Tekstovi sa tagom: zatvor

Pred koji tjedan jedna me gospođa zamolila preporuku nekih knjiga o iskustvu zatvora i u danom trenutku mogla sam se sjetiti samo nekoliko naslova. No nakon malo razmišljanja i istraživanja izronilo je još podosta materijala i to poprilično dobrih knjiga. Pa kad je već tako, zaključila sam kako nije loša ideja podijeliti to sa svekolikim pučanstvom jer možda među vama ima još onih koji su zainteresirani za istu tematiku

Tri godine i četiri mjeseca provela je Rosa Luxemburg, za vijeme prvoga svjetskog rata, u zatvoru. Godinu dana, od veljače 1915. do veljače 1916., ležala je u ženskom zatvoru u Berlinu, a poslije toga dve godine i četiri mjeseca, sve do 10. studenog 1918., u kaznionici u Berlinu, Wronkeu i Breslauu. Zatvorski režim bio je usmjeren na to, da opasnu zatvorenicu potpuno odsiječe od vanjskog svijeta. Jedan put mjesečno bilo joj je dopušteno da primi posjet, ali pod strogim nadzorom. Pisma, što ih je mogla legalno slati i primati, bila su podvrgnuta temeljitoj cenzuri. Ovdje objavljena pisma bila su upućena mladoj ženi Karla Liebknechta, suborca i prijatelja Rose Luxemburg, koji je bio 1916. osuđeni na dvije godine robije, zbog „veleizdaje“

U samom početku, kad sam zatvoren, ostao sam u ćeliji sam, bez vode i hrane dva ili tri dana. Treće noći sjedio sam na palači, drvenom uzvišenju, ošamućen, u omaglici, nekako ugodno odsutan, jedva osjećajući tijelo, blaženo mirno (valjda tako nastupa smrt; to iskustvo mi je diktiralo ono raspoloženje glavnog junaka u zatvoru, u romanu »Derviš i smrt«; »Postalo mi je jasno kako čovjek umire, i vidio sam da nije teško. Ni lako. Nije ništa. Samo se sve manje živi, sve manje se jest, sve manje se misli, i osjeća, i zna, bogato životno kolanje presušuje, i ostaje tanki končić nesigurne svijesti, sve siromašniji, sve beznačajniji. I onda se ne desi ništa, ne bude ništa, bude ništa. I ništa, svejedno.«) Osjećajući kako se gubim, ne žaleći, »gubio sam osjećaj življenja, nestajala je granica između jave i sna«

Čak i najkrvavijeg rata čovek se voljnije seća nego svog zatvora. U ratu je čovek bio heroj, i kad nije bio. Nije možda lično, ali je bio posredno – opštom heroikom rata. Jer rat je – po milošti naopako shvaćene istorije i ljudske misije – nešto herojsko, i kad je krvavo, prljavo, besmisleno, nečovečno. U zarobljeništvu, ropstvu, na robiji, u hapsani i koncentracionom logoru nema ničeg herojskog, iako heroja izdržljivosti, časti i duševne dobrote može biti. Tu je konceptualno sve krvavo, prljavo, besmisleno, nečovečno, iako na pojedinačnom nivou, u nekom momentu, ume da bude zdravo, čisto, svrsishodno i ljudsko, pa ponekad i epski uzvišeno. Ali i tada načelo ostaje – u zatvoreništvu čovek nikad nije heroj nego je i heroj tek zasužnjeni čovek

Tri godine i četiri mjeseca provela je Rosa Luxemburg, za vijeme prvoga svjetskog rata, u zatvoru. Godinu dana, od veljaĉe 1915. do veljaĉe 1916., ležala je u ženskom zatvoru u Berlinu, a poslije toga dve godine i četiri mjeseca, sve do 10. studenog 1918., u kaznionici u Berlinu, Wronkeu i Breslauu. Zatvorski režim bio je usmjeren na to, da opasnu zatvorenicu potpuno odsiječe od vanjskog svijeta. Jedan put mjesečno bilo joj je dopušteno da primi posjet, ali pod strogim nadzorom. Pisma, što ih je mogla legalno slati i primati, bila su podvrgnuta temeljitoj cenzuri. Ovdje objavljena pisma bila su upućena mladoj ženi Karla Liebknechta, suborca i prijatelja Rose Luxemburg, koji je bio 1916. osuđeni na dvije godine robije, zbog „veleizdaje“

U utorak 16. maja, u Maloj sali Studentskog kulturnog centra u Beogradu, u okviru Filmforuma održana je projekcija dokumentarnog filma “Zapisi iz ćelije broj 12” autorke Marine Kovačević

Ispostavilo se da je u pitanju popularni banjalučki lokal, koji žitelji tog grada rado posjećuju nedjeljom, kada čitave porodice tu dolaze ručati. Ubica je bio tačan – u navedeno vrijeme ušetao je u lokal, srdačno se pozdravljajući s konobarima i gostima