Šamanizam u mešalici za beton
Aaap 02 S

Photo: Marija Đoković/XXZ

Tajna proizvodnje

Staro škrabalo Mnogopoljski dobiva pismo, otipkano na uskoj traci cigaretnog papira. Mnogopoljskog pozivaju da hitno izvoli doći u kino-tvornicu radi vođenja važnih pregovora.

Predosjećajući da se iza cigaretnog papira kriju drugi papirići, mnogo deblji i s vodenim znacima, književnik se brzo nađe u kabinetu određenom za sastanak, gdje je već čekao kolegijum od devet zabrinutih članova.

U kabinetu se nalazi samo jedna stolica, ma kojoj sjedi umjetnički direktor. Šefovi drugih sektora posjedali su na radijatore centralnog grijanja. U sobi je prijavo, na stolu, tko bi znao zašto, stoji strašilo — punjena sova s jednim okom. U filmskom studiju ćete uvijek vidjeti neke čudne predmete: recimo medvjeda koji na ispruženim šapama drži zdjelu ukrašenu rezbarijom, ili automat za izbacivanje peronskih karata, ili, pak, Mazepinu bistu.

Kolegijum saopćava Mnogopoljskom kako je vrijeme da i on uzme učešća u kinematografiji, da napiše neki scenario. Mnogopoljski se slaže s tim, kaže da je i sam već odavno htio da se uključi i da se, ovaj, ozbiljno lati posla. Kako nije bilo razmimoilaženja u pogledu umjetničkog stvaranja, ugovorači, smiješeći se, potpisuju ugovor.

— Avans možete dobiti odmah — ljubazno veli umjetnički direktor — samo ćete nam prvo napisati jedan kratki sinopsis.

— Vidite li — mršti se Mnogopoljski — sinopsis nekako još nije iskristaliziran.

— Onda približno dajte temu.

— Ni s temom još nisam načisto, još se nekako nije složila, uobličila ...

— Pa lijepo, napišite bilo što!

— Kako to mislite, bilo što?

— Pa nešto, da bismo, ovaj, imali neki dokument, opravdanje.

Mnogopoljski se nasloni trbuhom na stol i hitro nabaci kratak izvještaj u kome se veoma često nailazilo na izraze: »u planu« i »s tačke gledišta«.

Jednooka sova tužno gleda škrabala. Ona zna kako će se sve to svršiti.

Prvog mjeseca Mnogopoljskog ne muči previše savjest. On se ne uključuje i ne laća posla na polju filmske djelatnosti ni u toku naredna četiri mjeseca. Tek kad mu na finom cigaretnom papiru saopćavaju da u roku od dvadeset četiri sata preda scenario ili da vrati primljeni avans, Mnogopoljski osjeća da nema spasa. Ali se ne predaje. Čak ga ni popis imovine ne goni da ispuni obaveze po ugovoru. On se nada čudu. Ali čudo ne dolazi. Umjesto čuda, lupajući čizmama po stepenicama, penju se vozari u stan književnika. Došli su po namještaj.

Više ne smije oklijevati ni trenutak. Mnogopoljski zaključava vrata i dok vozari lupaju i prijete milicijom, piše nevjerojatnom brzinom.

NJENA MIJEŠALICA ZA BETON

1. I z  d i j a f r a g m e: Dimnjaci i točkovi.

2. K r u p n o: kotač zamašnjak.

3. K r u p n o: Iz paoka na točku koji se okreće pomalja se lice mlade udarnice Avdotjuške.

4. N a t p i s: U uvjetima  sve  veće  krize  kapitalizma cvjeta i oduševljava se privredom ljepotica Dunja.

Piše se lako i brzo, a uz to vika i psovke vozara na stepenišnom odmorištu daju podstreka. U trenutku kad milicija, koja je u međuvremenu stigla, provaljuje vrata, scenario »Njena miješalica za beton« je gotov.

Na filmski savjet scenario ostavlja dvojak dojam. Njima se scenario, ovaj, sviđa, ali su oni, ovaj, očekivali nešto drugo. Što su očekivali, ni sami ne znaju, ali nešto su očekivali, nešto veće.

Šefovi odjela fužno mrmljaju i vrte se, ne mogu se skrasiti. Ali činjenica da pred njima leži rukopis, crno na bijelo, neki dokument koji opravdava, zadovoljava ih.

— Pa ipak, ima tu neke polazne tačke — veli umjetnički direktor trudeći se da ne gleda mudru sovuljagu. — Ali ponešto na svaki način treba tu i tamo dodati.

