Tekstovi sa tagom: zločini

Singer3

Pitanje krivice

Zločini ostaju zločini i onda kada su naređeni

Bez izuzetka, svi mi Nemci imamo obavezu da jasno sagledavamo pitanje svoje krivice, i da izvučemo zaključke. Naše ljudsko dostojanstvo nas na to obavezuje. Pre svega, ne možemo biti ravnodušni prema mišljenju koje svet ima o nama kada znamo da smo deo čovečanstva – da smo prvo ljudi, pa tek onda Nemci. Još je važnije to da naš vlastiti život, čak i u nedaćama i nesamostalnosti, može zadržati dostojanstvo samo ako se držimo istinoljublja prema samima sebi. Pitanje krivice nije tek pitanje koje nam postavljaju drugi, to je pitanje koje postavljamo sami sebi
Cetnititi2

Četnički ubica u crkvenom kalendaru: Klanje kroz gusto granje

Žitije svetog Milorada Vukojičića Mace

Zajedno sa svojim duhovnim čedima Vojislavom Kovaljskim i Milisavom Jestrovićem, sveti Milorad Vukojičić Maca formira crnu trojku po uzoru na Svetu Trojicu koja daje i uzima život. Uzevši za svoju ideju-vodilju izreku na koju se pozivao i sveti vladika Nikolaj Velimirović "Ko se ne osveti, taj se ne posveti", crna trojka predvođena svetim Miloradom kreće u krstaški rat za veru bez večere po partizanskim kućama. Tada dobija i nadimak Maca, koji nema nikakve veze sa životinjama, zverima pogotovo, već sa macolom, oruđem Gospodnjim za prevaspitavanje zabludelih ovčica. Umesto krstom, služio se kamom, što nije nimalo slučajno, jer ako malo pažljivije pogledamo kamu jasno je da se radi o stilizovanom krstu. Klao je žrtve za njihovo dobro, zarad večnog života u rajskom naselju, da bi spasao njihove zabludele duše sablažnjene levičarskom prelesti
Hitler

Vlast i zločin

Kako je Hitler mobilisao dobrovoljne dželate

Kako je jednom narcistički naduvanom, sadomazohistički predisponiranom psihopati sa paranoidnim idejama ludosti, kao što je Hitler, moglo da pođe za rukom da nađe pristalice. U trenutku u kome je kao neograničeni gospodar života i smrti svojim podanicima ili sunarodnicima obećavao apsolutno oslobođenje od kazne, i to i za najneljudskije zločine, iz društva su iznenada iznikle sluge mučitelja i dželati, kakvi su na hiljade mogli da se nađu u nacionalsocijalističkim koncentracionim logorima i zatvorima Gestapoa
Višegrad

Ima neka tajna veza

Četničko orgijanje u Višegradu i masovna ubistva na Novom Zelandu

U masakru u dve džamije na Novom Zelandu, Brenton Tarant je ubio pedesetoro ljudi. Istraga je pokazala da je rasista bio nadahnut i zločinačkom politikom srpskog nacionalizma prema Bošnjacima. Tokom najmonstruoznijeg terorističkog čina u istoriji Novog Zelanda, slušao je pesmu koja veliča Radovana Karadžića. Trebalo bi se podsetiti da je i Andres Brejvik, terorista koji je 2011. ubio sedamdeset sedmoro civila, takođe, bio nadahnut srpskim zločinima prema Muslimanima u BiH. Obojica masovnih ubica su bili snažno zatrovani antimuslimanskom mržnjom
Okkro 25 S

Zločini nad Hrvatima u Vojvodini

Etničko čišćenje u režiji države Srbije i Vojislava Šešelja

Najpre bi se u naseljima nastanjenim hrvatskim stanovništvom pojavila lica nepoznata meštanima koja su obilazila kuće lokalnih Hrvata i raspitivala se za mogućnost zamene imovine. To je bilo praćeno telefonskim pretnjama, objavljivanjem i slanjem pretećih letaka i pisama, ispisivanjem pretećih grafita, javnim prozivkama pojedinih ljudi i upadima u kuća, a zatim i podmetanjem eksploziva i bacanjem bombi
Kazn 01 S

