Tekstovi sa tagom: umetnost

Josip Vaništa

Uz odlazak Josipa Vanište (1924 – 2018)

Samozatajni sliko-pisac linije i praznine

U osnovi Vaništa je smatrao da je crtež osnova, a boja je tek pratnja, sve se može izraziti crnom, bijelom i malo smeđe boje. Postoje načini slikanja kao što postoje i načini mišljenja. Valja korigirati emociju razumom. Bit nije u gledanom predmetu nego u gledanju
Frida1

Autoportreti: Ah, Khalo

Čudesna sloboda jedne Fride

Frida Kalo, meksička slikarka rođena 1907. godine, višestruko je prisutna u našem vremenu. Nažalost, na pogrešan i zloupotrebljen način. Ona je svedena na puku pojavnost koja draži posmatrača svojom „neobičnom“ pojavom. Ona se odlikuje toaletom, nakitom i frizurom nestandardnim za zapadni oblik ulepšavanja i ukrašavanja žena. Ličnost Fride Kalo postala je deo potrošačkog miljea, mentaliteta koji koristi sliku kao sliku, a ne sliku kao simbol. Mnogi znaju da je ona slikarka, ali ne bi znali puno da kažu o njenoj umetnosti. Umetnik je bitan, ali ne i njegovo delo, što je poseban vid paradoksalnosti, ali ne tako neobičan u sferi konzumerizma. Mnogi ne znaju ko je ona, ali imaju majicu sa njenim likom. Frida Kalo je primer jedne od najštetnijih zloupotreba koje su se desile nekom umetniku. Potpuna eksploatacija lika, nimalo razumevanja dela, uklapanje u neoliberalne tržišne procese, bez imalo svesti o realnom liku i njegovom pravom značaju. Feminizam našeg doba (a on se razlikuje od feminizma Simon de Bovoar ili feminizma Kamil Palje) je prigrlio Fridu za svoju ikonu. Jedna zloupotrebljena pojava, pasivna u odnosu na novčani model koji ju je pokrenuo, zloupotrebila je i pogrešno interpretirala drugu pasivnu i zloupotrebljenu pojavu. Feminizam našeg doba jedna je od dominantnih zloupotreba na koju su žene, sva je prilika, nasele. Frida Kalo deo je te pošasti. Frida Kalo je bila komunista (komunistkinja?). Poznat nam je njen iscrtani mider. Na njemu su srp i čekić. Poznat je njen portret Staljina. Poznat je njen Autoportret sa Staljinom. Poznat je njen prezir prema američkom industrijskom društvu, sukob njenog supruga, Dijega Rivere, sa Rokfelerom, čiji je hol Rivera iscrtao, a koji je kasnije srušen zbor problematičnih levičarskih amblema prisutnih na velikom muralu. Frida Kalo je bila ljubavnica Lava Trockog, čoveka koji je mogao, umesto Staljina, da bude vođa svetske revolucije. Poznato je Fridino aktivno učestvovanje u Komunističkoj partiji, njeno učešće u štrajkovima, protestima, učešće u pisanju pamfleta, programa i govora. Ta žena nije bila nemoćna bolesnica koju muž vara, a koja se, u svrhu neke emotivne nadoknade, samo fotografiše, što većina današnjih „feministkinja“ na instagramu i Starbaks marksista čini. Frida Kalo je volela da se fotografiše, ali ne propuštajući priliku da pored sebe stavi skulpturu iz perioda prekolumbovskog Meksika. Naivna umetnost, to sam već u jednom tekstu pokazala, kao deo folklora, kao deo narodnog stvaralaštva, ima značajan inspiracijski potencijal za avangardu. Nadrealizam, kao jedan od avangardnih modela, bio je izam u koji je smešteno Fridino delo, iako su njene slike, mahom, inspirisane narodnom kulturom, verovanjima i simbolima Asteka. Emotivni i fizički problemi Fride Kalo su, svakako, bili značajan deo njenog života, uslovili su određena emotivna raspoloženja koja su prisutna u stvaralaštvu ove žene, kao motiv ili kao nagoveštaj, ali nikako nisu poluga zahvaljujući kojoj se objašnjava njeno delo (ukoliko se neko uopšte i potrudi da delo još i interpretira). Frida je bila revolucionar (revolucionarka?), to je način na koji ju treba posmatrati. Frida ni u kom slučaju nije bila feministkinja, bar ne u izokrenutom, zloupotrebljenom i izopačenom značenju koji taj politički i društveni pokret podrazumeva danas, a koji se nekako neobično probudio posle višedecenijskog sna pošto je Donald Tramp izabran za predsednika Sjedinjenih Američkih Država. Zaista, neobična podudarnost! Kao da su određeni centri moći, koristeći potencijale feminističke kritike i moć svojih medija, došli