Tekstovi sa tagom: zagreb

Grup 03 S

Vagoni sjećanja i uspomena

Moj djed i Drago Mlinarec

Priča se nastavila sa velikom poplavom u Zagrebu 1964. godine, kada se Sava razlila preko Vrbika. Možda sam u svojoj glavi taj dio priče malo preuveličao, ali djed je spomenuo kako je mladi Mlinarec sa balkona skakao u poplavljenu Savu, te kako bi nakon skoka zaronio i pod vodom otplivao nazad kroz ulaz od haustora do stepeništa. Ne znam da li se šalio, ali ja sam to prihvatio bez ikakve zadrške

Goran Pavelić Pipo: Ljepota u oku promatrača

Naše drage Zagrepčanke (2)

Nakon fascinacije osamdesetim godinama, naš dragi Goran Pavelić Pipo prihvatio se nove teme – fotografirao je godinama šarmantne i drage Zagrepčanke, a evo što o tome kaže: “Ovo je izbor fotografija snimljenih u razdoblju od 2000. do 2012. Jedini motiv: žene koja napučuju zagrebačke ulice, tramvaje, knjižare, trgove, knjižnice... Ovo su obične, svakodnevne fotografije, bez ikakvih glamuriziranja; neke od ovih djevojaka poznam, većinu ne, a neke sam u međuvremenu upoznao. Dio fotografija snimljen je na negativu, a dio digitalno. No, bez obzira na tehniku, ljepota je u oku promatrača!”

Goran Pavelić Pipo: Arhivirana photo povijest (4)

Zagrebačka škvadra, osamdesetih godina

Dragi Goran Pavelić Pipo, jedan od najprilježnijih čuvara Bolje prošlosti, vratio nam se sa svojim kolor-radovima nastalim osamdesetih godina. Ovog puta ponovo predstavljamo zagrebačke uspomene osamdesetih. Ovog puta tu su Darko Rundek, Davor Gobac, Željko Stojanović Žika, Goran Piš-Piro, Tomi, Toni i Šarlota, dragi ljudi s kojima je Pipo dijelio zagrebački asfalt i prostor ispred ''Zvečke'' ili ''Blata''. Priličan dio ovih fotografija nikad nije objavljen, te je zadovoljstvo tim veće što su se premijerno pojavile na našem XXZ portalu.
Ttto 02 S

Zašto smo šezdesetih voljeli Velesajam?

Čarobna roba trulog kapitalizma

Što se dogodilo zagrebačkom Velesajmu, kako je to nestao iz mog vidokruga? Njegov je značaj u svakom pogledu oslabio. Nisam siguran je li se to dogodilo zbog ukupnih društvenih promjena, prvenstveno demokratskog preokreta koji je promijenio ekonomske odnose u društvu, ili pak zato što je prošlo vrijeme velebnih sajmova - od žlice do aviona - i pretvorilo se u doba sitnih, specijaliziranih veličina i ograničenih vrijednosti

Uz feljton “Sretno dijete”: Photo sjećanje na osamdesete u Zagrebu (6)

Duhanski put - Blato, Zvečka, Veliki Kavkaz, Mali Kavkaz

Foto-priču o novovalnim godina Zagreba koju je uradio naš čuvar bolje prošlosti Goran Pavelić Pipo – nastavljamo serijom uglavnom neobjavljenih fotografija ispred legendarne Zvečke u kojoj, sjeća se Igor Mirković, doista nije bilo ničeg materijalnog, čak ni u smislu opipljivog – nije bilo stolova, stolaca, nije bilo suncobrana; osim jednog šanka i prostorije za pedeset naguranih ljudi, tu nije bilo ničega, a kamoli luksuza. Sve što se tamo dogodilo, nastalo je voljom posjetitelja da imaju, da naprave svoje mjesto. Iz kavane su izašli na prazan pločnik i tamo napravili terasu, umjesto na stolove, šalice s kavom odlagali su na krovove parkiranih automobila (anegdota kaže kako se često događalo da odu niz Masarykovu sa napola dopijenim šalicama na krovu jer vlasnik ili vlasnica ne bi ni primijetili da je njihov automobil bio privremeni kavanski stol)…
Djaa 01 S

Srpskohrvatsko zajedničko muzičko tržište

Novo estradno bratstvo i jedinstvo

Moglo bi se reći i ovako: ako si u 90-ima hrvatsku publiku branio od Partibrejkersa, Električnog orgazma i Discipline kičme, a dobro se sjećam kad je bilo takvih zabrana pa i “pucanja” po Kojotima jer su s nekima od spomenutih sredinom 90-ih nastupili u Sloveniji, onda ti se na koncu uvali turbo-folk

Uz feljton “Sretno dijete”: Photo sjećanje na osamdesete u Zagrebu (2)

