ozarena, očarana - as always - Prever bi prevario Barbaru, a i kiša bi prestala (P.S. Ovo je uvod iz knjige “Bolja prošlost”, objavljene 1989, za priču o Terezi Kesoviji. Intervju sa Terezom za knjigu „Bolja prošlost“ urađen je sredinom 1987. godine)

Više nema dvojbe: godina 1968. bila je u dvadesetom stoljeću najuzbudljivija, prepuna historijskih putokaza koji su oblikovali budućnost svijeta. Događaji i pojave smenjivali su se danonoćno: ubijeni su Martin Luther King i Bobby Kennedy; širom planete krenuli su studentski nemiri; The Beatles su objavili legendarni „White album“; rat u Vijetnamu je postajao sve žešći; pojavili su se tv aparati u boji...a drug Tito imao je svoju možda najbolju političku godinu

Organizacija teče onako kako i dolikuje tridesetodišnjem jubileju. Tu su koncerti pod nazivom Splitski biseri i Marjane, Marjane. Runjić je izvršio dobar odabir skladbi. Tu su  ponoćni koncerti Vice Vukova (nakon 19 godina pauze) i Tereze Kesovije. Govorka se i o novom mogućem direktoru nakon odlaska Zdenka Runjića. Najčešće spominjani je splitski skladatelj Joško Banov. Tereza je uzbuđena nastupom na festivalu na kojemu je od samih početaka, a srdi se veteran Đorđi Peruzović, kojega organizatori nisu pozvali…