— Možemo — odmah se složi Mnogopoljski. — A što upravo?

— A nešto. Tek da se vidi da se na scenariju radilo, da se popravljalo, prerađivalo.

— Ovdje, na primjer — čuje se ravnodušni glas s prozorske daske — nije dovoljno istaknut problem likvidacije šamanizma u kalmičkim stepama.

— Šamanizma? — mrmlja Mnogopoljski, kome su vozari bili zadali silan strah. — Radnja u mom scenariju odigrava se u CČO(1), ali pitanje šamanizma se može umetnuti. Umetnut ću.

Pisca mole da umetne i pitanje proljetnog ribolova i proređivanja privatnog kućevlasništva, da se također dotakne pitanja osamljenih pristarih radnika i uvlačenja ovih u aktiv kluba.

— Dobro, i pristarih — slaže se Mnogopoljski — dobro, i osamljenih.

Kad vidje taj scenario, napisan po uzoru na industrijske poeme i u namjeri da se pažnja javnosti skrene na pitanje borbe protiv šamanizma i mnogoboštva u kalmičkim stepama, režiser pozelenje. Otežalom rukom odbacuje djelo.

— Dragi moj — šapće mu šef odjela za proizvodnju — tako se ne smije. Scenario stoji novaca. Mora se snimati.

— Pa to je buncanje — muca režiser.

Na kraju ipak pristane da snima film. On uglavnom ima opravdanja. Dali su mu da snima, i on snima. Osim toga, privlači ga mogućnost da ode u kalmičke stepe, da izabere interesantne egzotične tipove.

Godinu dana kasnije u maloj redakcijskoj sali filmski kolegij, zabrinut, prima film. Kad se svjetlost upalila i osvijetlila lica unakažena od užasa, direktor filmskog poduzeća srdito reče:

— Film treba spasavati! Takav kakav jest ne može se davati.

— Ja mislim da bi tu trebalo nešto dodati — veli neki mladić, koga su ovdje prvi put vidjeli i koji je ne zna se kako ovamo dospio.

Kolegij s nadom gleda u mladića.

— Razumije se, treba preraditi — nastavlja nepoznati.

— Prije svega, treba izbaciti taj motiv miješalice za beton. Dunja treba da se pozabavi svojim pitanjima. Sada se to može, i film će bezuvjetno uspjeti. Pa onda, zašto aktivist Fedosjeič nije preodgojio vrača. U čemu je stvar?

— Baš će ga odmah preodgojiti — gunđa režiser.

— A oganj revolucije koji pročišćava? To ste zaboravili? — pita mladić likujući.

Poslije takvog dokaza spašavanje filma se naravno povjerava njemu. Spasavanje traje dugo, veoma dugo i zbog nečega zahtijeva ekspediciju na kavkasku Rivijeru.

Poslije nove redakcije (film se sada zove »Lice pustinje«) članovi kolegija ne usuđuju se jedan drugome pogledati u oči. Jedno je jasno, to jest da film treba ponovo spasavati. Besmislenost same radnje je tako velika da odlučuju film tretirati kao groteskni pregled — kao reviju u kojoj  ima multiplikacije i humorističkih natpisa u stihu.

Baš kao naručeno — viče šef nekog odjeljenja — upravo sam dobio raspis o potrebi kultiviranja sovjetske komedije.

I svi se odmah smiriše. Crno na bijelo imaju, sve je, dakle, u redu, može i komedija.

Humoristi pozvani iz Kijeva brzo mijenjaju karakter o industrijskoj preradi soje. Sve što se zbiva na filmu daje se kao san koji je usnio pijani, nesvjesni Fedosjeič.

Konačno, sustali od napora oko neshvatljivog filma, daju film u eksploataciju. Šalju ga u kino nekog ljetovališta, nadajući se da ga tamo štampa neće dočekati.

Kolegij još dugo sjedi i s tugom razmišlja:

»Zašto je zapravo film ispao tako slab? Evo, ništa nismo žalili, čini se da smo sve prikazali, dotakli se svih problema, do posljednjeg! Pa ipak nešto nedostaje. U čemu je stvar?«

__________

1) CČO, Centralna oblast humusa.

*Priču prenosimo iz knjige „Kako se stvarao Robinzon“ (Naprijed, Zagreb, 1964); sa ruskog prevela: Lidija Subotin

Oceni 5