na ideju kako da se bore sa osobom koja je izabrana za predsednika, a na koju oni, svakako, nisu računali. Bitno je udariti na emocije, to je način rada medija, a zna se da kada osoba isključivo emotivno reaguje na pojave, razumski deo spoznajnog procesa biva potisnut. Mediji to žele i otuda Frida Kalo. Sve što današnji „ljubitelji“ ove umetnice mogu da kažu o njoj dolazi iz ponuđenih odgovora koji su u sferi isključivo emocionalnog: patnja, prevara, izdaja, bol. Sa tim se svaki čovek može identifikovati, a pošto je ovde u pitanju umetnik ženskog roda, onda je stvar jasna. Frida je najdominantniji primer zloupotrebe, ali i čitav pokret ženskih pesnikinja, ženskih slikarki, ženskih pisaca, ženskih koreografa, ženskih ilustratorki, ženskih rudara, ženskih fotografa, ženskih pilota, svega što u sebi nosi prefiks ženski, a što je isključivo prisutno u javnom prostoru zbog novca. Prefiks ženski prodaje. Njihova umetnost svedena je na robu. Ne sme se nasesti na tu priču, baš zbog same feminističke filozofije, kao dela levičarske ideje o ravnopravnosti svih ljudi, o jednakim pravima koja svi ljudi treba da imaju. Predavanje Čimamande Ngozi Adiči je, takođe, izokrenuto i izuzetno problematično interpretirano, ali o njemu drugom prilikom. Pominjem ga u ovom kontekstu jer i ono dolazi iz „zemalja trećeg sveta“ (kolonijalni termin), ali je preuzeto na zapadu, ne da bi žene „trećeg sveta“ emancipovalo, već da bi žene zapada, koja su sva svoja politička i društvena prava odavno ostvarile, stvarale frustraciju. Frustracija ima ogroman tržišni i potrošački potencijal. Jedna od predvodnica ove izokrenute priče, žena koja priča o feminizmu, ali ženama sa zapada, jeste Ema Votson, glumica sa posebnim instagram nalogom za kolekciju svojih brendiranih haljina (@the_press_tour). Pitanje je da li je njen „aktivizam“ ikada došao do devojčice u Pakistanu kojoj odsecaju klitoris. Licemerstvo na koje, neverovatno!, u eri dostupnosti informacija (ali, očigledno, ne i njihovog konstruktivnog povezivanja), većina žena naseda. Uvek sam smatrala da je umetnost u životu Fride Kalo bila nešto sekundarno, ali ne u smislu značaja same umetnosti i stvaralačkog impulsa, koliko u samom njenom odnosu prema tome. Autoportret je ego dokument. Frida je, umesto da piše o sebi, sebe portretisala. To je bio njen način samospoznaje, njen način razgovora same sa sobom pred ogledalom, njen način da dopre do dubine svog bića kroz različite faze životnih, emotivnih i misaonih iskustava. Film Džuli Tejmur o Fridi Kalo, sa Selmom Hajek u glavnoj ulozi, doprinosi ovome što sam napisala: kada u filmu Andre Breton zajedno sa Trockim razgleda slike u Fridinom ateljeu, on je oduševljen, dok ona sama govori da im pridaje mali značaj, uz rečenicu „moje slike mogu da znače samo meni“. To je veran prikaz njenog odnosa prema svom delu. Ja ih posmatram kao dnevnik i kao putopis. Autoportreti su svedočanstvo o radoznalosti subjekta prema samom sebi. Oni su, baš kao što stoji kod Montenja, pokušaj da se ocrta i opiše biće koje ćemo zvati Ja. Isto stoji i na početku Rusoovih Ispovesti. Izraz samosvesti, pokušaja samospoznaje, način izgradnje identiteta kroz crtanje sopstvenog lika jesu mogućnosti autoportreta. Autoportret je, sa jedne strane mimezis, odraz stvarnosti, pokušaj prenošenja obrisa fizičkog (svog lica) na platno. Sa druge strane, autoportreti su čin samokreacije, stvaranje sebe ex-nihilo posredstvom vizuelizacije. Isto je sa piscima koji pišu o sebi, bilo kroz formu dnevnika, bilo kroz neki drugi vid fikcije. Jer, to ne smemo prevideti: pisanje o sebi, slikanje sebe, uvek je vrsta fikcije. Samostvaranje je, istovremeno, i samootuđenje. Subjekt mora da se izmakne, da napravi korak unazad i sebe posmatra i poima kao drugog. Pisati o sebi nije samo pisanje o sebi. Od sebe se polazi ali se nastavlja kao da se radi o nekom drugom. Dakle, maska. Frida ima i takvu sliku. Ja je telo, ali Ja je i duša. Oba elemeta ličnosti, i fizički i psihički, upadljivo su prisutna na autoportretima Fride Kalo i to je ono što ih