Tekstovi sa tagom: zločin

Uprkos elementarnoj čovečnosti, vezani se ljudi mogu ubijati, odnosno to je i poželjno, jer su “teroristi” - em Amerikanci, em Albanci (“Šiptari”), što će značiti NATO pešadija. Valjda kao i svih 67 muškaraca i sedam žena, čiji su posmrtni ostaci iskopani iz iste masovne grobnice na poligonu Specijalnih antiterorističkih jedinica u Petrovom Selu. Možda se neko i zapita ko je tu ubijen vezan, herojski, metkom u potiljak

Grupa vaspitno zapuštenih adolescenata, očigledno slobodnih strelaca, prišla je policijskom kordonu skandirajući i pevajući “Sprem'te se, sprem'te, četnici”. Uzvrćeno je skandiranjem “Ustaše, četnici, zajedno ste bežali!”, razmenjene su salve uvreda i pretnji, s obe strane poletele su letve i sve što je moglo da se baci

U takozvanoj "LGBT čistki" u Čečeniji, živote je izgubilo najmanje 150 ljudi. Podsjetimo, Kadirov je izjavio kako želi eliminirati LGBT zajednicu do početka Ramazana 2017. godine jer u čečenskom društvu ne postoji netradicionalna orijentacija, odnosno homoseksualne osobe, a ako i postoje, njih će "iskorijeniti" vlastita obitelj

Predvodnik Srpske desnice dao je publicitet izložbi koja donosi pred beogradsku javnost niz dokumenata Vojske Republike Srpske o pripremama za napad na Tuzlu, zaštićenu zonu Ujedinjenih nacija. Borbene i obaveštajne izveštaje za artiljerijsko dejstvo izvedeno po naredbi osuđenog (Sud Bosne i Hercegovine) ratnog zločinca Novaka Đukića

Da netko upucava u glavu prijatelje im i poznanike tu negdje oko njih, a oni se ne mogu sačuvati i ne smiju misliti kako njih neće, e to je već teško zamisliti. A dovoljno je samo se nakratko snagom misli pokušati unijeti u takvu situaciju. Nitko nikoga na takvo unošenje ne može prisiliti, ali nitko nema pravo to ne pokušavati. Svatko tko odustane od pokušaja izdajnik je ljudskog roda i čovječnosti. Dogodilo se, bilo je, završeno je, ali ne može se negirati. I ne mogu se u isti krug stavljati vatra i led, a sve kako bi se dobila mlaka voda ugodna za brčkanje

“Ko u ovoj zemlji zaboravi stanicu Štrpci i 27. februar 1993. odustao je od budućnosti”, piše na spomen-obeležju u Prijepolju. Samo se još porodice i malobrojni ljudi sa savešću sećaju otetih i ubijenih građana Srbije, putnika iz voza 671 koji neće stići na odredište. Savest je otputovala vozom i otplovila Drinom.Tuga je ostala

Srbija se danas protiv istine o teškom, sumanutom ratnom zločinu bori gnusnim lažima i falsifikatima; zvanična verzija službenog Beograda je priča da su Bošnjaci pobili sami sebe, ne bi li optužili Srbe. Matrica koja će kasnije biti mnogo puta korišćena i ući u jezik svake režimske propagande kao “model Markale”, nešto dokazano netačno na štetu Srba

Osim što je odbacio selektivnu i manihejsku sliku prošlosti, duboko etniciziranu i posmatranu kroz crno-bele stereotipe, karakteristične za nacionalistički pogled na svet, knjiga “Nasilje kao generativna sila” je uzor i po tome kako je najtragičnije procese u prošlosti moguće izložiti mirnim tonom, humano i racionalno, bez namere da se istoriografija stavlja u funkciju ideoloških matrica politike identiteta. Maks Berholc je svoju monografiju “Nasilje kao generativna sila” pisao sa idejom da se odupre stalnoj potrebi istoričara da projektuje vlastite percepcije etniciteta, identiteta, nacionalizma na savremenike čiju istoriju istražuje

