Šezdeseti rođendan: Vegeta, brend koji je obeležio jednu državu
Vgtta 03 S

Male tajne velikih majstora kuhinje: Stevo Karapandža i Oliver Mlakar

Photo: Flickr

Tajna koja se ne govori svima

U davna, pradavna vremena, 1959, punih deset godina pre sletanja ljudi na Mesec, građani SFRJ (Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije) saznali su da se prstima može poslati specifična poruka; savijeni kažiprst koji dodiruje palac i pravi krug - to je bio znak da je jelo koje su upravo probali izuzetno ukusno. Poruku je sa kesice ili staklike (tegla) slao dežmekasti čikica sa francuscikm brčićima - reč je, znate već, o reklami za “vegetu” (pravopis proizvođača: Vegeta), dodatak jelima koji je proizvodila “Podravka” iz Koprivnice (tadašnja Socijalistička Republika Hrvatska).

Daleko pre, dakle, nego će neki drugi, troprstaši, dvoprstaši pokazivati da dolazi njihovo vreme, niko više nije govorio “dodatak jelima”, već jednostavno Vegeta. Za koju je moralo biti mesta među keramičkim posudama koje su bile simbol praktičnosti i “lične karte srednjeg sloja”, one male češke, bugarske, istočnonemačke, u kojima su se držali šećer, kafa, so, čajevi, pirinač. Proizvod od soli i usitnjenog sušenog povrća, neko sigurno ima bolju definiciju.

Bez obzira na to koliko često se sprema meso, svaka je porodica morala imati Vegetu, pa se ona, našla i u jelima koja su bila i vegeterijanska, ili, sticajem pozajmljivanja do prvog bezmesna (treba praviti razliku). I konačni trijumf: prelistajte vazda korisne agende majki/baka: Vegeta se uselila i u njih.

Kada su se, posle Vegete, naravno, u domove Jugoslovena masovno uselili televizori, pa i oni u boji, Podravka je, uz kreativni tim Televizije Zagreb, lansirala prvu reklamnu emisiju koja se uvlačila pod kožu: “Male tajne velikih majstora kuhinje”. Prva je snimljena i emitovana 1974, niški su bili kolor televizori, a zajednička fudbalska reprezentacija (Marić, Buljan, Hadžiabdić, Mužinić, Katalinski, Bogićević...) htela je da igra za pare.

Glavna zvezda “Malih tajni” bio je čovek iz naroda, pripadnik radničke klase, Stevo Karapandža, šef kuhinje brojnih zagrebačkih hotela i restorana. Uz njega smo, slušajući priče o jelima koja prave neki drugi i drugačiji ljudi, u vazda toplijim krajevima, iz Istre, sa otoka, ali i sa krajnjeg juga Jugoslavije, putovali i zamišljali krajeve koji čekaju da ih obiđemo, slušali unekoliko izmenjenu, zapadnu varijantu svog jezika, naučili šta su papar, zdjela, vrhnje, žlica (“dvije žlice Vegete bile su neizostavne za božanstveni ukus”, kao iz stroja profesora Baltazara).

Ima još nešto: u očekivanju nove geografsko-kulinarske avanture, mogao se preko špice slušati Arsen Dedić, odnosno komadić njegove pesme Sanjam te: “Ali nekih stvari ima/ Što ne govore se svima/ Što se samo nekom šapnu...Ti znaš...”

Ukus potrošačkog društva:  Vegeta se pojavila kad i lutka Barbie, 1959, a njeni hroničari su zabeležili da je krenula na svetsku turneju 1967, kada su u sklopu prve emisije satelitske televizije Our World The Beatles uživo odsvirali "All You Need Is Love".

Iz ove perspektive, iz krcatih neklimatizovanih autobusa GSB-a, sa kojih nas gledaju reklame za Vegetu, zaključili bismo da je ovaj proizvod naprosto pomeo konkurenciju. I pogrešili. “Vegeta”, zapravo, nije imala konkurenciju, neka me isprave stariji i kažu naziv bar jednog dodatka jelima u bivšoj Jugoslaviji koji nije bio Vegeta. “Podravka” je u ovoj priči zato i nosilac pionirske uloge - stvaranja potrebe za nekim proizvodom.

