Tekstovi sa tagom: vis

Pogaca 1

Pogaca ol slone ribe

Pogaca nikada neće biti pogača

Možemo, dakle, zaključiti da pogača s manjim ili većim modifikacijama vuče korijene još iz doba Helena. I ako još ponešto znamo o povijesti gastronomije i namirnica, znamo da su luk u naše krajeve donijeli Rimljani, a da se paradajz u Europi spominje tek 1554. godine, ispada da se pogača koju je veliki Platon primio iz ruku tiranina Dionizija stvarno sadržala samo slanu ribu

Komiža na Visu

Na jadranskim Filipinima

"Nalazim se na jadranskim Filipinima. Američani ne mogu naći ljepšu vedrinu na Havajima nego ja ovdje. Nalazim se u dubokom srcu dubokoga mora. Ovamo su me odista vile donijele, u nepoznatom nadnevku kada je globus zadrijemao i nitko nije mogao da me primijeti. Ja sam u carstvu pustolovina, u čudu događaja. Konačno sam doživio da je svijet zaboravio. I postao sam vlasnik jednog otajstva. Otputovao sam ravno prema pravoj slobodi, na jadranski front, na domaku Monte Gargana. I našao sam prije spontan, bolji nego da predstavljam svjetski PEN-club. Badava je to govoriti: Dalmacija, Jadran. Nego ovamo treba dohrliti, na Vis, kamo je stiglo dosta malo Čehoslovaka, i još dalje, na Biševo, na Svetog Andriju, na Palagruž. Poslije toliko godina trome sjedećivosti konačno me zahvatio talas epopeje. I to tako neodoljivo da će sada sva srca sa mnom zatreperiti, da će me svaka ljepota zavoljeti i blagosloviti" (Tin Ujević)
Komiža 01 S

Putopis

Vis, Komiža i bolji čovek

Raj tu ne prestaje – na dvadesetak minuta vožnje brodom se nalazi i ostvo Biševo, koje je ime dobilo po brojnim pećinama koje se u njega usecaju (L ‘ísola dei busi – otok rupa, crvotočina). Ukoliko more nije mirno, vožnja može da bude uzbudljiva, još više za one koji su jedva sišli s kopna. Talasima se sve ipak prašta kad se stigne na ostrvo, posebno do uvale Porat. Sve moguće plave nijanse se tamo mešaju sa smeđom bojom finog peska, a bez turističke euforije je taj doživljaj kao halucinacija.
Komiža pučina

Čitam pisma

Nit u srcu mora: Komiža na Visu

Nalazim se na jadranskim Filipinima. Američani ne mogu naći ljepšu vedrinu na Havajima nego ja ovdje. Nalazim se u dubokom srcu dubokoga mora. Ovamo su me odista vile donijele, u nepoznatom nadnevku kada je globus zadrijemao i nitko nije mogao da me primijeti. Ja sam u carstvu pustolovina, u čudu događaja. Konačno sam doživio da je svijet zaboravio. I postao sam vlasnik jednog otajstva. Otputovao sam ravno prema pravoj slobodi, na jadranski front, na domaku Monte Gargana. I našao sam prije spontan, bolji nego da predstavljam svjetski PEN-club. Badava je to govoriti: Dalmacija, Jadran. Nego ovamo treba dohrliti, na Vis, kamo je stiglo dosta malo Čehoslovaka, i još dalje, na Biševo, na Svetog Andriju, na Palagruž. Poslije toliko godina trome sjedećivosti konačno me zahvatio talas epopeje. I to tako neodoljivo da će sada sva srca sa mnom zatreperiti, da će me svaka ljepota zavoljeti i blagosloviti
Cro_Vjetar u granama3

Vis, Biševo, Split i još ponešto

Šok ljepote, spokoja, punine

Dojmovi su i sada još uzburkani, pa ako vrijedi ona izreka o tome da su putovanja investicija koja je nepotrošna, onda sam je sada istinski osjetio i proveo u djelo.
Pučina Vis

Moja privatna istorija: Ljetovati na Jadranu, početkom devedesetih

Komiža, godine nulte

Komiža je donekle delila moju nesvesnost stvarnog sveta. Zapravo ju je često izvrtala u ironiju, smeh i parodiju. Neko je s vremena na vreme noću skidao šahovnicu s barjaka u luci i kačio trobojku. Tada to nisam shvatao kao politički čin protesta već pre kao odličan smisao za humor
Lastovo 01 S

Žikina arhiva iz 1981: Putovanje u zabranjeno

Lastovo, otok u srcu mora

Lastovo je, kao i Vis, za strane turiste zatvoreno još 1975. godine, kad je počela gradnja skloništa za obalski raketni sistem protivbrodske odbrane koji je trebao da upotpuni takozvanu strategiju odbrane 1000 otoka. Za domaće turiste, ova dva otoka nikad nisu bila zatvorena. Koristeći tu mogućnost slobodnog putovanja, daleke 1981, po zadatku redakcije “Fokus”, put Lastova krenuo je Željko Stojanović; umjesto priča o vojnim utvrđenjima, zatekao je pravi otočki život – djecu koja idu u školu, pijacu, kafane, prekrasne plaže, stare građevine, stoletne masline, ribare, kafane. JNA i njeni paranoici bili su negde drugde. Nakon 37 godina, ovim je fotografijama s Lastova naš prijatelj Željko Stojanović obezbedio ugodno putovanje u daleku crno-bijelu prošlost; današnje Lastovo jeste se promenilo, ali ne toliko da ne bismo prepoznali tradicionalne toponime – centar grada, crkvu i istovetni duh ljudi koji zagledani u pučinu večito pitaju – ima li života iza horizonta?
Josip Broz Tito

NOB na otoku Visu

Ovdje je svaki kamen bio puškarnica

Razdoblje NOB-a na otoku je Visu, kao i u ostatku Hrvatske, podložno najspektakularnijim falsifikatima. O motivacijama ekstremno desnih i filofašističkih nadripovjesničara ne treba trošiti puno riječi, no ipak je potrebno objasniti u par crta zašto se to događa. Ako ostavimo po strani strukturalnu razinu – falsificiranjem NOB-a se nastoji u društvenoj memoralizaciji diskreditirati sve progresivne tekovine moderniteta, poput besplatnog školstva, zdravstva i radničkih prava te ih prikazati kao nešto loše i, zapravo ideološki održati kapitalistički status quo – i usmjerimo li se više na subjektivitet, možemo primijetiti da je falsificiranje povijesti također izraz intelektualne i sadržajne inferiornosti političkih aktera ili, kolokvijalno rečeno, “kad ne možeš građanima ponuditi suvisao program onda se bavi ustašama i partizanima”