čini specifičnim, vibrantnim, podsticajnim za analizu. Tela su kod ove slikarke naročito bitna. Slikarka sebe udvaja, slika dve Fride u različitim haljinama, jednu u evropskoj, drugu u tradicionalnoj, meksičkoj. Ona svoju glavu stavlja na telo srne, svoju glavu stavlja na telo bebe koja sisa. Sisa je „otvorena“, vide se njeni nervi, njena nabreklost. Sve je naturalistički do granice neprijatnosti po posmatrača. Svoje srce ona, naturalistički, stavlja u svoje ruke, ono je njena paleta kojom slika portret svog doktora. Portretiše se sa polomljenom kičmom, tela potpuno šupljeg. Ogrlica od trnja steže joj vrat, pogled je hipnotišući. Niske te ogrlice su kapi krvi koje teku niz vrat. Njeno telo na bolesničkom krevetu koji lebdi, leži nago, na krvavom čaršafu. Njena glava pomalja se iz vulve njene majke koja leži na samrtničkom odru. Čaršaf je krvav. Njena stopala, deformisana, precizno nalakiranih crvenih noktiju, vire iz kade pune simbola njenog života. Telo pada kroz prozor, telo je probodeno desetinama udaraca nožem, džinovsko srce krvari na obali, do nabreklog, deformisanog stopala. Kosa je isečena i svuda naokolo je pobacana, na čelu je znak smrti. U naručju su majmunčići i papagaji, na leđima su dva duga reza od operacije, nad ustima je splačina hrane koju bolesnica treba da preživa dok leži u bolnici. Posmatrač shvata sav užas višemesečne nepokretnosti. Jak karnalni, telesni element je vrlo značajan za poetiku Fride Kalo. On, bizaran, prenaglašen, brutalan, vodi nas ka emotivnom. Radikalna iskustva su na taj način postavljena pred posmatrača. Džigerica. Izvrnuta nutrina, kako je pisao Majakovski. To ne može biti fake. Tako snažna dela, uprkos njima, neko je uspeo da zloupotrebi. Ovaj tekst mali je doprinos ispravljanju greške ili, još važnije, on je iskren podsticaj budućim ljubiteljima umetnosti i socijalne pravde da misle svojom glavom. Najzad, nekoliko reči o mom upoznavanju sa ovom slikarkom. Moja lutalačka hodanja gradom podrazumevala su da ulazim u knjižare i razgledam različita izdanja knjiga, a naročito monografije posvećene slikarima. Tako sam došla i do Fride. Tada sam bila četvrti razred srednje škole, bio je maj 2004. kada sam kupila knjigu o Fridinom životu i delu. Danima sam razgledala slike neverovatne snage i hrabrosti. Slike izrazito jakog koloriteta. Podstakle su me da razmišljam o Meksiku dvadesetih godina 20. veka. Slike izrazito intezivne. Pitala sam se kakvo ih je iskustvo moralo proizvesti. Zainteresovala sam se za život ove žene pa sam nabavila i film Frida rediteljke Džuli Tejmur. On me je u potpunosti opčinio. Predamnom je bila izrazito čulna žena (oduvek sam imala utisak da je Frida Kalo bila seksualno nezajažljiva), neverovatno hrabra i liberalna za svoje doba. Njen stvaralački potencijal sam posmatrala u kontekstu ogromne seksualne energije koja uvek, na svom vrhuncu, prelazi u stvaralačku energiju (Frida i Pikaso su uvek po toj liniji bili par u mojoj uobrazilji). Njena putovanja, način oblačenja, slikarstvo i ekscentričnost nisu bili deo od nje otuđen, iako je ona bila, kao što sam već naglasila, neko ko je voleo da pozira i da gradi personu i na taj način. Njena izražena egocentričnost i njena izražena ekscentričnost bile su utemeljene. Sećam se dana proslave svoje velike mature. Uopšte se nisam spremala i doterivala. Sat vremena pred polazak ja sam čitala knjigu o Fridi. Bilo mi je banalno i strašno neprihvatljivo da se spremam za neku proslavu balavaca u cirkuskim haljinama. Firda mi je dala drugi oblik pojavnosti iz koje nisam tako lako mogla da pređem u jedan površniji i prizemniji. Moj život nije bio tako filmski i herojski kao Fridin. Međutim, uspevala sam da održim korak sa težinom bizarnosti i težinom stvaralačke snage koju je ona prezentovala posredstvom svog stvaralaštva. To je bilo važno. Shvatila sam, na primeru njenog lika i dela, koliko sam se, i kako, menjala, uvek ostajući, u samoj suštini, ista. I pogled na Fridino delo neka je vrsta mog autoportreta. *Tekst prenosimo sa internet magazina A.A.A
Vivi 01 S

