Povodom fragmenata iz dnevnika o Brunu Šulcu
Gombrovičev „sadizam”
Ono što Gombrovič hoće, po svaku cenu, pred svojim mrtvim prijateljem, to je da govori iskreno, na jedan način koji izaziva i zbunjuje, koji šokira i tako, kao što sam već rekao, osvaja. Ali ono što u stvari postiže, to je da samo izražava ovaj zakon, po kojem mazohizam (stvarni ili uobraženi, to ovde nije u pitanju) izaziva, u ovakvom životu, pasioniranom odnosu, reakciju sadizma, ili bar reakciju blisku njemu. Može li Gombrovič tu da ostane gospodar Gombrovič ili bilo ko drugi? Mislim da ne može. Čitajući ovaj njegov uistinu briljantno pisani tekst (a ja vas molim da ga pročitate), neprestano sam video kako senka Šulcova raste, možda kao senka pogrbljena, možda kao senka uniženja, ali senka koja nikako ne može da se vrati natrag, da se potisne, da se izbriše, nikakvim poniženjem