Tekstovi sa tagom: tri čiste obične pameti

Upali smo u varvarstvo, društvo je postalo kriminogeno, vlada kriminalni element i zadobija status nacionalnog herojstva. Govori se o nacionalnom otpadu i traže se rasna pročišćavanja i streljanja protivnika u cilju ideološke higijene. Napada se i otklanja svaki humanizam kao preterana "razneženost" i "dekadencija", ubistvo postaje vrlina. Domaće regimente mračnjaka i hohštaplera popunjavaju se u novije vreme strancima koji putem naše štampe zagovaraju staljinizam, staroruski paleolitski šovinizam, masovnu direktnu akciju, teutonske fašizme, peronističke populizme, pinočeovski militarizam, izolacionizam, nacional-socijalizam kafana i radničkih hala

Ovaj fatalizam našeg pisca (v. terminologiju: nedostatak, kri¬vica, osuđenost, muka, krajnost, nemoć), jednako kao i fatalizam "naroda" kojem je on "otac" ili bar onaj što je ovdje u ulozi njegova velikana, ne može da se pokrene i istorijski razbistri (civilizacijski se osvijesti) zato što je svoju sliku svijeta izveo samo iz osjećanja, koja "preplaćuju svaku istinu", jer nema razuma da odredi tačnu cijenu. I samo zato što nije u razvijenom (indivi¬dualnom!) misaonom procesu već u osjećanju kolektiviteta (u sudbinskim podrazumijevanjima) našem se piscu može učiniti da "nema dovoljno vremena" da se shvati svijet, da je svako shvatanje muka (makar bi mu mislilac rekao da je to najveća radost) i da, napokon, ono "najhitnije" ne saznajemo

Ne zna narod da se mnogi naš patrijarhalni šekspirolog u takvim, šekspirijanskim visinama narodnog postojanja, naročito ako mu kapacitet duha nije velik, isfrustrira, zaparloži i svene. I, kako ne može na tim visinama da opstane, eto ti ga onda u visine narodnog politikovanja. Da nam tu kaže kako mi za visine nismo. I kako šekspirologiju, tako sada i politiku, premjerava mjerom svoje kapacitnosti. A iz takve kapacitnosti, naravno, proizlazi da mi niti smo za visoke kulture, niti za ma kakve kulture, a sada nam se iz te politike saopštava da mi nismo ni za život, već da ovo malo skučenog patrijarhalnog života što imamo na bojno polje izvedemo i izgubimo se u visinama "carstva nebeskog", kada nas već zemaljske visine nisu htjele. A nisu nas htjele, jer nam patrijarsi zarobiše dušu prostotom i "jednostavnošću", te napraviše od toga ideologiju, kojom nam zabraniše da se upuštamo u bilo kakve visoke kulture, jer to je, po toj ideologiji, gubitak duše, kobno "pozapadnjačenje"

Raspojasano pojmovlje, stigmatizirana i sušičava metaforika, ideologizirana sfera logotetstva... to je "forma" našeg javnog mnijenja, nametnuta i uvijek nametana političkom silom autoritarnih smjena mračne patrijarhalne pozicije i "opozicije". U toj formi odvijao se jedan diskurs koji nam je "izrodio" ("iskukoljio", rekli bi oni) neviđen broj tzv. književnika, mislilaca, istoričara, koji ne bi mogli opstati ni u jednom civilizovanom društvu etičke, profesionalne, estetičke kompetencije. U društvu bez stila i ukusa, međutim, mogućno je da pukovnici i majori "filozofiraju", to jest komanduju filozofijom, da generali povjesničare, to jest manevriraju poviješću, a nekvalifikovana agrarna radna snaga književnikuje, to jest "obrađuje" književnost, uzorava književnu "ledinu"

Današnja međusobna klanja Srba i Hrvata samo potvrđuju da ovdje istorijskog života nema, niti ga je ikada u pravom smislu bilo - bilo je istorijskih fragmenata u vječnom biološkom ciklusu života kao vegetiranja. Ne bi li, onda, bilo tačnije rodoljublje zasnovano samo na odbrani krvnih prava, a ne na odbrani civilizacijske institucije demokratije i individualne slobode, nazvati "zločinačko rodoljublje"? Ako ga se nije civiliziralo, ako mu se nije utuvilo u glavu da se mora boriti za više vrijednosti svoga postojanja, onda ono u neizdiferenciranom svom biološkom prebivanju, kao homogena nemisleća masa, mora diferenciju potražiti u nečem "bližem", priručnijem, fizikalnijem. Narod koji cijeni tek biološku vrijednost svog života, bez identifikacije s višim, transcendentnim vrijednostima svoga duha, ne može a da povremeno nešto ne prikolje, e da bi utvrdio pred sobom biološki smisao življenja, krvnu očiglednost

Kaže Matija Bećković: "Više želim sa svojim narodom biti na pogrešnoj strani, nego sa njegovim dušmaninom na pravoj." Ovo je, zapra¬vo, definicija potpune propasti kulture. Onaj koji bi trebao uspostaviti kulturni kriterij (transcendentalitet) predaje se imanenciji onih kojima je kriterij neophodan za civiliziran život - da ga oni izdržavaju u jednom neciviliziranom životu. Jer, on drugom nije dorastao. Njemu je potreban zapušten, neciviliziran narod da bi on svojom lažnom svjetlošću, imitacijom transcendentaliteta, sijao u njemu