Politika noja sa glavom u pijesku

Herojstvo ratnih zločinaca

Srpska „nauka“, politika, žurnalistika, apsolutno ostaje gluva na sve činjenice koje remete željenu sliku. Kao mantra se ponavljaju trivijalne matrice o srpskoj Crnoj Gori, o Crnogorcima kao Srbima koji su svi bili za „ujedinjenje“, kako nazivaju aneksiju Crne Gore. Eto, oni znaju kako su i što su mislili Crnogorci prije 100 godina? Džaba posmatrači, delegirani u Crnu Goru, izjavljuju nakon povratka u Pariz: „Crnogorci su možda spremni na promjenu starog oblika svoje patrijarhalne vlade, ali trenutno svi Crnogorci žele povratak njihovog kralja, da bi ih spasio srpskog jarma“. Za Beograd je 5.000 ustanika „šačica odmetnika“, a 5.000 demonstranata DF-a na ulicama Podgorice „isto što i 100.000 u Beogradu“, kako su pisale beogradske novine za proteste u Crnoj Gori prije tri godine
Aasara 03 S

Ratni dnevnik: Lijepo gore klasici marksizma (4)

Ne samo da nas ubijaju, već se i sami ubijamo

Goran Sarić proveo je rat u Konjicu, sve vreme ispisujući zapise u svoj ratni, odnosno antiratni dnevnik. Te zapise sabrao je i objavio u knjizi “Lijepo gore klasici marksizma” 2014. godine. U recenziji Sarićeve knjige Amer Tikveša je pribeležio: “Dnevnik Gorana Sarića izvanredno je svjedočanstvo o njegovom i mom gradu Konjicu za vrijeme posljednjeg bosanskog rata, što se kao paradigma može uzeti i za prikaz rata na cjelokupnoj teritoriji BiH pod kontrolom Armije RBiH. Sarić gotovo do samog kraja rata ostaje u gradu zapisujući ratnu svakodnevnicu iz perspektive višestrukog marginalca i autsajdera. Osim što je u percepciji dijela svojih sugrađana Srbin, “potencijalni izvor zla”, on ima umanjenu fizičku sposobnost zbog koje nije služio Jugoslovensku narodnu armiju, pa tako u ratu nijednoj strani nije bio podoban kao vojnik. Po struci je bibliotekar, čuvar na jednom mjestu sabranog znanja, što u vrijeme spaljivanja knjiga i brisanja i prekrajanja istorije također znači marginalca. Bavi se humanitarnim radom kada humanost na sve strane gubi. I upravo zbog te perspektive višestrukog marginalca njegovo svjedočanstvo je autentično jer on nije pisao kao PR ili pobornik bilo koje ideologije zla i rata, on je pisao kao jedinka koja se našla u neobranom grožđu, pisao je sebi, vodio dijalog sa sobom da lakše podnese život u svijetu okrenutom naglavačke. On je istovremeno pisao o zlu koje srpska i hrvatska vojska nanosile njegovom gradu, ali i o zlu koje su mu nanosili njegovi branitelji pod nazivom Armija Republike Bosne i Hercegovine. Ne dvoji Sarić nijednog trena o tome da bez srpskog ne bi bilo ni hrvatskog ni bošnjačkog zla, kao što ne dvoji da se Hrvatsko vijeće obrane priključilo srpskoj vojsci i postalo razarač grada kojeg je do jučer branilo, kao i ubica života u njemu. No, zbog toga ne relativizira i ne pravda zlo “branitelja” grada i navodnih branitelja multietničke BiH”. Sarićev ratni dnevnik donosimo u vidu feljtona
Krpo 44 S

Ratni dnevnik: Lijepo gore klasici marksizma (3)

