Artur Kestler: Autobiografija (1)
Abar 37 S

Photo: Braca Stefanović/XXZ

Tajna dostojna života

Rođen sam u Budimpešti, pete godine ovog veka, kao sin jedinac u oca Mađara i majke Bečlijke. Otac mi je bio imućan industrijalac ali je bankrotirao za vreme inaflacije tokom Prvog svetskog rata. Sve negde do 1914. živeli smo u Budimpešti; ratne godine proveli smo najvećim delom u Beču, gde smo se nakon rata i stalno nastanili.

Poznato je da je Džon Stjuart Mil svoje prve stihove na latinskom sročio već sa tri godine. Ja lično ne mogu se pohvaliti sličnim primerom. Pa ipak, moje prve reči na francuskom, izgovorene takođe u trećoj godini, ostale su sačuvane do danas. Bile su upućene našoj novoj guvernanti i činile su lakonsku tvrdnju: "Mademoiselle, pantalons mouillés".

Učio sam marljivo, čitao sa žarom, razvijajući tako kod sebe već zarana ljubav prema matematici, fizici i sklapanju pokretnih igračaka. Kada sam oko svoje desete godine postao pravi majstor za zamenu osigurača i popravku električnih lampi, a ubrzo zatim montirao čak i jednu podmornicu što je uspešno krstarila našom kadom, doneta je, sasvim u skladu sa mojim sopstvenim željama, odluka da jednog dana podjem na Politehnički univerzitet. Dakle, dosledno tome, po svršetku osnovne škole upisao sam se u Real-schule koju sam pohađao sledećih sedam godina, isprva u Mađarskoj a zatim u Austriji.

Školski sistem Austrougarske monarhije pružao je mogućnost trojakog školovanja za polaznike između desete i osamnaeste godine: Gymnasium, gde se sticalo filološko obrazovanje, sa naročitim naglaskom na latinskom i grčkom jeziku; Real-schule, specijalizovanu za naučne discipline i moderne jezike, te Real-gymnasium, koja je bila nešto na sredini između ovih dveju prethodnih. Pohađao sam Real-schule, s obzirom na to da mi je najviše odgovarala.

Od detinjstva pa do studentskih dana, sem šaha kojim sam se bavio iz hobija, pažnju mi je najviše zaokupljala matematika kao i pojedine nauke. Naročito sam bio fasciniran geometrijom, algebrom i fizikom, uveren pritom - više nego negdašnji pitagorejci i alhemičari - da je u ovim oblastima znanja sadržano rešenje i odgovor na tajnu svekolikog postojanja. Verovao sam da su svi ključevi univerzuma skriveni u nekakvoj brižljivo čuvanoj formuli, nalik na kombinaciju sefa, nalik na kamen mudrosti. Posvetiti se rešavanju ove tajne izgledalo mi je kao jedini cilj dostojan življenja.

Teško je preneti zanos i uzbuđenje deteta koje gorljivo nastoji da raščini tajne Pitagorinog trougla, Keplerovih zakona o kretanju planeta ili Plankove teorije kvanta. To se uzbuđenje u osnovi ne razlikuje mnogo od uzbuđenja nekog istraživača koji, iako svestan činjenice da njegov cilj leži u jednoj usko omeđenoj i određenoj oblasti, iz časa u čas biva nošen nekom nesvesnom, detinjastom nadom kako će nabasati na rešenje te vrhunaravne tajne. Feničanske galije plovile su nepoznatim morima u potrazi za Herkulovim stubovima, a mogućno je čak da je i kapetan Skot putovao linijom nekakve nama nepoznate nade da na Južnom polu zbilja postoji otvor u kome se, u ležištu od leda, obrće osovina Zemlje. Od vavilonskih zvezdočataca pa sve do slavnih renesansnih naučnika i umetnika, u žudnji za istraživanjem leži jedna od glavnih pokretačkih sila ljudskog delovanja, pa je stoga sasvim razumljivo što bi još u Geteovo doba teško bilo zamisliti nekoga ko bi pomislio da kaže kako ga nauka ne zanima ili da mu je umetnost dosadna. Zahvaljujući sve većoj količini činjenica i specijalizaciji u istraživanju, ovo i ovakvo opšte interesovanje u najvećoj je meri oslabilo i potpalo pod monopol tehničara i specijalista. Od sredine XVIII veka naovamo, fizika, hemija, biologija i astrofizika počinju da blede i da nestaju kao sastavni element jednog celovitog obrazovanja. No, u danima pre relativizma, pojedinci koji nisu usko specijalizovani imali su još uvek mogućnosti da drže korak sa opštim razvojem nauke. Moje sazrevanje pada pod završne godine ove ere, kada nauka još nije zadobila do te mere formalni i apstraktni karakter da je za običnog čoveka postala praktično nedostupna.