Deset samoukih

Umjetnice koje pamtimo

Iako su njihovi talenti često bili zanemareni tijekom njihova života, svijet umjetnosti danas ih slavi i prepoznaje njihovu jedinstvenu umjetničku viziju. No, usprkos uključivosti i autentičnosti koju umjetnički svijet nastoji njegovati, iznenađujući broj 'autsajderskih' umjetničkih retrospektiva isključuje žene iz svojeg postava. Flavorwire donosi popis 10 samoukih umjetnica za koje morate znati.
Zagor

Zagor Te-Nej, duh sa sekirom

Pod južnim nebom

Nošeni jedrima “Marilene“, trgovačkog jedrenjaka pod zapovjedništvom kapetana Herzoga, Zagor i Chico sve su bliže finalnom razrješenju s Dexterom Greenom. Ali iznenadna oluja koja oštećuje brod i baca ih na naizgled pustu patagonijsku obalu, mijenja planove i naših junaka i kapetana Herzoga. Pojavom plemena Tehuelcea i lijepe poglavičine kćeri Amakaik, u Herzogu se bude sjećanja na voljenu Helenu i raspiruje se nikad zatomljeni osjećaj osvete i mržnje prema tajanstvenom pustinjaku kojeg Indijanci nazivaju Sudbina i Krnjouhi. Herzog otima lijepu poglavičinu kći kako bi mu pokazala put do Sudbine, a Indijanci daju Zagoru ultimatum; ili ju vrati, ili režemo vratove mornarima
Vamps 01 S