Prasak što cijepa utrobu

Goran Sarić proveo je rat u Konjicu, sve vreme ispisujući zapise u svoj ratni, odnosno antiratni dnevnik. Te zapise sabrao je i objavio u knjizi “Lijepo gore klasici marksizma” 2014. godine. U recenziji Sarićeve knjige Amer Tikveša je pribeležio: “Dnevnik Gorana Sarića izvanredno je svjedočanstvo o njegovom i mom gradu Konjicu za vrijeme posljednjeg bosanskog rata, što se kao paradigma može uzeti i za prikaz rata na cjelokupnoj teritoriji BiH pod kontrolom Armije RBiH. Sarić gotovo do samog kraja rata ostaje u gradu zapisujući ratnu svakodnevnicu iz perspektive višestrukog marginalca i autsajdera. Osim što je u percepciji dijela svojih sugrađana Srbin, “potencijalni izvor zla”, on ima umanjenu fizičku sposobnost zbog koje nije služio Jugoslovensku narodnu armiju, pa tako u ratu nijednoj strani nije bio podoban kao vojnik. Po struci je bibliotekar, čuvar na jednom mjestu sabranog znanja, što u vrijeme spaljivanja knjiga i brisanja i prekrajanja istorije također znači marginalca. Bavi se humanitarnim radom kada humanost na sve strane gubi. I upravo zbog te perspektive višestrukog marginalca njegovo svjedočanstvo je autentično jer on nije pisao kao PR ili pobornik bilo koje ideologije zla i rata, on je pisao kao jedinka koja se našla u neobranom grožđu, pisao je sebi, vodio dijalog sa sobom da lakše podnese život u svijetu okrenutom naglavačke. On je istovremeno pisao o zlu koje srpska i hrvatska vojska nanosile njegovom gradu, ali i o zlu koje su mu nanosili njegovi branitelji pod nazivom Armija Republike Bosne i Hercegovine. Ne dvoji Sarić nijednog trena o tome da bez srpskog ne bi bilo ni hrvatskog ni bošnjačkog zla, kao što ne dvoji da se Hrvatsko vijeće obrane priključilo srpskoj vojsci i postalo razarač grada kojeg je do jučer branilo, kao i ubica života u njemu. No, zbog toga ne relativizira i ne pravda zlo “branitelja” grada i navodnih branitelja multietničke BiH”. Sarićev ratni dnevnik donosimo u vidu feljtona
Čelebići

Ratni dnevnik: Lijepo gore klasici marksizma (2)

Zar ti stvarno misliš da sam ja, poslije svega, normalan?

Goran Sarić proveo je rat u Konjicu, sve vreme ispisujući zapise u svoj ratni, odnosno antiratni dnevnik. Te zapise sabrao je i objavio u knjizi “Lijepo gore klasici marksizma” 2014. godine. U recenziji Sarićeve knjige Amer Tikveša je pribeležio: “Dnevnik Gorana Sarića izvanredno je svjedočanstvo o njegovom i mom gradu Konjicu za vrijeme posljednjeg bosanskog rata, što se kao paradigma može uzeti i za prikaz rata na cjelokupnoj teritoriji BiH pod kontrolom Armije RBiH. Sarić gotovo do samog kraja rata ostaje u gradu zapisujući ratnu svakodnevnicu iz perspektive višestrukog marginalca i autsajdera. Osim što je u percepciji dijela svojih sugrađana Srbin, “potencijalni izvor zla”, on ima umanjenu fizičku sposobnost zbog koje nije služio Jugoslovensku narodnu armiju, pa tako u ratu nijednoj strani nije bio podoban kao vojnik. Po struci je bibliotekar, čuvar na jednom mjestu sabranog znanja, što u vrijeme spaljivanja knjiga i brisanja i prekrajanja istorije također znači marginalca. Bavi se humanitarnim radom kada humanost na sve strane gubi. I upravo zbog te perspektive višestrukog marginalca njegovo svjedočanstvo je autentično jer on nije pisao kao PR ili pobornik bilo koje ideologije zla i rata, on je pisao kao jedinka koja se našla u neobranom grožđu, pisao je sebi, vodio dijalog sa sobom da lakše podnese život u svijetu okrenutom naglavačke. On je istovremeno pisao o zlu koje srpska i hrvatska vojska nanosile njegovom gradu, ali i o zlu koje su mu nanosili njegovi branitelji pod nazivom Armija Republike Bosne i Hercegovine. Ne dvoji Sarić nijednog trena o tome da bez srpskog ne bi bilo ni hrvatskog ni bošnjačkog zla, kao što ne dvoji da se Hrvatsko vijeće obrane priključilo srpskoj vojsci i postalo razarač grada kojeg je do jučer branilo, kao i ubica života u njemu. No, zbog toga ne relativizira i ne pravda zlo “branitelja” grada i navodnih branitelja multietničke BiH”. Sarićev ratni dnevnik donosimo u vidu feljtona
Masovna grobnica

