Tekstovi sa tagom: zagreb

Animalz 01 S

Weekend Videos

Popodne besposlenog jareta

Dali smo sebi redakcijsko obećanje da ćemo uoči svakog vikenda čitaocima ponuditi nešto da gledaju, umesto što im samo nudimo da čitaju. Umesto tabloidnih video-užasa koji posvuda imaju zajednički naslov „Da se naježiš“ ili „Da se smrzneš“ ili „Skandalozno: ovo morate videti“, odabrali smo YouTube spotove koji, čini nam se, prijaju formatu našeg portala, a bogami i nama
Aatk 33 S

Snježna bjelina

Vrijeme darivanja

U Gradskoj su kavani još prije desetak dana postavili i okitili veliku jelku, pa je miris svježe smole zamijenio onaj vonj ustajalog duhanskog dima. U novinama stare vijesti i pregršti reklama. Od sporta, nekakav važan državni rekord u plivanju, a u obavijestima o smrti ni jedno poznato ime. Kroz veliko staklo gledao sam prolaznike kako kišobranima vitlaju krupne bijele pahulje. Zbunjeni golubovi visoko iznad njih, nenavikli na snijeg, stisnuli su se po rubovima fasada
Univerr 05 S

Univerzijada ’87: Dani kad se cijeli svijet divio Jugoslaviji i Hrvatskoj

Sve je bilo zajedničko, naše, jugoslavensko

Možda je organizacija naše Univerzijade potvrda da mi možemo mnogo više i bolje od onog što sada imamo. Možda bi neke recepte trebalo potražiti od onih koji su realizirali ovu velebnu priredbu pa da riješimo ono što nas tišti
Univerr 03 S

Veverica, maskota Univerzijade 1987. godine

Zagi: Svijet mladih za svijet mira

Stariji će se setiti da su zastavu sa olimpijskim krugovima u maksimirski stadion uneli Darjan Petrič, Jelica Komnenović, Bruno Orešar, Darko Pančev, Darjan Petrič, Mirko Čulić, Slađana Božić, Ivan Šibl, Tomislav Paškvalin i Slobodanka Čolović. Ili bar nekog imena. Zašto ne i najlepše sportistkinje bivše Jugoslavije, Šibenčanke Danire Nakić. Na borilištima su carovale moćna američka sprinterka Gvendi Torens koja je osvojila zlatne medalje na sto i dvesta metara i u štafeti. Najuspešnija sportistkinja bila je Rumunka Noemi Jung sa pet zlata I dve bronze. Jugoslavija je u košarci pregazila SAD, osvojila zlato, a Dražen zabio 35 koševa. I košarkašice su osvojile turnir, Darjan Petrič dva srebra, najbolji na 800 metara bili su Slobodan Popović i Slobodanka Čolović. Sjajni sastav odbojkaša osvojio je zlatnu medalju, pobedivši u finali NR Kinu

Goran Pavelić Pipo: Ljepota u oku promatrača

Naše drage Zagrepčanke (5)

Nakon fascinacije osamdesetim godinama, naš dragi Goran Pavelić Pipo prihvatio se nove teme – fotografirao je godinama šarmantne i drage Zagrepčanke, a evo što o tome kaže: “Ovo je izbor fotografija snimljenih u razdoblju od 2000. do 2012. Jedini motiv: žene koja napučuju zagrebačke ulice, tramvaje, knjižare, trgove, knjižnice... Ovo su obične, svakodnevne fotografije, bez ikakvih glamuriziranja; neke od ovih djevojaka poznam, većinu ne, a neke sam u međuvremenu upoznao. Dio fotografija snimljen je na negativu, a dio digitalno. No, bez obzira na tehniku, ljepota je u oku promatrača!”
Azgrr 18 S

Za sve koji vole i (ne) razumeju Zagreb i Zagrepčane

Priručnik purgerskog govora

Ne bez strepnja koje sjenovito vladaju prostorom grada podjednako kao i onim unutrašnjim kojeg najbolje razumijemo na vlastitom narječju pripremljen je i ovaj maleni prilog zagrebačke duhovne ostavštine. Oni koji vole Zagreb ili su u njemu odrasli pronaći će ovdje, posve sigurno, i dio vlastita govora, pogleda i misaonosti

Goran Pavelić Pipo: Ljepota u oku promatrača

Naše drage Zagrepčanke (3)

Nakon fascinacije osamdesetim godinama, naš dragi Goran Pavelić Pipo prihvatio se nove teme – fotografirao je godinama šarmantne i drage Zagrepčanke, a evo što o tome kaže: “Ovo je izbor fotografija snimljenih u razdoblju od 2000. do 2012. Jedini motiv: žene koja napučuju zagrebačke ulice, tramvaje, knjižare, trgove, knjižnice... Ovo su obične, svakodnevne fotografije, bez ikakvih glamuriziranja; neke od ovih djevojaka poznam, većinu ne, a neke sam u međuvremenu upoznao. Dio fotografija snimljen je na negativu, a dio digitalno. No, bez obzira na tehniku, ljepota je u oku promatrača!”
Grup 03 S