Mjesto gdje počinje noć

Naš dragi Goran Pavelić Pipo, čuvar bolje photo prošlosti, pripremio nam je malo podsećanje na svoju izložbu “Zagreb, osamdesete” održanu gotovo prije dve decenije u Galeriji primijenjih umjetnosti SC. Priču o curicama sa Pipovih fotogradfija napisao je Edo Popović za “Jutarnji list” 2002. godine. Mora se pročitati: Tih dvadesetak metara pločnika u Masarykovoj zavuklo mi se pod kožu osamdesetčetvrte, kad je već prolazilo njegovo herojsko doba. Na pločniku koji je povezivao tri birtije (Kavkaz, legendarno Tinovo Blato i Zvečku, koja će kasnije postati legendarnom) od sedamdesetosme okupljala se kompletna zagrebačka urbana scena. Novovalni muzičari, novokvadratovci, mladi fotografi, pisci, glumci i slikari i mnoštvo anonimnih brijača, tko sve nije stajao tamo tih godina. Tamo redovito vise Slavenka Drakulić-Ilić, Rene Bakalović, Vladimir Tomić, Zoran Franičevič, Denis Kuljiš, Nenad Polimac, Mirko Ilić, Ratko Bošković, Mio Vesović i ostalo društvo koje je radilo Polet (...) Prepoznavao sam Veljka Barbierija, Peru Kvesića i Davora Slamniga. Znao sam i Džonija i Juru, pa Vrdoljaka i Glavana, onda Houru. Zaletavao sam se tamo zbog onog najljepšeg što je krasilo Kavkaz-Zvečka-Blato rutu od 1978. do 1987, kad je stvar pukla, naime zbog djevojaka. Zbog komada. Vjerovao sam tada, a i danas vjerujem u to, da sve svjetske modne piste zajedno, svi izbori za miss ovoga & onoga nisu spomena vrijedni u usporedbi s pistom koja se prostirala od Kavkaza do Blata. (...) Imao sam privilegiju uzeti fotke sa sobom doma i pregledati ih u miru. Osjećao sam se dobro gledajući ih, kao što se osjećam dobro kad si doma, za vlastit gušt, pustim Azru i Film, ili kad čitam Kvesićeve ili Slamnigove priče.
Lidija u Galeriji SC, objavljena fotografija u ''Pitanjima'' (1979.)

Uz feljton “Sretno dijete”: Photo sjećanje na osamdesete u Zagrebu

Curice izišle na ulice

Naš dragi Goran Pavelić Pipo, čuvar bolje photo prošlosti, pripremio nam je malo podsećanje na svoju izložbu “Zagreb, osamdesete” održanu gotovo prije dve decenije u Galeriji primijenjih umjetnosti SC. Priču o curicama sa Pipovih fotogradfija napisao je za “Polet” daleke 1979. Branko Manojlović – Mance. Mora se pročitati: Evo, stiglo je proljeće. U to se možemo uvjeriti gledajući procvale visibabe po poljima, ptice selice u povratku, razlistalo drveće ili kalendar. Ipak su najuočljiviji znak prisutnosti proljeća, na asfaltu našem svakidašnjem, lagano (raz)odjevene curice koje posljednjih dana primjećujemo u sve većem broju. Razmilile su se gradom, noseći sa sobom raspoloženje, lepršavost i dah svježine, toliko potreban ovom gradu, još mamurnom od zimskog sna. Šeću se Vesne, Željke, Danice, Lade, Sanje, vukući za sobom obavezne torbice, i u njima grožđanu mast, ukosnice, češljeve, pillse, sjenila, pisma, slike... Prolaze tako curice pored užurbanih prolaznika, šajsera, mladih nadobudnih dječaka i drugih predstavnika muškog spola, naoko nezainteresirane za glasne manifestacije divljenja dotičnih. Međutim, one vrlo brižljivo upotpunjuju svoju kolekciju uličnih priznanja, kružeći cijelim gradom Parkovima, plućima grada, ulicama, njegovim aortama, venama i kapilarama, prolaze ta raznobojna tjelašca. Naravno, najzanimljiviji i najzahvalniji dio grada za šetnju je popularni "Tobacco Road" sa svojim orijentalnim draguljem, "Zvečkom". Tamošnjim šajserima je sasvim nevažno vuku li curice svoj image iz Trsta ili iz Kabula. Stoga i nije čudno da je taj kafić uvijek zakrčen njihovim lijepim tjelašcima, a naročito oko jedan popodne ili pola osam navečer kada svi multikromociti stvore veliki ugrušak baš kod "Zvečke", tako da Masarykova samo što ne prsne od embolije. "Ah, kako volim curice!" uskliknuo je (spontano) jednom prilikom Čedomir Lakmus, doajen zagrebačkih šajsera. Taj poklič vrlog nam Čedomira najprirodnija je definicija našeg odnosa prema tim slatkim bićima zvanim puelle vulgaris, iliti curice obične. (Branko Manojlović - Mance, Polet, 28.03.1979.)
Artr 01 S

Vremeplov: Kako se Zagreb zabavljao proteklih decenija (1)

Šezdesete: Bez stresa, bez depresije

Kako su izgledale zagrebačke scene šezdesetih, sedamdesetih, osamdesetih i devedesetih govore vam u nekoliko nastavaka  fit-gospođa Viktorija Riđički, otrov za tinejdžerke Jurica Pađen, kičma Vesele televizije  Zoran Pezo i organizator prvog zagrebačkog mega-partija  Dražen Grubišić.  Vremeplov upaljen. Vežite se, polijećemo!