Gradske vlasti varošice Glina nisu dozvolile nekoliko kilovata struje svojim sugrađanima Srbima. Za one koji misle da je Glina grad ovo je ipak potvrda da je zadnja rupa na demokratskoj karti Hrvatske. Da li se netko uplašio kako bi taj naizmjenični tok u trajanju nekih 45-50 minuta mogao značiti ruku pomirenja, poziv na suživot, ili možda svojevrsno priznanje onoga što se na tom mjestu jest dogodilo, prije 78 godina, ali se dogodilo

Svaka ideologija i svako zakonodavstvo koje prikrivaju zločine na kojima su utemeljeni država-nacija, kultura i civilizacija, i sami su zločinački. Alternativa tome je slaba, no silna u svojoj slabosti – umjetnost koja neće ući u kanone i u škole, umjetnost koja rastemeljuje

Hamoviću i Hamovićima uveocima jednostavno su nedostupne sfere duha, oni u njima nemaju šta da traže. Njih plodovi duha samo frustriraju, jer ih bolno podsećaju na sopstvenu nemoć. Iako se na prvi pogled bave književnošću i kulturom, oni su zapravo mrzitelji duha. U tome je čitava njihova tajna. Zato su se okrenuli onome što im je dostupno – pretvaranju koljača u ikone nacionalne kulture. Problem je u tome što ih mi plaćamo da nas prosvećuju, a ne da nam svoju duhovnu bedu prodaju kao brigu za naciju, identitet, srpstvo i slične izmišljotine

Od svih zahteva koji se pominju u obraćanju bosanskohercegovačkih intelektualaca prijateljima u Srbiji jedino je sporno to što bi Novak Đukić, po slovu međudržavnog sporazuma BiH i Srbije, mogao da izdržava kaznu u nekom od srbijanskih zatvora. To bi tek bila žurka, fakultativno robijanje koje je dosad bilo rezervisano za najveće zlikovce, poput Slobodana Medića Boce, zapovednika “Škorpiona”, koji je poginuo u saobraćanom udesu, odlazeći na novogodišnju proslavu. Dobro se vladao pa je dobio dopust. Dobro, baš kao i kad je 1995.naredio poznati filmovani zločin: ubistvo šestorice Bošnjaka u mestu Godinske bare, kod Trnova, na planini Treskavici

Proces Novaku Đukiću, generalu koji je strugnuo u Buenos Ajres 21. veka, beogradsku sigurnu kuću za zlikovce velikosrpske provinijencije, odlagaće se do besvesti, a reč je o, laički rečeno, šalterskom slučaju. Begunac od pravde treba samo da se pojavi pred sudijom i Sud treba, u skladu sa sporazumom dve države, da prizna presudu bosanskohercegovačkog Suda kojom je zlikovcu presuđeno da bude 20 godina iza rešetaka

Aleksandar Tutuš skromno i smireno, ali glasno, želi reći ono što mnogi u srpskom narodu misle, ali ne nalaze način kako iskazati: Štrpci nisu željeznička stanica kroz koju smo prolazili ili na kojoj smo se željeli iskrcati; neki nas nasilu uvlače u vagone bezumlja, oni koji su znali šta rade kad su legitimisali, upisivali imena putnika na vozne karte, te im naređivali da izađu iz tobože sigurnih kupea. Oni koji su to učinili, i drugi koji bi jednako postupili da su bili na mjestu tih službenih lica, i autoru romana i svima koji osjećaju sram zbog zlodjela nameću se kao stalna tiha pratnja, zato što sad gledaju kako bi zločin prebacili na naciju, na imaginarne zakletve koje nikoga ne obavezuju a njih djelomično oslobađaju

Ono što znam je da zločinci koji odleže zemaljsku kaznu/ Danas slobodno žive i čekaju civilnu smrt/ Šetaju omiljenim supermarketima/ Ne sreću sjene svojih žrtava, jer oni, arhizločinci, nemaju srce ni dušu/ Niko ih ne progoni