Tekstovi sa tagom: vladan desnica

A naročito je u djetinjstvu bolna pomisao da ima ma šta na svijetu što se neće dogoditi, ma šta što se neće doživjeti. I zato djeci nikada ne treba tako govoriti. To je jedno moje, možda i jedino moje pedagoško načelo...

Na takav prizor uvijek mi se navraća pomisao da bi lica spavajućih, iz pijeteta, trebalo samilosno zastrijeti maramom, kao lica umrlih...

Kada se u medijima govori o knjigama i to ne važi samo za reklamni prostor nego i za eminentne kritičare, onda se beskrajno prepričava radnja, hvali angažovanost dela kao da je u pitanju društvena studija, istraživanje, naglašavaju se osećanja koja će čitalac sigurno imati ako se prepusti pomenutom štivu, nabrajaju se implicitno date ideje, obavezno se delo situira s obzirom na nazovi književnu scenu na kojoj stoluju neupitne veličine podržane marketingom i politikom nagrađivanja; dalje, određuje se žanr, romanu se daje prednost nad svim drugim bez obrazloženja, dosadno se nabrajaju razne tehničke stvari, mrtve činjenice, i npr. uzima se kao bitno kog je pola autor ali o čisto književnoj vrednosti dela ne čujemo uglavnom ništa. Kritike se pišu kao izveštaji s autopsije dok je književnost, naprotiv, nešto živo, ona ne podnosi ravnodušan, bezličan ton analitičara, ona traži dopisivanje i razvijanje za šta je, opet, potrebno znati lepo pisati. I nema pravog čitanja bez oduševljenja

Slobodna, nerazmišljena spontanost reakcije, nezakočena, već u samom aktu, gotovo istodobnom, i gotovo isto tako spontano poteklom intervencijom svijesti

Suočen sa pošastima nepismenog, petparačkog, tabloidnog novinarstva i neretko iste takve stvarnosti, XXZ magazin beži u prošlost, onu bolju prošlost, neka lepša vremena i tekstove o događajima i ljudima koji nisu zaslužili da budu zaboravljeni. Međutim, valja se setiti toga da neprijatelj nikada ne spava, da teška vremena mogu postati još teža, te da u svakakvom vremenu i sredini postoje ljudi koji se trude, stvaraju i teže boljem. Zato smo odlučili da vam svake sedmice preporučimo dela savremenika iz sveta (pop) kulture koji su zaokupili našu i zavređuju vašu pažnju. Uz pokoje nedelo, odnosno *kontrapreporuke, razume se

U programu u kojem je Kiš sveden na minimum, a Pekića nema, sasvim je u redu „izbaciti Desanku“. Sudite mi, ne tražim pomilovanje! No, sve i da naprave program po mom ukusu, najvažnije je kako se gradivu pristupa. Ako se makar jedno delo obradi tako da đake zaintrigira, angažuje, pokrene, oni će sami poželeti da čitaju i istražuju dalje. Ako im se pokaže kako da pristupe poeziji i protumače samo jednu pesmu kako treba, umesto da čitaju na hiljade pesama površno, razumeće i glupu vest iz novina. Naučiće kako da pronađu vesti i teme koje ih se zaista tiču, a ne da okupiraju mozak i statuse svakom medijskom kvazisenzacijom

Poznajem glad djeteta, i tugu bludne sitosti, cik ludog srca u jutra krvava i povijanje duše u mutne sutone. Kad odem, otići ću go i praznih ruku, s dubokim umorom u dnu udova i pomiren sa prolaznošću

Velike su ljubavi labilne. Vječito pod udarom opasnosti da naprečac umru, da izgube svoju stvarnost, da se izvrgnu u nešto drugo. A da i ne govorimo da je mnogo toga od onoga što ljudi smatraju svojim velikim ljubavima – patriotizmi, ideološke privrženosti, vjerničke odanosti, fanatizmi svih vrsta – uistinu samo naličje velikih mržnja. I da golem broj ljudi uopće nije kadar da pojmi i osjeti ljubav u njenom afirmativnom i aktivnom obliku, već samo kao više-manje besadržajnu shematsku suprotnost, koja automatski niče po formalnom zahtjevu autentičnosti naše psihe. Jedna zavjetna, cjeloživotna mržnja, jedna mržnja-vodilja, podobna je da prevlada čak i misao smrti.

U književnom djelu svaka rečenica mora biti umjetnička. Čak i rečenice koje nam pružaju informacije i tehnička saznanja potrebna da bi se razumjela fabula ili tok događaja moraju nositi u sebi neku estetsku vrednotu. U umjetničkom djelu nema mjesta pukim deklarativnim, anuncijativnim, informativnim rečenicama, to jest takvim koje sadrže određena konkretna obavještenja i saopćuju dati logički smisao, to jest takvim koje nam saopćuju logički sadržaj onoga što sačinjava „vanumjetničku materiju umjetničkog djela" odnosno koje nam materiju umjetničkog djela saopćuju na vanumjetnički način.

Otac mu je bio iz ugledne srpske obitelji koja je imala važnu ulogu u kulturnom i političkom životu Dalmacije 19. i 20. st., majka je bila iz Boke Kotorske, iz stare hrvatske obitelji Luković. Gimnaziju je pohađao u Zadru, potom u Splitu i Šibeniku, maturirao je 1924. Studirao je pravo i filozofiju u Zagrebu i Parizu, nakon svršetka studija 1930. zaposlio se u očevu odvjetničkom uredu. Potom je radio u Državnom pravobranilaštvu isprva u Splitu, a poslije Drugog svjetskog rata odlazi u Zagreb. Od 1950. djeluje kao slobodni pisac. Prvim se radovima javio uoči 2. svjetskoga rata. Između ostalog objavio je roman Zimsko ljetovanje (1950), knjige pripovijedaka Olupine na suncu (1952), Proljeće u Badrovcu (1955), Tu, odmah pored nas (1956) i Fratar sa zelenom bradom (1959) kao i poznati roman Proljeća Ivana Galeba (1957)

Zar se na tako malo život sveo? Je li to starost, preživjelost, umor? Ili posljednja, vrhovna mudrost: krajnja odreka svega?