Heroji moje mladosti bejahu oličeni u Darvinu, Spenseru, Kepleru, Njutnu, Mahu, Edisonu, Hercu i Markoniju - tim bafalo bilovima što su jezdili duž granica neotkrivenog. Kao svoju Bibliju uzimao sam Hekelovu knjigu "Tajne sveta". U ovoj klasičnoj i popularnoj knjizi, objavljenoj na prelomu dvaju stoleća, pominje se nekih sedam "zagonetki svemira", od kojih je šest navodno već "definitivno rešeno" (računajući tu i prirodu materije kao i poreklo života), dok se za sedmu, pitanje slobodne volje, deklarativno tvrdi kako predstavlja "čistu dogmu, zasnovanu na iluziji i stoga nepostojeću".

Nema ničeg utešnijeg za jednog četrnaestogodišnjaka nego saznanje da su sve tajne univerzuma već rasvetljene. No ipak, uprkos svemu, negde u dnu moje svesti tinjala je i dalje sumnja da u tu listu, zahvaljujući nekakvom previdu, nije bio uvršten paradoks beskonačnosti i večnosti.

Beskonačno i večno - da li u tom grmu leži zec? Jednog dana u Budimu, za vreme letnjeg raspusta godine 1919, ležao sam nauznak na padini nekog brežuljka zagledan u plavetnilo neba nad sobom. Ravnomerna, beskrajna, providna, nežna i blaga plavet natapala mi je oči. Pao sam u stanje mističnog ushićenja - jedno od onih stanja spontanog prosvetljenja koja su tako česta u detinjstvu, no koja sa godinama postaju sve ređa i ređa. Utom, na vrhuncu tog prizora neizmerne lepote, kroz glavu mi silovito sinu sva paradoksalnost činjenice da je prostor beskonačan. Zamislimo strelu, nekakvu super-strelu, odapetu u svemir super-snagom pomoću koje će svladati uticaj Zemljine teže, proći pored Meseca, odoleti privlačnim silama Sunca - ali zatim? Preleteće međuzvezdane prostore, proći će pored nekih drugih sunaca, nekih drugih galaksija i spiralnih maglina, prevaliće Mlečni put, Medeni put, Kiseli put - ali šta dalje? Leteće i leteće, prestizaće sazvezđa, nove galaksije i nova sazvežđa i ničega neće biti da je zaustavi, nikakvog kraja ni granice kako u prostoru tako ni u vremenu - a što je najgore od svega, nisam tu ništa bio izmislio, radilo se o nesumnjivoj istini. S kojim pravom nebo sme biti tako plavo i očaravajuće lepo ako u svom osmehu krije najuzvišeniju tajnu, tajnu nad tajnama koju nije spremno nikad nikom da oda? Takav isti osmeh što dovodi do besa i očaja može se videti jedino na licu odraslih kada su čvrsto rešeni da uskrate detetu odgovor na neko pitanje, okrutno i mimo svakog zakona odričući mu njegovo najsvetije pravo - pravo da sazna. Pravo na saznanje ne može se nikome uskratiti ni poreći – inače bi ovo ljudsko stvorenje ovde, sa očima kojim gleda i s razumom kojim prosuđuje, bilo lišeno svakog smisla.

Sama pomisao kako će beskonačnost ostati nerešena zagonetka bila mi je nepodnošljiva. Utoliko pre što bejah već naučio da se konačne veličine kao što je Zemlja - ili kao što sam ja koji se o nju naslanjam - sažimaju do nule ukoliko se podele sa beskonačnom veličinom. Matematički, dakle, ako je svemir beskonačan, Zemlja se svodi na ništa i ja se svodim na ništa i svačiji život je ništa, i godine i vek su ništa. To je bila besmislica, u tom računu mora da mi se negde potkrala neka greška, ali odgovor na ovu zagonetku može se, zacelo, naći čitanjem novih knjiga o gravitaciji, elektricitetu i višoj matematici. Nije li Hekel povodom poslednje zagonetke obećao kako će se do njenog rešenja prodreti u roku od nekoliko godina? Možda sam upravo ja za to bio izabran? Kako je izgledalo da se niko drugi ne uzbuđuje toliko oko svemira i strele kao ja, tim pre sam verovao u tu mogućnost.

