Tekstovi sa tagom: vuk perišić

Kao što mu je odgovaralo da ne bude jedan od sovjetskih satelita, Tito podjednako nije htio biti ni samo jedan od zapadnoevropskih državnika. Ne radi se samo o Titovoj osobnoj ambiciji koju nipošto ne treba zanemariti. Ekvidistanca u odnosu na oba bloka odražavala je i stanje unutrašnjih podjela u Partiji na dogmatsku i prozapadnu struju. Samodopadni put koji će postati poznat kao samoupravljanje i nesvrstanost, odnosno negacija obaju dominantnih svjetskih političkih sustava, odgovarala je režimu koji je tako legitimirao svoju originalnost u svjetskim razmjerima i implicirala je određenu dozu psihoze opsadnog stanja – sami protiv svih – što je korisno amortiziralo sukobe u zemlji ove ili one vrste

U junu 1954. sovjetski ambasador je Titu uručio pismo Prvog sekretara CK KPSS Nikite Sergejeviča Hruščova. Uz neizostavne marksističko-lenjinističke fraze, Hruščov je u pismu predložio i uspostavljanje odnosa na partijskoj razini. U igri živaca Tito nije odgovorio prije no što je na Bledu potpisan vojni aneks Balkanskog pakta. U prepisci što je uslijedila Tito je izbjegao raspravu o partijskim odnosima i zahtijevao da normalizacija započne na razini međudržavnih odnosa. Pismo je ujedno bilo i znak da je borba za vlast u Moskvi završila pobjedom Hruščova i njegove frakcije

Na Šestom kongresu se zbila i bizarna epizoda. Delegat kongresa i šef Titovog kabineta, general Ljubodrag Đurić javno je za govornicom optužio Petra Stambolića da mu je preoteo ženu. Đurić je odmah bio uhapšen, ali je slučaj razveselio zapadne novinare koji su se poigrali riječima i Sixth Congress nazvali Sex Congress. Iako beznačajan, događaj je na zaobilazan simbolički način označio liberalniji stav Partije prema seksualnosti koji je do tad bio puritanski rigidan.

Prema dostupnim dokumentima i svjedočenjima, kombinirana sovjetsko-mađarska invazija trebala je započeti prodorom oklopno-mehaniziranog klina kroz bačku ravnicu s općim pravcem prema Novom Sadu i forsiranjem desne obale Dunava u Srijemu čime bi se sovjetskim trupama otvorio put za Beograd. Iz Rumunjske bi sovjetske i satelitske trupe izvršile demonstrativni napad kroz Banat radi slabljenja jugoslavenskog desnog krila u obrani Beograda. Znajući za jugoslavenski plan obrane koji se oslanjao na dinarski planinski masiv, Stavka (sovjetska vrhovna komanda) je planirala velik padobranski desant u Bosni, iza jugoslavenskih linija. Zauzimanje strateški izloženog i teško branjivog Beograda omogućilo bi i instaliranje kvislinške prosovjetske vlade

Kriza u ljeto 1949. ubrzala je spomenutu jugoslavensku odluku da sukob sa Sovjetskim Savezom iznese pred Organizaciju ujedinjenih naroda, ali i potrebu ideološkog distanciranja od staljinizma. Nije slučajno da su na čelu jugoslavenske delegacije na zasjedanju Opće skupštine OUN bili glavni zagovornici ideološkog zaokreta: Kardelj i Đilas. Zasjedanje se održavalo Lake Successu u Sjedinjenim Državama. (Le Corbusierova palača OUN u New Yorku nije još bila dovršena). Kardelj i Đilas stupili su dakle na američko tlo i mogli se neposredno uvjeriti u razinu američke tehnološke i ne samo tehnološke civilizacije, u kapitalizam na djelu. Kulturni šok koji su doživjeli nije mogao ostati bez pozitivnih posljedica na njihovu političku filozofiju. Učinak jugoslavenske delegacije na zasjedanju Opće skupštine bio je trijumfalan: Jugoslavija je izabrana za nestalnog člana Vijeća sigurnosti

U Bukureštu će Informbiro donijeti svoju prvu Rezoluciju o stanju u KPJ u kojoj se, osim propagandnog ponavljanja teza iz prethodnih pisama, pozivaju "zdrave snage" u KPJ da "smijene svoje rukovodioce i postave novo, internacionalističko rukovodstvo". To je bio nedvosmislen signal da Tito više nema izbora. Staljin je grubo izazvao njegovu vlast i Titu nije preostalo ništa drugo no da je očuva svim sredstvima i po svaku cijenu, a nije bila riječ samo o vlasti nego i o fizičkom opstanku. Tito je znao da bi popuštanje u krajnjoj konzekvenci dovelo do njegove fizičke likvidacije. Jako dobro je poznavao sovjetski režim. Već u prvom pismu Staljin je zlokobno podsjećao da je "politička karijera Trockog dovoljno poučna". Prijetnja nije mogla biti jasnija

Prva neslaganja između Tita i Staljina nastala su za vrijeme Drugog svjetskog rata. Jugoslavenski partizani su protivno želji Moskve na kapama nosili crvenu petokraku zvijezdu. Njihova karakteristična kapa – titovka – bila je zapravo identična kapi vojnika Crvene armije. U Moskvi su pobjesnili kada su čuli da se osnivaju proleterske brigade. Da se razumijemo, nije Staljin nekim čudom postao protivnik komunističke ikonografije, ali u situaciji kada je Wehrmacht stigao do moskovskih predgrađa, nije u očima Franklina Roosevelta i Winstona Churchilla htio ispasti avanturist koji Evropom širi komunizam jer je znao da oni znaju kako čvrsto kontrolira svjetski komunistički pokret i znao je da mu London i Washington neće vjerovati da Tito djeluje samostalno