Vikend kod susjeda (2)

„Mali plac“ na Britanskom trgu

Tržnica Britanski trg popularno zvana „Mali plac“ odavno je postala poznato okupljalište ljubitelja antikvarijata, antikviteta i kolekcionara, čime je „Britanac dobio“ novo kulturno ruho. Želite li kupiti rijetke predmete za svoju kolekciju ili jedinstven dar nekoj dragoj osobi, svake subote i nedjelje već od sedam ujutru – čeka vas Sajam antikviteta, umjetnina i starina, gdje se možete odmoriti u obližnjim kafićima i slastičarnama. Naš fotoreporter Braca Stefanović proveo je nekoliko sati na „Malom placu“, fotografišući i razgovarajući sa prodavcima i kupcima – a rezultat je ova fotogalerija iz srca Zagreba...

Vikend kod susjeda (1)

Šetnja kroz Zagreb

Redakcija XXZ sa zadovoljstvom priznaje: uvek je lijepo posetiti Zagreb! Uz poznatu činjenicu da nas tamo čeka hrpa prijatelja, kolega i saradnika, postoji večita radoznalost da ponovo obiđemo centar grada, da prošetamo Gornjim gradom i Ilicom, da posetimo omiljene kafiće i restorane...Kao i obično, uživali smo. Mnogo šta od te atmosfere na svojim je fotografijama zabeležio naš Braca Stefanović koji je Zagreb prošpartao uzduž i popreko - samo da vam otkrije ili da vas podseti na draga mjesta u glavnom gradu Hrvatske...
Croat 03 S

XXZ vikend u Zagrebu

Jedna Palma na otoku Jagodine

Pijemo pivo u „Vinilu“; jedemo štrukle; probamo kafu kod „Čarlija“ i u kavani „Dubrovnik“; obilazimo Tkalčićevu, Ilicu, zavlačimo se po radnjama i – uživamo u Zagrebu. Ne gledamo narajcane tv kanale, ne čitamo tisak, ne pratimo dogovore dva gradonačelnika. Jebeš Palmu, jebeš Bandića; ako srpsko-hrvatski tj. hrvatsko-srpski odnosi stvarno zavise od njih dvojice, ne gine nam apsolutna impotencija tijela und duha
Zagreb_fon1

Zagreb, između spomenika i fontane

Miletova potkova

Odozgo sa sjevera, poviše pruge, stiže težak udarac zagrebačkom gazdi, eh, taj Lenuzzi se baš morao dosjetiti graditi “potkovu”, pa i fontanu tamo staviti. Vjerujemo da je to bio jedan od prvih razloga što je Mile udario bager u nesretnu livadu koja bi mogla glumiti “Milinu potkovu”, nalio beton u kocke i prepreke razne, kao one ispred američkih ambasada, da ne provale teroristi, e tako više neće dokona djeca i roditelji neradnici tu plandovati. Potom je sredio Lenuzzija satjeravši mu u srce ne jednu, već ga je, kao svetog Sebastijana, izboo desecima kontra-fontana
Jonnay 02 S

Nemir i strast

Johan i ja (i JNA)

Gledali smo ga kao boga, slobodno se sada može reći, onako visokog i tada već zakosaćenog, s onim usko postavljenim semitskim očima, i kako mu je, dok zatvorenih očiju pjeva, već u prvoj-drugoj pjesmi košulja uvijek bila potpuno mokra, od vrućine reflektora, ali još više, oduvijek sam ovo osjećao, od neke unutarnje, neobjašnjive tenzije – i pitali se što nam zapravo poručuje iza nanosa, iza zastava s vjetrom svojih stihova, onako kako je Kiš opisivao Krležinu literaturu kao „zastavu u kojoj uvek ima nekog vetra“
John Cleese

Monty Python, live: John Cleese u Zagrebu   

Anarhija, smrt i smijeh

Što je, uostalom, i najslađe ismijavati? Sve što je zločesto, sve što je glupo, a posebno ono što od vas čini budale. Vlast, mediji, televizija, vojska, crkva, ortodoksni vjernici za koje život djeteta počinje snošajem, prijenosi utakmica, tv-paneli, loš zdravstveni sustav, politika, građanski pogledi na seksualnost i uloge spolova, umišljeni intelektualci i umjetnici, španjolska inkvizicija, masoni i ostale teorije zavjere, zatucani brđani, mafijaški filmovi, bogataši i viša klasa. Ništa nije toliko sveto (niti toliko nevino!) da Monty Python ne bi od toga napravio skeč. Mnogi od tih skečeva otišli su u vječnost, zabilježeni u povijesti kao briljantne minijature pisanja i izvedbe