Žeđ za apsolutom je stigma kojom su obeleženi svi oni koji ne mogu naći zadovoljenja u relativnom svetu sada i ovde. Moja opsesija strelom bila je početna faza traganja. Onog časa kad je izgubilo svaku vrednost, beskonačno kao cilj ustupilo je mesto utopiji ove ili one vrste. U pitanju je bilo isto ono traganje što će me odvesti u Obećanu zemlju kao i u Komunističku partiju.

Pred sobom sam imao jasnu predstavu strele koja se cepa po dužini na dva jednaka i simetrična dela. Obe polovine nastavile su let u različitim pravcima, jedna simbolišući akciju a druga kontemplaciju. Sećam se dobro kad se strela razdvojila. Dogodilo se to jednog proletnjeg jutra 1924. godine. Sedeo sam na klupi u Folksgartenu, bečkom parku opevanom od strane mnogih pesnika, a kraj mene na klupi ležala je hrpa knjiga. Na vrhu gomile nalazio se pamflet o poslednjim arapskim zločinima u Palestini, sa užasnim detaljima o deci koja su kao u doba Iroda bila sasečena sabljama, o jevrejskim naseljenicima koje bi pre egzekucije prvo oslepili i kastrirali, o pasivnom stavu britanske mandatske vlade koja je Jevrejima uskraćivala čak i to da se naoružaju radi samoodbrane.

Čitajuci pamflet gušio sam se od nemoćnog gneva. Kao većina ljudi koje muči hronična indignacija - dok ostale muči hronična konstipacija - osetio sam i sam, u nekakvoj vrsti napada, kako adrenalin počinje da mi struji venama a svaki mišić grčevito poigrava od želje za akcijom. U ovakvim prilikama na raspolaganju nemate veliki izbor mogućih reakcija, počećete da drhtite ili ćete dobiti tikove svojstvene kolericima, ili ćete sesti i napisati revolucionami traktat, ili ćete prosto-naprosto dobiti čir. Konačno, prekinuvši sa čitanjem i povrativši nekako svoj unutrašnji mir, utonuo sam, po običaju, u sanjarenje kako bi najbolje bilo da svoj život posvetim stvarima progonjenih, kao borac i pisac knjiga sto će probuditi uspavanu savest čovečanstva.

Još uvek u zagrljaju tog sna, dohvatio sam sledeću knjigu sa gomile i otvorio je na već označenoj stranici. Pogled mi se zaustavio na uvodu Hermana Vejla u Ajnštajnovu teoriju relativnosti. Fraza koju sam u taj mah pročitao kosnula me je takvom žestinom da mi je njen sadržaj ostao u sećanju do dana današnjeg. Opšta teorija relativnosti, kako je tu stajalo, prevodi ljudsku uobrazilju "preko vrhova glečera koje ni jedno ljudsko biće dotle nije istražilo". Video sam Ajnštajnovu formulu koja je tako snažno potresla temeljima sveta - masa pomnožena sa kvadratom brzine svetlosti jednaka je energiji - video sam je slikovito kako lebdi u nekoj vrsti izmaglice povrh glečera a ta slika bila je ispunjena nekim beskrajnim spokojem i tišinom. Patnje ljudi što su krčili pionirske puteve u Svetoj zemlji prestale su da imaju ikakav značaj. Sudbina ovih nesrećnika morala bi se posmatrati sa isto onakvim meditativnim, uzvišenim i bezličnim pogledom kakvim se posmatraju zvezde kad prelaze u nove, kakvim se posmatraju sunčane erupcije ili šume kad erodiraju u močvare. Tu promenu perspektive pratila je i psihološka promena kod mene. Namesto osećaja gušenja gnevom, obuzeli su me potpuni mir i svezamiruće "okeansko čuvstvo".

Možda sve ovo danas deluje pomalo kao isprazna retorika, utoliko pre što iza svakog razgovora o sopstvenoj podeljenoj ličnosti redovno stoji svojevrsna taština – utoliko pre kad je reč o pojedincu iz Srednje Evrope čija je duša već odmalena zatrovana onim Geteovim: "Dve duše žive, ah, u mojim grudima". No, da bi se dosledno držali istine, dužan sam da istaknem to prisustvo "dveju duša" u sebi, ne samo stoga što mi nikad nije pošlo za rukom da se rešim te podvojenosti, nego i stoga što će taj unutarnji rascep pratiti ovaj izveštaj kao jedan od njegovih stalnih lajtmotiva. To se ogleda i u antitetičnom naslovu pojedinih mojih knjiga: Jogi i komesar, Pomračenje u podne, Beskonačnost i ništavilo, Dolazak i odlazak itd.