Kako su nastajale pripovesti o duhovima i drugim nečistim silama

Polidorijev „Vampir“ i čudovište doktora Frankenštajna

"Bajron je rekao da svako od nas mora da sastavi jednu pripovest o duhovima. Plemeniti pesnik [Bajron] je započeo priču, čiji je odlomak objavljen na kraju njegove poeme Mazeppa. Šeli se više trudio da svoje misli i osećanja unese u zračenje blistavog prizora i muziku najmelodičnije poezije na našem jeziku, nego da stvori odgovarajući zaplet. Siroti Polidori je imao užasnu ideju o dami sa glavom kostura koja je na taj način kažnjena jer je špijunirala kroz ključaonicu…"
Bale 01 S

Avangardna igra Oskara Šlemera

Balet u tri tačke

Oskar Šlemer (1888-1943) je bio pripadnik Bauhaus pokreta između dva svetska rata kome je doprineo individualnim razvijanjem novih tendencija u plesu. Šlemer je smatrao da je za ples potrebno troje, ne dvoje kako je to uobičajeno. Otuda je njegovo najpoznatije delo Balet trijade iz 1922. godine koji je prvi put izveden u Štutgartu i jasno označava avangardne tendencije unutar evropskog baleta.
Dyke 02 S

Putevima kvir umetnosti (5)

Horny Dyke na rubu konvencije

Premda nisam veliki ljubitelj anglizacije svega zamislivoga, ponekad se dogodi da taj engleski jezik funkcionira bolje no hrvatski. S obzirom da nismo izvorni govornici engleskog jezika, „Horny Dyke“ zvuči puno benignije no što bi zvučao hrvatski ekvivalent – Napaljena Lezbača. Premda se hvatskoj varijanti ne može poreći određena doza zvučnosti i slikovitosti, takav bi naslov čitatelja namjernika mogao navesti na potpuno krivi put.
Alan Ford

Prozor u svijet stripa

Alan Ford: Klavirski koncert

Jedan uobičajeni dan u dobro nam poznatoj cvjećarnici na 6. aveniji prekida zvonjava telefona. Bob se javlja. -Halo? Tko smeta? -Glas prvi: Znači, slažemo se? -Glas drugi: Svakako! Znači sutra uvečer u Centimetropolitanu! -Glas prvi: U trenutku kad zatutnje bubnjevi. Udarac mora pogoditi u centar, ne smije promašiti. -Glas drugi: Pa svakako. Kad sam ja to promašio? -Glas prvi: Što se događa? Nekako mi čudno zuji u slušalici. Da nije… -Glas drugi: I ja nešto čujem. Vjerojatno se neko uključio u našu vezu. Prekinimo
Dilan 02 S

Prozor u svijet stripa

Dylan Dog: Crveni znak

Yuri Wolkoff optužen je za zvjerska ubojstva dobrostojećih žena, a ne razumije zašto. No, cjelokupnoj javnosti on je savršeni kandidat – neregularan je, siromašni migrant, jedini tko je kadar biti takav zločinac, strašni Crveni znak. Kako bilo, nakon njegove smrti, sumnje počinju rasti i Wolkoff se ponovno budi, poput duha. Duha koji ubija...
Vmila 04 S

