Slušati danas debitanski El org album jednako je uzbudljivo kao pre četiri decenije; teme su identične, samo su osećanja različita, jer vreme ipak čini svoje
Majice na koletiće u raznim bojama s krokodilom ili blizancima oslonjenim leđima jedan o drugog su koristili šminkeri i nabavljali su ih za jeftino iz takozvane istambulske veze. One na vijenčić, kojima sam uvijek gravitirao, se nisu dali preko Turaka ishodovat, na Ponte Rossu ih nisu držali, a u pravom dućanu valjalo je za taj proizvod izdvojiti ravno 50.000 lira. Dakle, što mi je preostalo? Odreći se ploča? Pih!
Kad su devedesete krenule taracati sve pred sobom, dolazilo je novo vrijeme pa je sve staro valjalo zgaziti, format vinila je postao neprihvatljiv. Tu je kulturu trebalo na brzinu zaboraviti, a društvo će prožeti snagom tsunamija revolucionarni nosač zvuka - kompakt disk
Gramofon se ne sluša usputno kao neki drugi nosači zvuka: neću ga “odvrnuti” dok perem suđe ili kako bih imala pozadinsku buku dok sam sama u stanu. Možda drugi ljudi to rade, ali meni je to (barem ovaj prvi tjedan) svetogrđe. Umjesto toga, gramofon se sluša navečer, na fotelji, pri čemu barem 30% pažnje mora biti usmjereno prema slušanju glazbe. Samo paljenje gramofona također je ceremonija za sebe: vađenje ploče iz omota, pažljivo namještanje igle, spuštanja poklopca toliko su ozbiljnije radnje od pukog stiskanja gumbića
Za Arsena sam se doslovce borila i izborila: da ga smijem slušati u podstanarskoj sobi na mom nespretnom magnetofonu , kupljenom od tankih Žikinih honorara u “Međimurju”; da ga nosim na more, da ga ne dajem u razmjenu za tada aktualnije ploče talijanskih i francuskih šansonjera; da ne raspravljam o njemu s ljudima koji ne razumiju poeziju
