Tekstovi sa tagom: zločini

Omarska

Još jedan Dan bijelih traka

Praznik iživljavanja nad bolom žrtava

Srbi iz Omladinskog udruženja Princip zakazalisu proslavu rođendana mađarskog predsednika Viktora Orbana i Željka Mitrovića, vlasnika TV Pink. Autentična simbolika
Vukovar

Tri decenije od pada Vukovara

Grad-simbol varvarstva i kulturocida

Žene u crnom poručile su da cveće bačeno pred tenkove na beogradskim ulicama i mučenje u koncentracionim logorima po Srbiji zahtevaju moralnu i krivičnu odgovornost počinilaca. Priznati patnje žrtava, da bi se rehabilitovala ljudskost u ovoj zemlji, kaže Staša Zajović
Mihailo Pavlović

Ekskluzivno: Mihailo Pavlović, zastupnik žrtava

Uskoro naknada štete Albancima na osnovu haške presude

Ključnom u ovom predmetu smatram činjenicu da je prvostepeno presuđeno i to da su presude Haškog tribunala sastavni deo našeg pravnog sistema. Niko dosad nije vodio ovakav spor, a krivična odgovornost u ovom našem zasnovana je na presudi “kosovskoj petorci” (Šainović i drugi)
Srebrenica

Kratka historija zločina od Trećeg Rajha do Velike Srbije

Izlazi čovjek

Od davnina čovjek ubija čovjeka i još od vremena Kaina, kaže tribunal, knjige govore o tome zašto čovjek ubija svoga brata; on uvijek ima izgovor, ma koliko bio zločinački i bezbožan. On ubija da otme bratovu imovinu, suprugu, poziciju, tron; on ubija iz ljubomore, osvete, strasti, pohlepe ili kanibalizma. On ubija kao monarh, robovlasnik, luđak ili pljačkaš. Ali je, zaključuje, 20. stoljeću ostavljeno da „proizvede takva nevjerovatna ubistva da su potrebne nove riječi kako bi ih se odredilo“, a pitanje je da li su uopće razumljiva
Srebrenica

Četvrt veka srebreničkog genocida

Spomenar neljudskosti

Suđeno je i presuđivano pojedincima, a gotovo svi su, čim bi se dizale optužnice protiv njih, govorili da je reč o tužbi protiv celog srpskog naroda. Isto tako, svi bi odmah, gotovo po automatizmu, postajali državljani Srbije. Ima logike, mnogo su učinili za Srbiju, njenu nepovrativu čast, trajno bagatelisani ugled
Vilina vlas Višegrad

Višegradski hotel, mesto patnje i ubijanja

Spavajte mirno na mestu zločina

Bakira Hasečić: Kada legnu u hotel Vilina vlas, oni koji nisu znali, neka sada znaju, da spavaju u sobama u kojima su žene silovane i mučene, gdje su ljudi ubijani, klani, premlaćivani. Neka se svako na svoj način pomoli tamo za mir duša nedužnih osoba koje su tu izgubile svoje živote
Akrist 02 S

San, košmar, java

Kad ste postali religiozni, bližnje ste poklali i raselili

Otkako sveštenici brinu o njihovih dušama, ljudi su, prosto, postali gori i još gori. Da li zaista postoji neko ko misli da smo svi mi bolji ljudi danas, kada se gotovo sto posto stanovništva izjašnjava kao religiozno, nego onda kada smo bili ateisti? Misli li neko, doista, da je ovo društvo, ovaj ekskrement negdašnjeg našeg društva, po bilo čemu bolje, moralnije, ako volite tu riječ – humanističkije od onoga koje je ovdje postojalo za ateističkog zemana? Kako to da sad, kad smo ,,vjerujući“, ne smijemo pustiti dijete na ulicu, a bogami ni u bogomolju, a djeca su nam se slobodna, sigurna i sama igrala za vrijeme ,,bezbožništva“?
Htlr 01 S

Srbija i Nemačka: Kolektivno sećanje na mračnu prošlost

Živ je Hitler, umro nije, dok je Srba i Srbije

Za razliku od Nemačke koja je raskidom sa zločinačkom prošlošću, suočavanjem i preuzimanjem odgovornosti, postala razvijeno, demokratsko i uspešno društvo, lišeno frustracija poraženog, građani Srbije procesima negiranja odbijaju svaku mogućnost da se osvrnu na zlo počinjeno u njihovo ime. Naprotiv, velikodržavna ideja koja je bila u osnovi agresivnih ratova protiv suseda živi i danas, sa zavidnom mobilizacijskom snagom, gotovo kao i pre dve i po decenije. U toj konstanti, u toj nepromenjenoj konstelaciji treba tražiti uzrok masovnog poistovećivanja demokratske i antifašističke Nemačke sa Trećim Rajhom
Aasara 05 S