Nema informacija o mogućoj masovnoj grobnici u okolini Medveđe

Državu ne zanimaju albanski leševi

Da li je na granici sa Kosovom još jedna masovna grobnica čiji će sadržaj posvedočiti o tome da su srbijanske snage bezbednosti okrutno ubijale civile, žene i decu
Konjic

Ratni dnevnik: Lijepo gore klasici marksizma (1)

Sveta krvava nacija

Goran Sarić proveo je rat u Konjicu, sve vreme ispisujući zapise u svoj ratni, odnosno antiratni dnevnik. Te zapise sabrao je i objavio u knjizi “Lijepo gore klasici marksizma” 2014. godine. U recenziji Sarićeve knjige Amer Tikveša je pribeležio: “Dnevnik Gorana Sarića izvanredno je svjedočanstvo o njegovom i mom gradu Konjicu za vrijeme posljednjeg bosanskog rata, što se kao paradigma može uzeti i za prikaz rata na cjelokupnoj teritoriji BiH pod kontrolom Armije RBiH. Sarić gotovo do samog kraja rata ostaje u gradu zapisujući ratnu svakodnevnicu iz perspektive višestrukog marginalca i autsajdera. Osim što je u percepciji dijela svojih sugrađana Srbin, “potencijalni izvor zla”, on ima umanjenu fizičku sposobnost zbog koje nije služio Jugoslovensku narodnu armiju, pa tako u ratu nijednoj strani nije bio podoban kao vojnik. Po struci je bibliotekar, čuvar na jednom mjestu sabranog znanja, što u vrijeme spaljivanja knjiga i brisanja i prekrajanja istorije također znači marginalca. Bavi se humanitarnim radom kada humanost na sve strane gubi. I upravo zbog te perspektive višestrukog marginalca njegovo svjedočanstvo je autentično jer on nije pisao kao PR ili pobornik bilo koje ideologije zla i rata, on je pisao kao jedinka koja se našla u neobranom grožđu, pisao je sebi, vodio dijalog sa sobom da lakše podnese život u svijetu okrenutom naglavačke. On je istovremeno pisao o zlu koje srpska i hrvatska vojska nanosile njegovom gradu, ali i o zlu koje su mu nanosili njegovi branitelji pod nazivom Armija Republike Bosne i Hercegovine. Ne dvoji Sarić nijednog trena o tome da bez srpskog ne bi bilo ni hrvatskog ni bošnjačkog zla, kao što ne dvoji da se Hrvatsko vijeće obrane priključilo srpskoj vojsci i postalo razarač grada kojeg je do jučer branilo, kao i ubica života u njemu. No, zbog toga ne relativizira i ne pravda zlo “branitelja” grada i navodnih branitelja multietničke BiH”. Sarićev ratni dnevnik donosimo u vidu feljtona
Okkro 02 S

Još jedna godišnjica vojno-redarstvene akcije „Oluja“

Redosled zločina, tuga i odlikovanja

Počelo je, da se podsetimo ili saznamo, 1991, kada je Milošević, preko Državne bezbednosti, i najeksponiranijih sledbenika stvorio na teritoriji Hrvatske takozvane srpske autonomne oblasti Krajina, SAO Zapadna Slavonija i SAO Slavonija, Baranja i Zapadni Srem, koje su se 1992. ujedinile u Republiku Srpsku Krajinu (RSK)
Dubrovnik

Dosije Fonda za humanitarno pravo o nekadašnjoj zajedničkoj vojsci (2)

Zapovednici ubica i pljačkaša u ime naroda

Sadejstvo JNA I pobunjenih Srba u rušilačkim i pljačkaškim pohodima * Prvi dokument o angažovanju JNA na srpskoj strani potpisao je general Života Panić, a reč je o Direktivi za operacije u Slavoniji, kojom se nalaže da Prva vojna oblast tokom napada koji će početi 21. septembra 1991. zauzme celo područje istočne i zapadne Slavonije i pripremi se za prodor prema mađarskoj granici *“Kroz borbu je faktički izgrađena buduća vojska Srpske Krajine”, koju je JNA opremila odgovarajućim naoružanjem i ratnom tehnikom”, objaviće poslednji ministar vojni SFRJ general Veljko Kadijević
Smilos 04 S