Intervju: Vladimir Miladinović, vizuelni umetnik

Otkrivanje mračnih artefakata bliske prošlosti

Zvanična istorija uvek ima nameru da neke "problematične" delove prošlosti, koji nisu lako uklopivi u tu ideju stvaranja jedinstvenog nacionalnog narativa, drži po strani, a da se neki "slavni" delovi prošlosti koji se lako uklapaju, stavljaju u prvi plan. “Normalno” je da će se snimati serija o Nemanjićima, a da se dokumentarni film Ognjena Glavonića Dubina 2 verovatno nikad neće prikazati na televiziji
Gombrovič

Nema apsolutne harmonije između čoveka i stila

Obučeni smo u tesno odelo, sa tri rukava i jednom nogavicom

Nasuprot svim ekstravagancijama u koje nas može gurnuti ta struja, ocrtava se i nešto suštinsko: možda prvi put u istoriji počinjemo ozbiljno da brinemo o našoj formi. Jer, čovek nikada nije imao tako jaku svest o provaliji između naše vlastite forme i našeg vlastitog ja, o ogromnoj ulozi koju forma igra u njegovom životu. Postajemo svesni stila upravo zbog toga što je naš stil loš. Počinjemo da shvatamo da ako neko iznosi gluposti, da nužno ne znači da je i sam glup već da njegov način izražavanja ćopa; recimo, ako otac grdi sina, to nužno ne znači da stvarno oseća bes već zbog toga što „igra ulogu oca”, psihički se prilagođavajući određenoj formalnoj shemi
Vermer 01 S

Sve dok ona žena

Vermer

Mlekarica je jedna od najpoznatijih slika holandskog slikara Jana Vermera. Nije tačno poznata godina nastanka ovog Vermerovog ulja na platnu, a Rijksmuseum u Amsterdamu u kome se ono čuva daje godinu 1658. kao okvirnu godinu nastanka
Zuko Džumhur

Hodočasnik ljepote, pustolov, hodoljub, lutalica, bekrija, vjetrogonja

Sjećanje na Zuka Džumhura

Zuko je bio kritičar, pisac scenarija, karikaturist, mudrac, filozof i vizionar. Duša mu je bilo putovati - vozom, brodom, kocijom, lađom, avionom, na leđima kamile, konja ili na magarcu. Želio je svojim ‘bangavim’ stopama kročiti svugdje po bijelom svijetu. Nikad pak ne hitati, a ni po koju cijenu ne trčati1; izvještavati, raportirati o svemu i svačemu, a najviše o ljepoti, mudrosti, skladu, talentu, umjetnosti, filozofiji, arhitekturi. S vremena na vrijeme gunđati, kritizirati malograđane, ‘tvrdosere’, ‘mekosere’… Mjeriti koracima veličinu trgova, šepuriti se perivojima, zavirivati u bašče, šetati se kroz vrtove, nabrajati do iznemoglosti, upoređivati, seiriti, pjevati, teferičiti
Selfie 01 S

Epoha u kojoj se lepota podrazumeva

Umetnički subjekat u Muzeju selfi fotografija

Kroz ovu postavku, osnivači muzeja -Honton i Tair Mamedov, žele da svet umetnosti učine pristupačnijim, te tako selfi povezuju sa umetničkim nasleđem koje su za sobom ostavili najveći majstori portreta. Obični ljudi znaju za selfi fotografije, znaju šta znači ta reč, i ma koliko se u početku opirali, u nekom trenutku počnu da ih prave, a slično su činili od samih početaka čovečanstva, samo su se tehnike razlikovale, pa posetioci mogu da shvate da su umetnost i istorija otvorenije nego što se to obično misli.
Bjork

Pregled karijere: Umjetnici za rođendan

Björk ili Pobjeda srca

Ova eklektična umjetnica iza sebe ima čak osam studijskih i šest live albuma, tridesetak hit singlova, hrpu genijalnih remixeva, a radila je i sountracke za nekoliko filmova te surađivala s glazbenicima kao što su Tricky, Death Grips, Antony Hegarty i odnedavno Arca