Štand Podravke na Zagrebačkom velesajmu: Zabavno i poučno

Rigidni će levičari ovde prepoznati klice potrošačkog društva, dajmo im za pravo, makar na trenutak. Tačno, mogle su se jesti i samo poznate i evropski priznate sarme, nijedna prava domaćica neće ih presoliti (Dosol na astal, presol domaćici u glavu! - malo neuništivog patrijarhata), mogu se začiniti biberom, ali, oprostite, zar nije ukusnije jesti savijače sa mlevenim mesom i vrhnjem, dok vam legendarni Saša Zalepugin kaže da je to naučio spravljati na dalmatinskoj obali, te da odlično funkcionišu kad vam iznenada popodne ili predveče dođu nenajavljeni gosti.

Reklama za proizvode Podravke: I danas - neodoljivoZnačajniji izvoz Vegete, tada smo to tako doživljavali, ideološko-nesvrstani, kao kad odeljemo Sovjete u basketu, ostvarivali smo sa državama Varšavskog pakta, a kako - ne znamo. U ovom delu priče se već udobno baškari njegovo veličansto međunarodno tržište. Ima to svoje zakonitosti, kao što je u vreme postojanja dva bloka imalo specifični ritam ponude i potražnje. U priči o Vegeti nije mi jasna samo jedna stvar: razumljivo je to što smo Česima, Poljacima, Bugarima, Mađarima uvaljivali žvake i “Badelov” konjak, trampili za kamp-opremu, alvu, kačkavalj, ali otkud “Vegeta” na tom tržištu. To je, govorili smo malo zajedljivo ponosno, za njih Amerika.

Biće da je ključna reč - kvalitet. Svaka čast, majstori.

Kako se kuvalo: Vratimo se Stevi; njemu je najpre asistirao Oliver Mlakar, dok se Majstor nije ohrabrio i oprobao kao voditelj. Briljantno. Steva je postavljao suvisla pitanja i pomagao gostima, seckao i pričao, pitao, komentarisao. Učtivo, nenametljivo. Svetski čovek.

A izbor gostiju te 1987. ili 1988. nije ukazivao ni na šta problematično, štaviše, bila je to autentična jugoslovenska emisija, i danas se vidi sjajna produkcija, može se kuvati prateći Stevina uputstva, a gosti su iz cele Jugoslavije (bez nekih je baš i moglo). Ljubivoje Ršumović (sprema na svoj način specijalitet od goveđeg repa), Jelica Sretenović (Umak od kapara sa jajima), Dina Čolić (Riba na Dinin način), Milovan Ilić Minimaks (Krilca sa krompirom), Usnija Redžepova (Elbasan tava, jagnjetina), Senka i Zafir Hadžimanov (Musaka od plavih patlidžana), Tereza Kesovija (Pile u umaku od kopra).

Malo nas je nasmejala i razvedrila Violeta Tomovska, skopska zvezda narodne muzike, koju je Steva pohvalio da hranom često obraduje prijatelje: “Se razbira, od sve srce i vo sekoje vreme”. Nisu se umećem obrukali ni Gertruda Munitić, prvakinja Sarajevske opere (Špageti bolonjeze na Gertrudin način), Neda Ukraden (Raštika na imotski) i Oliver Dragojević (Mornarski rižoto).

I eto, gledaju nas reklame Vegete sa zidova autobusa po Beogradu, na njima godina 1959. U vazduhu lebde neizgovorena pitanja: kad pre, odnosno, da li je moguće.

Kao da se čuje Arsenova Sanjaj me, sa albuma Moderato cantabile (1969): “Ti si tajna, ti si smisao mog puta/ I u tami zadnja svetiljka dok lutam/ Da te nema, ti sto nikad me ne kriviš/ Da te nema, da ne živiš/ Svi bi putevi bez kraja bili znaj...”

Oceni 5