Podsećanje na rat u Bosni: Knjiga “Ljubi bližnjeg svog” (8)

Intervju s Miloševićem: Neupokojena divlja zvijer

Peter Maass je radio kao strani dopisnik iz Azije i Evrope, u periodu od 1983. do 1995. godine. Članci su mu objavljivani u listovima Washington Post, New York Times, Wall Street Journal i New Republic. Za knjigu „Ljubi bližnjega svoga” dobio je 1997. nagradu za Knjigu godine Los Angeles Timesa (1997 A Times Book Of The Year Award) i nagradu 1997 Overseas Press Club Prize. Peter Maass živi u Njujorku i redovito piše za magazine New Yorker, Wired i Slate. O knjizi “Ljubi bližnjeg svog” Peter Maas kaže: “Ova knjiga opisuje ljude i događaje usidrene u ratu u Bosni, ali nije ni historija tog sukoba niti predviđanje njegovog krajnjeg ishoda. U stvarima rata i mira, bolje je odoljeti navadi predviđanja. Posljednji događaji i iznenadni obrti za ovu knjigu su od drugorazrenog značaja, i u svakom slučaju oni samo slijede putanju uspostavljenu 1992. i 1993. godine, kad sam izvještavao o ratu u Bosni. Jer, tragedija i patnje ljudi koji su opisani na stranicama što slijede nisu se od tada promijenile: mrtvi nisu ustali iz svojih grobova; sumnja nije prerasla u vjeru. Štaviše, ono što se dogodilo tim ljudima, dešavalo se i ljudima u drugim zemljama i desiće se ponovno. Rat i njegovi pratioci - kukavičluk i junaštvo - univerzalne su osobine rata. Ja sam u svojoj knjizi pokušao to istražiti, nastojao sam naći odgovor na ono strašno, izluđujuće pitanje ‘Zašto?’. To, više no sama Bosna, istinska je tema ove moje priče o ratu”. Delove iz knjige Petera Maasa donosimo u devet nastavaka
Sarajevo

Podsećanje na rat u Bosni: Knjiga “Ljubi bližnjeg svog” (7)

U opsednutom Sarajevu

Peter Maass je radio kao strani dopisnik iz Azije i Evrope, u periodu od 1983. do 1995. godine. Članci su mu objavljivani u listovima Washington Post, New York Times, Wall Street Journal i New Republic. Za knjigu „Ljubi bližnjega svoga” dobio je 1997. nagradu za Knjigu godine Los Angeles Timesa (1997 A Times Book Of The Year Award) i nagradu 1997 Overseas Press Club Prize. Peter Maass živi u Njujorku i redovito piše za magazine New Yorker, Wired i Slate. O knjizi “Ljubi bližnjeg svog” Peter Maas kaže: “Ova knjiga opisuje ljude i događaje usidrene u ratu u Bosni, ali nije ni historija tog sukoba niti predviđanje njegovog krajnjeg ishoda. U stvarima rata i mira, bolje je odoljeti navadi predviđanja. Posljednji događaji i iznenadni obrti za ovu knjigu su od drugorazrenog značaja, i u svakom slučaju oni samo slijede putanju uspostavljenu 1992. i 1993. godine, kad sam izvještavao o ratu u Bosni. Jer, tragedija i patnje ljudi koji su opisani na stranicama što slijede nisu se od tada promijenile: mrtvi nisu ustali iz svojih grobova; sumnja nije prerasla u vjeru. Štaviše, ono što se dogodilo tim ljudima, dešavalo se i ljudima u drugim zemljama i desiće se ponovno. Rat i njegovi pratioci - kukavičluk i junaštvo - univerzalne su osobine rata. Ja sam u svojoj knjizi pokušao to istražiti, nastojao sam naći odgovor na ono strašno, izluđujuće pitanje ‘Zašto?’. To, više no sama Bosna, istinska je tema ove moje priče o ratu”. Delove iz knjige Petera Maasa donosimo u devet nastavaka