Vagoni sjećanja i uspomena

Moj djed i Drago Mlinarec

Priča se nastavila sa velikom poplavom u Zagrebu 1964. godine, kada se Sava razlila preko Vrbika. Možda sam u svojoj glavi taj dio priče malo preuveličao, ali djed je spomenuo kako je mladi Mlinarec sa balkona skakao u poplavljenu Savu, te kako bi nakon skoka zaronio i pod vodom otplivao nazad kroz ulaz od haustora do stepeništa. Ne znam da li se šalio, ali ja sam to prihvatio bez ikakve zadrške

Goran Pavelić Pipo: Ljepota u oku promatrača

Naše drage Zagrepčanke (2)

Nakon fascinacije osamdesetim godinama, naš dragi Goran Pavelić Pipo prihvatio se nove teme – fotografirao je godinama šarmantne i drage Zagrepčanke, a evo što o tome kaže: “Ovo je izbor fotografija snimljenih u razdoblju od 2000. do 2012. Jedini motiv: žene koja napučuju zagrebačke ulice, tramvaje, knjižare, trgove, knjižnice... Ovo su obične, svakodnevne fotografije, bez ikakvih glamuriziranja; neke od ovih djevojaka poznam, većinu ne, a neke sam u međuvremenu upoznao. Dio fotografija snimljen je na negativu, a dio digitalno. No, bez obzira na tehniku, ljepota je u oku promatrača!”

Goran Pavelić Pipo: Arhivirana photo povijest (4)

Zagrebačka škvadra, osamdesetih godina

Dragi Goran Pavelić Pipo, jedan od najprilježnijih čuvara Bolje prošlosti, vratio nam se sa svojim kolor-radovima nastalim osamdesetih godina. Ovog puta ponovo predstavljamo zagrebačke uspomene osamdesetih. Ovog puta tu su Darko Rundek, Davor Gobac, Željko Stojanović Žika, Goran Piš-Piro, Tomi, Toni i Šarlota, dragi ljudi s kojima je Pipo dijelio zagrebački asfalt i prostor ispred ''Zvečke'' ili ''Blata''. Priličan dio ovih fotografija nikad nije objavljen, te je zadovoljstvo tim veće što su se premijerno pojavile na našem XXZ portalu.
Ttto 02 S

Zašto smo šezdesetih voljeli Velesajam?

Čarobna roba trulog kapitalizma

Što se dogodilo zagrebačkom Velesajmu, kako je to nestao iz mog vidokruga? Njegov je značaj u svakom pogledu oslabio. Nisam siguran je li se to dogodilo zbog ukupnih društvenih promjena, prvenstveno demokratskog preokreta koji je promijenio ekonomske odnose u društvu, ili pak zato što je prošlo vrijeme velebnih sajmova - od žlice do aviona - i pretvorilo se u doba sitnih, specijaliziranih veličina i ograničenih vrijednosti

Uz feljton “Sretno dijete”: Photo sjećanje na osamdesete u Zagrebu (6)

Duhanski put - Blato, Zvečka, Veliki Kavkaz, Mali Kavkaz

Foto-priču o novovalnim godina Zagreba koju je uradio naš čuvar bolje prošlosti Goran Pavelić Pipo – nastavljamo serijom uglavnom neobjavljenih fotografija ispred legendarne Zvečke u kojoj, sjeća se Igor Mirković, doista nije bilo ničeg materijalnog, čak ni u smislu opipljivog – nije bilo stolova, stolaca, nije bilo suncobrana; osim jednog šanka i prostorije za pedeset naguranih ljudi, tu nije bilo ničega, a kamoli luksuza. Sve što se tamo dogodilo, nastalo je voljom posjetitelja da imaju, da naprave svoje mjesto. Iz kavane su izašli na prazan pločnik i tamo napravili terasu, umjesto na stolove, šalice s kavom odlagali su na krovove parkiranih automobila (anegdota kaže kako se često događalo da odu niz Masarykovu sa napola dopijenim šalicama na krovu jer vlasnik ili vlasnica ne bi ni primijetili da je njihov automobil bio privremeni kavanski stol)…
Djaa 01 S

Srpskohrvatsko zajedničko muzičko tržište

Novo estradno bratstvo i jedinstvo

Moglo bi se reći i ovako: ako si u 90-ima hrvatsku publiku branio od Partibrejkersa, Električnog orgazma i Discipline kičme, a dobro se sjećam kad je bilo takvih zabrana pa i “pucanja” po Kojotima jer su s nekima od spomenutih sredinom 90-ih nastupili u Sloveniji, onda ti se na koncu uvali turbo-folk

Uz feljton “Sretno dijete”: Photo sjećanje na osamdesete u Zagrebu (2)