Jessica Stern i Jevreji današnjice

Preživio sam, dakle, pišem

Opravdano se bojim da je bog naših neprijatelja jako snažan i opasan, te da nismo ni svjesni na kakvoj se istorijskoj vjetrometini nalazimo. Okruženi evropskim fašistima, ako ne računam ove naše lokalne fašiste kojima su Karadžić i Mladić veliki uzori, ali oni su uzori i svjetskim bijelim suprematistima i kršćanskim fundamentalistima širom svijeta, kao što su bili uzori teroristi iz novozelandskog gradića Christchurch. Jevreji današnjice smo mi, bez obzira kako se ko izjašnjavao ili ne izjašnjavao. Imamo pogrešna imena i prezimena, koja evropske i svjetske fašiste asociraju na ‘prljavi’ Istok. Mi smo ta nečist, prljavština, tumor na zdravom tkivu velikih bijelih Evropljana, i zato nas je Radovan Karadžić i pokušao odstraniti. U mnogim dijelovima Bosne on je i postigao svoj cilj, pogotovo u istočnoj Bosni
Cetni 01 S

Relativizacija zla: Jedinica za specijalne aritmetičke operacije

Jednačenje zločinaca po zvučnosti

Sveopšta relativizacija dovela je do nestanka svih orijentira koji nam mogu pomoći da shvatimo svet oko sebe i sebe u tom svetu, da se pronađemo u koordinatnom sistemu, da odredimo svoj položaj, pa da onda vidimo šta nam je činiti. U tako kreiranom svetu, koji su stvorili zločinci i njihovi pokrovitelji među intelektualcima, više ništa nije stvarno. Kad ovako predstavimo tu novostvorenu realnost, izgleda kao da je većina građana omađijana činima zlih čarobnjaka koji u svojim rukama drže poluge političke, finansijske i medijske moći. A zapravo se radi o dobrovoljnom pristanku masa na sve ono što im rade moćnici, koji je nastao kao rezultat želje da se skine odgovornost sa sebe za sopstveni život
Auss 15 S

Politička i moralna krivica

Svaki Nemac deli odgovornost pred zločinima počinjenim u ime nemačkog Rajha

Bez sumnje, svaki građanin mora osećati saodgovornost u političkom smislu za postupke države kojoj pripada. No, ne nužno i u moralnom smislu faktičkog ili duhovnog učestvovanja u zločinima. Da li nas Nemce treba načiniti odgovornim za nedela koja su Nemci počinili nad nama samima ili koja su nas kao nekim čudom zaobišla? Da – utoliko što smo dozvolili da kod nas postoji takav režim. Ne – utoliko što su mnogi od nas s najdubljim uverenjem bili protivnici sveg tog zla i nisu počinili ništa zbog čega bi sebi priznali tu moralnu sakrivicu. Utvrditi nečiju odgovornost ne znači utvrditi i njegovu moralnu krivicu
Sarajevo opsada

Ko je bio pod opsadom: Sarajevo ili Beograd

Ako su svi isti, zašto Bosna nije izvršila agresiju na Srbiju?

Za negatore i relativizatore zločina su i dalje svi isti – i oni koji su bili protiv rata, Miloševićevog koljačkog režima i njegovih vojnih i paravojnih falangi, i oni koji su oduševljeno klicali srpskom voždu i mesiji koji je Srbe poveo u obećanu zemlju: Veliku Srbiju. Isti su i oni koji su snajperima ubijali decu i oni koji su branili opsednute gradove; isti su oni koji su klali i oni koji su poklani; isti su čuvari logora i zarobljenici
Tokarčuk Handke

Moć lošeg ukusa

Olga Tokarczuk i „Druga Osoba“

Nisam očekivao da Tokarczuk razumije da će, ako pobijedi tip vladara koje “Druga Osoba” cijeni, ljudi poput nje završiti u pritvorima. Previše bi to duboko bilo za osobu uzbuđenu takvom nagradom. Ali jesam očekivao da nešto kaže
Velika Srbija za male ljude

Tomislav Marković: Velika Srbija za male ljude (Buybook, 2018)

Knjiga koju čitate na vlastitu odgovornost

“U ratu se gine” i “čemu teške reči” zabeležiće Marković svesrpske konstatacije u deklaracijskom spisu “Rečnik genocidnih nedoumica”, stavljajući ga – da je sreće – uz nešto malo ukoričenih mudrosti, na police u viđenijim srpskim kućama (Knjiga o Milutinu, Vreme smrti, Pelagićev narodni učitelj). Tu se može saznati/obnoviti kako su u jezik moralnih čistunaca zapale reči i sintagme genocidna tvorevina (transkripcija od Republika Srpska), humano preseljenje (akademski izraz za etničko čišćenje), te logor (poetska radionica dr Karadžića) i poricanje (tuđica nad tuđicama)
Peter Handke

Kad živite pokraj koncentracionog logora, a pišete o tricama

Slučaj dosljedne apologije zla

Nobelova nagrada apologeti zla, poborniku fašističkog i genocidnog režima Slobodana Miloševića koji nam je izbrisao živote, koji je pod zemlju poslao više od 100.000 ljudi, milione unesrećio, razbio zajedničku zemlju, me je više nego ikad podsjetila koliko sam sve vrijeme bio u pravu, i koliko je nekad potrebno biti krut i strog, ne odustajati od svojih nakana. Moje nakane su bile izgradnja memorije koju sam nam htjeli i skoro i uspjeli izbrisati. Ta memorija je ogromna, i ona u sebi sadrži sjećanje na normalan život bez stresa, na to da smo svi bili jedno, na to da smo isti, a ne različiti, na sve ono što su stratezi zla uradili da dođemo do ovog momenta kada je mržnja, nacionalizam, rasizam ili ksenofobija nešto sasvim normalno. Nešto oko čega se mnogi više ni ne uzbuđuju