Razmišljanja potaknuta čitanjem Vladana Desnice
Izveštaj s autopsije
Kada se u medijima govori o knjigama i to ne važi samo za reklamni prostor nego i za eminentne kritičare, onda se beskrajno prepričava radnja, hvali angažovanost dela kao da je u pitanju društvena studija, istraživanje, naglašavaju se osećanja koja će čitalac sigurno imati ako se prepusti pomenutom štivu, nabrajaju se implicitno date ideje, obavezno se delo situira s obzirom na nazovi književnu scenu na kojoj stoluju neupitne veličine podržane marketingom i politikom nagrađivanja; dalje, određuje se žanr, romanu se daje prednost nad svim drugim bez obrazloženja, dosadno se nabrajaju razne tehničke stvari, mrtve činjenice, i npr. uzima se kao bitno kog je pola autor ali o čisto književnoj vrednosti dela ne čujemo uglavnom ništa. Kritike se pišu kao izveštaji s autopsije dok je književnost, naprotiv, nešto živo, ona ne podnosi ravnodušan, bezličan ton analitičara, ona traži dopisivanje i razvijanje za šta je, opet, potrebno znati lepo pisati. I nema pravog čitanja bez oduševljenja