Jedne oktobarske noći godine 1925, vratio sam se kasno kući nakon duge rasprave o slobodnoj volji i determinizmu koju sam vodio sa izvesnim ruskim studentom po imenu Orohov. Orohov je bio socijalist i najverodostojnija inkarnacija nekog junaka Dostojevskog koju sam ikada sreo; izgledao je kao da je upravo sišao sa stranica Zlih duhova: bio je ružan, strastven, napaćen i iskren. Godinu dana kasnije izvršio je samoubistvo zbog izuzetno siromašnih prilika u kojima je živeo, skočivši jedne noći sa mosta u zaleđeni Dunav.

Tokom diskusije u Orohovljevoj oskudno nameštenoj sobici on je uporno zastupao determinističko stanoviše, dok sam ja tvrdio da je čoveku, uz izvesna ograničenja, data sloboda da po svojoj volji odlučuje i da u svojim rukama drži sopstvenu sudbinu. Iako kod Orohova nije bilo ni kapi alkohola, jedino nešto malo tankog čaja, izišao sam sasvim opijen i kao van sebe. Napolju je pljuštala kiša, nisam od kuće poneo ni kišobran ni šešir, ali mi je ipak pričinjavalo zadovoljstvo to što mi se hladna kišnica sliva iza okovratnika i u tankom mlazu curi niz kičmu. Ulice su bile puste. Stigao sam kući kao u nekom bunilu, uzeo u ruke šibice i bez žurbe spalio svoju upisnicu... Ovaj dokument, u Austriji poznatiji kao "indeks", predstavljao je sveti papir svakog studenta: tu su unošeni položeni ispiti, tečajevi koje je ovaj pohađao kao i najvažniji detalji u vezi s njegovim studijama. Spaljivanje mog indeksa doslovno je značilo i to da sam spalio sve mostove za sobom i da je sa mojom karijerom budućeg uspešnog građanina i inženjera svršeno.

Razlozi koji su me naveli na ovaj naizgled bezuman gest počivali su u nekom osećanju iznenadne bliskosti i srodnosti sa samim ludilom. Diskusija sa Orohovim dovela me je u stanje koje mogu opisati jedino kao snažan talas "okeanskog čuvstva", a u tom stanju sve vrednosti bejahu se preokrenule naglavce. Izgledalo mi je sasvim očigledno da je zdrav razum apsurdan. Još je Kant dokazao kako razum mora da abdicira pred problemima od istinske važnosti, kao recimo pred problemom večnosti i beskonačnosti. Ajnštajn je zadao coup de grace zdravom razumu. Inflacija sa svojim cenama od stotinu kruna po vekni hleba srozala je ekonomske standarde na goli apsurd. Život je predstavljao haos, a razumna karijera u središtu haosa ludilo.

Danas možda ovo zvuči poput neosnovane intelektualne spekulacije, no onih dana verovao sam u to bezrezervno - do te mere da sam smatrao da ljudi koji svoj život vode po diktatu zdravog razuma ne zaslužuju ništa drugo do prezir i sažaljenje.

Nisam imao baš nikakvog plana osim da "vodim svoj sopstveni život". Da bih to i ostvario, morao sam da "iskočim iz koloseka". Ovaj metaforički kolosek predstavljao sam samom sebi kao par beskrajnih, na trulim pragovima učvršćenih šina. Ljudi se rađaju samo zato da bi se otisnuli jednim sigurnim kolosekom, kao vozovi po voznom redu; onog trenutka kad se nađete na šinama vaša volja više nije slobodna. Život vam je uslovljen spoljnim činiocima, kao što je tvrdio Orohov: čeličnom prugom, stanicama, skretnicama. Ukoliko pristanete na ove uslove, vožnja po šinama postaje navika od koje se nikad više nećete osloboditi. Stvar je u tome da iskočite iz šina pre nego što se ta navika ustali, pre nego što postanete zatočenik u kloparajućoj ćeliji sopstvenog zatvora.

(NASTAVIĆE SE)

Oceni 5