Florans Artman: Pravednici su naterani da ostanu u senci, a počinitelji zločina nisu stigmatizirani u društvu. Zbog toga što Srbija nije raskinula sa prošlošću, od nje se ne može osloboditi
Možda je značajno da su najpopularnije englesko umorstvo prošlih godina počinili Amerikanac i engleska djevojka koja se djelomično amerikanizirala. Ali, teško je vjerovati da će taj slučaj ostati tako dugo u sjećanju kao stare obiteljske trgovačke drame, proizvod stabilnog društva u kojem svevladajuća hipokrizija barem uvjerava da tako opasni zločini kao umorstva moraju iza sebe imati snažne osjećaje
Video sam toliko mrtvaca, ali nisam video jednog jedinog Mrtvog; nisam klekao pored njega da ga pogledam u lice i da se dotaknem njegove kose. Mrtvac je strašno miran; moraš biti s njim nasamo ... ne smeš čak ni da dišeš ... da bi mogao da ga razumeš. Svaki onaj od one sto tridesetorice hteo bi da ti kaže: „Gospodine potporučniče, ubili su me; pogledajte moje ruke, pa to su ruke čoveka!“ Ali mi smo svi okretali glave od tih leševa. Ako je trebalo da ratujemo, nismo mogli da slušamo one koji su poginuli. O bože, trebalo bi da se oko svakog poginulog okupe ljudi kao pčele oko ulaza u košnicu — ljudi, žene i deca — i da s užasom sagledaju bar delić njega; bar nogu u cokuli ili ulepljenu kosu — onda možda to ne bi moralo da se desi; onda to ne bi ni moglo da se desi
Ostali su još niz nedoumica, sumanutih tvrdnji iz zataškavajuće istrage, ogoljene laži državnih institucija, pogotovu Vojske, sramni i pošteni napisi u beogradskoj štampi. Ostala je poruka majke Dragana Jakovljevića Rose svim majkama, da decu nipošto ne šalju u vojsku
Žurnalov film "Država protiv Davida" rekonstruiše posljednje sate života Davida Dragičevića, poredeći kontradiktorne policijske nalaze sa dokazima koje posjeduje porodica te ukazuje na svojevrstan fenomen građanskog bunta grupe "Pravda za Davida". Dvadesetjednogodišnji David Dragičević pronađen je mrtav 24. marta ove godine. Policija njegovu smrt tretira kao nesretan slučaj ili samoubistvo. Dodatno su Davida okarakterisali kao pljačkaša i narkomana.
Smrt mladog Banjalučanina Davida Dragičevića već više od mjesec i pol dana predstavlja središnje političko pitanje u Republici Srpskoj. Vlast i represivni aparat prema svemu sudeći štite njegove, zasad nepoznate, ubojice, a narod na ulicama zahtijeva pravdu. Iz privatne tragedije nastao je socijalni pokret kojeg se vlast evidentno boji
Radosavljević je član Srpske napredne stranke, vlasnik firme za obezbeđenje ličnosti i imovine "Sektrakon" koja posluje u nekoliko evropskih država, a nosilac je NATO odlikovanja, dobijenog za učešće srpskih vojnika u avganistanskoj operaciji. Predstavnički dom Kongresa je i oktobra 2013. doneo rezoluciju kojom se potvrđuje da rešavanje ovoga slučaja treba da ostane značajan faktor u utvrđivanju daljih odnosa između SAD i Srbije. Prema tom dokumentu, rešavanje ovog slučaja treba da bude prioritet, bez obzira na to da li je reč o bivšim ili sadašnjim zvaničnicima
Milovanovića i Jakovljevića ubila je država Srbija, možda su poslednje žrtve monstruoznog državljanina Srbije Ratka Mladića. Neko će, svakako, poverovati da će se pred sudom naći njihov ubica, ili ubice. Da će biti otkriveni nalogodavci. I da jednog dana sve to neće biti nevažno većini poslovno sposobnih žitelja Srbije