Krleža je pamtio rovove Prvog svjetskog rata, povjerovao u komunističku iluziju spasenja čovječanstva, doživio pogrešnu politiku Prve Jugoslavije, preživio Nezavisnu državu Hrvatsku, bio je bolno svjestan kulturne i civilizacijske zaostalosti jugoslavenskog prostora i zadivljen Titovim spektakularnim vanjskopolitičkim uspjesima koje je stavljao u kontekst svoje široke povijesne percepcije gdje je južnoslavenski konglomerat vidio kao napaćeni provincijalni quantité négligeable sa sudbinom stoljetnih nesretnika koji pokušavaju sačuvati golu egzistenciju na periferijama dvaju moćnih carstava, s nekolicinom zbunjenih pjesnika i paranoidnih vizionara, ali kao politički subjekt koji sada pod Titovim krovom ima svoje topove i ratno brodovlje: Tito doveo je na Brijune evropske kraljeve u čijim predsobljima smo do jučer čekali s jedinom ambicijom da im se pokušamo prodati kao topovsko meso.

"Banket u Blitvi" jedan je od najboljih ikad napisanih političkih romana, tragično nepoznat evropskoj književnoj javnosti. Politički thriller s preciznom fenomenologijom vlasti, paranoidnih tirana, spolno nemoćnih buntovnika, sifilitičnih kardinala i generala, netalentiranih umjetnika, talentiranih očajnika. Čitava fiktivna Istočna Evropa tridesetih godina sa svim njenim nacionalizmima, diktaturama, nerazvijenim parlamentarizmom, vojnim huntama, zaostalošću, policijskim torturama, zavjerama, bankrotima, strahom, komunističkim iluzijama i nemoćnim intelektualcem i humanistom Nielsenom koji očajnički poseže za olovnim slovima – "što nije mnogo, ali je jedino što je čovjek do danas izumio kao oružje u obranu svog ljudskog ponosa"

U vrućici svoje još uvijek adolescencije, kao Saint-Just koji vodi zaneseni rat protiv Autoriteta, sa svojom golemom intelektualnom energijom, s Hrvatskim bogom Marsom u grudima, sa svojim nesretnim kerempuhovskim, kajkavskim domobranima koji još od Wallensteina, preko Jelačića do Potioreka i Borojevića ginu za neke tuđe zastave i interese, sa senzibilitetom za bijedu zagrebačkih blatnih predgrađa, s prezirom prema malograđanskom kampanilizmu zagrebačkih salona – Krleža nije mogao postati ništa drugo nego komunist i koliko god to danas zvučalo u najmanju ruku neobično, taj izbor tada je bio moralni imperativ.

Teško je pronaći autora koji je tako vjerno dekonstruirao Dobricu Ćosića i njegovo djelovanje poput ovdje promatranog autora, što jednako vrijedi za specifičnost Perišićeve analize pozicije i djelovanja Miroslava Krleže. Imajući u vidu upravo analizu djelovanja Miroslava Krleže, ali i autorovu analizu uzroka i procesa raspada Jugoslavije, uočit ćemo nešto što ima malokoji autor. Perišić je naime netko tko je u stanju posve iznenaditi čitatelja, čak i onda kad mu se čini da sjajno poznaje autora

Došao je trenutak da sebi priznamo da je malo tko zaveden, da "narod" nije žrtva perfidnih političkih elita nego su te elite banalni i autentični tumači "narodne volje". Imao je u ovih tridesetak godina "narod" dovoljno vremena da pojmi kako je doveden u položaj opljačkanog i poniženog ubojice, opljačkane i ponižene žrtve. Imao je dovoljno prilika da se otrijezni i od najvještije propagande, a ova nacionalistička, usput rečeno, i nije bila naročito vješta. Bila je glupa i odvratna, ali upravo zato i dopadljiva rulji. Kako bilo, podrška nacionalistima nikada nije opala ispod postojanih i zastrašujućih trideset posto, što je dovoljna kritična masa za udobno vladanje jer poput gravitacije privlači i kolebljive oportuniste i konformiste čime "demokratska" većina biva osigurana

Na moj svjetonazor presudno je utjecao strah koji sam osjetio 1990. i 1991. Strah i užas nad sudbinom svih ubijenih, opljačkanih, silovanih i prognanih, svih ljudi kojima su nacionalizam i nacionalistički ratovi uništili život, srušili kuće, raselili ih, ponizili... Nacionalistički poremećaj slamao je individualne sudbine a nigdje nikoga nije bilo da ih zaštiti. Kada neki kretenski režim zaprijeti vašoj svakodnevnici na bilo koji način – pozivom u vojsku, siromaštvom kroz razaranje ekonomije, nacionalnom kulturom koja nije ništa drugo nego strahotno intelektualno i moralno poniženje, ili, riječju, onim gestapovskim ili enkavedeovskim zvonom na vratima u gluho doba noći – onda ste u prilici doživjeti vlastitu egzistenciju u svoj njenoj ugroženoj i krhkoj punoći. Tada vam ne ostaje drugo nego da se u ime vlastitih kostiju, vlastitog mesa, vlastitog dostojanstva, opstanka, inata, odate beskompromisnom individualizmu i preziru prema svakoj, bilo kojoj društvenoj sili koja prijeti tim istim kostima i tom istom mesu. Osobito ako vam prijeti tako bijedna i maloumna društvena sila kakav je nacionalizam sa svojim glupavim državotvornim i teritorijalnim vizijama