Mjesto gdje počinje noć

Naš dragi Goran Pavelić Pipo, čuvar bolje photo prošlosti, pripremio nam je malo podsećanje na svoju izložbu “Zagreb, osamdesete” održanu gotovo prije dve decenije u Galeriji primijenjih umjetnosti SC. Priču o curicama sa Pipovih fotogradfija napisao je Edo Popović za “Jutarnji list” 2002. godine. Mora se pročitati: Tih dvadesetak metara pločnika u Masarykovoj zavuklo mi se pod kožu osamdesetčetvrte, kad je već prolazilo njegovo herojsko doba. Na pločniku koji je povezivao tri birtije (Kavkaz, legendarno Tinovo Blato i Zvečku, koja će kasnije postati legendarnom) od sedamdesetosme okupljala se kompletna zagrebačka urbana scena. Novovalni muzičari, novokvadratovci, mladi fotografi, pisci, glumci i slikari i mnoštvo anonimnih brijača, tko sve nije stajao tamo tih godina. Tamo redovito vise Slavenka Drakulić-Ilić, Rene Bakalović, Vladimir Tomić, Zoran Franičevič, Denis Kuljiš, Nenad Polimac, Mirko Ilić, Ratko Bošković, Mio Vesović i ostalo društvo koje je radilo Polet (...) Prepoznavao sam Veljka Barbierija, Peru Kvesića i Davora Slamniga. Znao sam i Džonija i Juru, pa Vrdoljaka i Glavana, onda Houru. Zaletavao sam se tamo zbog onog najljepšeg što je krasilo Kavkaz-Zvečka-Blato rutu od 1978. do 1987, kad je stvar pukla, naime zbog djevojaka. Zbog komada. Vjerovao sam tada, a i danas vjerujem u to, da sve svjetske modne piste zajedno, svi izbori za miss ovoga & onoga nisu spomena vrijedni u usporedbi s pistom koja se prostirala od Kavkaza do Blata. (...) Imao sam privilegiju uzeti fotke sa sobom doma i pregledati ih u miru. Osjećao sam se dobro gledajući ih, kao što se osjećam dobro kad si doma, za vlastit gušt, pustim Azru i Film, ili kad čitam Kvesićeve ili Slamnigove priče.
Lidija u Galeriji SC, objavljena fotografija u ''Pitanjima'' (1979.)

Uz feljton “Sretno dijete”: Photo sjećanje na osamdesete u Zagrebu

Curice izišle na ulice

Naš dragi Goran Pavelić Pipo, čuvar bolje photo prošlosti, pripremio nam je malo podsećanje na svoju izložbu “Zagreb, osamdesete” održanu gotovo prije dve decenije u Galeriji primijenjih umjetnosti SC. Priču o curicama sa Pipovih fotogradfija napisao je za “Polet” daleke 1979. Branko Manojlović – Mance. Mora se pročitati: Evo, stiglo je proljeće. U to se možemo uvjeriti gledajući procvale visibabe po poljima, ptice selice u povratku, razlistalo drveće ili kalendar. Ipak su najuočljiviji znak prisutnosti proljeća, na asfaltu našem svakidašnjem, lagano (raz)odjevene curice koje posljednjih dana primjećujemo u sve većem broju. Razmilile su se gradom, noseći sa sobom raspoloženje, lepršavost i dah svježine, toliko potreban ovom gradu, još mamurnom od zimskog sna. Šeću se Vesne, Željke, Danice, Lade, Sanje, vukući za sobom obavezne torbice, i u njima grožđanu mast, ukosnice, češljeve, pillse, sjenila, pisma, slike... Prolaze tako curice pored užurbanih prolaznika, šajsera, mladih nadobudnih dječaka i drugih predstavnika muškog spola, naoko nezainteresirane za glasne manifestacije divljenja dotičnih. Međutim, one vrlo brižljivo upotpunjuju svoju kolekciju uličnih priznanja, kružeći cijelim gradom Parkovima, plućima grada, ulicama, njegovim aortama, venama i kapilarama, prolaze ta raznobojna tjelašca. Naravno, najzanimljiviji i najzahvalniji dio grada za šetnju je popularni "Tobacco Road" sa svojim orijentalnim draguljem, "Zvečkom". Tamošnjim šajserima je sasvim nevažno vuku li curice svoj image iz Trsta ili iz Kabula. Stoga i nije čudno da je taj kafić uvijek zakrčen njihovim lijepim tjelašcima, a naročito oko jedan popodne ili pola osam navečer kada svi multikromociti stvore veliki ugrušak baš kod "Zvečke", tako da Masarykova samo što ne prsne od embolije. "Ah, kako volim curice!" uskliknuo je (spontano) jednom prilikom Čedomir Lakmus, doajen zagrebačkih šajsera. Taj poklič vrlog nam Čedomira najprirodnija je definicija našeg odnosa prema tim slatkim bićima zvanim puelle vulgaris, iliti curice obične. (Branko Manojlović - Mance, Polet, 28.03.1979.)