Tajna starog džuboksa

Osobno ne znam u kojoj je hrvatskoj kavani, baru, hotelu ili restoranu "operirao" džuboks, izložen kao jedan od eksponata izložbe "Šezdesete u Hrvatskoj: Mit i stvarnost" zagrebačkog Muzeja za umjetnost i obrt, no štošta se o njemu može doznati čak iz letimičnog pogleda na "tipke" s popisom naslova vinilnih singlica uskladištenima u njegovoj unutrašnjosti. Prvo valja reći kako je zlatno vrijeme džuboksa započelo u Americi tijekom 40-ih da bi iz "mode" počeo izlaziti s usponom audio-kasete, a definitivno koncem 70-ih. Džuboks se kao automat pokušao zadržati i kad su stigli CD-ovi, kasnije i mp3 zapisi, ali ipak se mnogo rjeđe viđaju po lokalima nego 60-ih ili 70-ih.

Kod nas se džuboks pojavio bitno kasnije nego u Americi, a suton doživio tek nekoliko godina poslije zalaska u domovini tih automata s pločama, no iz priča starijih trgovačkih putnika Jugotona nešto sam, kao mladi diskografski urednik Croatia Recordsa ranih 90-ih, saznao o tome kako su se nekoć prodavale LP ploče i singlice tadašnjim prodavaonicama ploča. Nešto slično je vrijedilo i za "filanje" džuboksa singlicama. Kako se za svako "puštanje" ove ili one singlice moralo u džuboks ubaciti neka kovanica, svako se toliko mijenjao i repertoar singlova u njegovoj unutrašnjosti, ovisno i o broju "puštanja" svake od njih. Ipak, prvo bi trgovački putnik donio listu najpopularnijih singlova iz svoga kataloga i pokušao pogurati i neku novu stvar koja bi tek mogla postati traženom dok bi "šef sale" zatražio i da poneku stariju "stvar" ostavi jer se u njegovom lokalu primila i još "zarađuje" novac ili da pita putnika i za neku novu koja mu je zapela za uho na radiju. Zacijelo je bilo odstupanja od džuboksa do džuboksa ovisno o tome u kojem je gradu ili tipu lokala bio smješten, no ovaj iz MUO-a baš je zgodan primjerak za jednu pop-forenziku.

Kad je urednik od mene naručivao ovaj tekst, već u sam u startu preptostavljao da će taj famozni džuboks iz MUO, ma gdje "radio" za vrijeme svog "života", biti krcat hitovima domaće zabavne glazbe. Tako se u ovome nalaze "Nima Splita do Splita" Tereze Kesovije i Tonija Kljakovića, "Finili su Mare bali" Vica Vukova, "Balada o tovaru" Đorđija Peruzovića, "Jedan dan" Dubrovačkih trubadura, "Moderato cantabile" Arsena Dedića, "Milioner" Zvonka Špišića, "Vrijeme plakanja" Miše Kovača iz 1967. (prepjev country standarda "Crying Time" Bucka Owensa iz 1964. godine) i "Suze liju plave oči" Ivice Šerfezija također iz 1967. godine (prepjev country klasika "Blue Eyes Crying In The Rain" Roya Acuffa koju je prvi snimio Hank Williams 1947. godine, a još većim hitom sredinom 70-ih učinio Willie Nelson).

Očito je da su se u tom džuboksu iz MUO-a singlice malo sporije mijenjale nego što bi logika hitova nalagala, možda i zato jer je poslovođa lokala u kojem je veselo odzvanjala njegova glazba tako želio ili tek bio nemaran spram toj "mašini" pa se u njemu nalaze i nešto starije pjesme domaće zabavne glazbe poput "Autobusa Calypso" Ive Robića i Beti Jurkovića, "U nedilju Ane (Mali Motorin)" Marka Novosela, "Torera" Dušana Jakšića, "Devojko mala" Đuze Stojiljkovića, "To je ljubav" (prepjev "Eso es el amor" belgijske skupine Les Chakachas iz 1958. godine) u izvedbi trija Tividi i "Zapleši twist" (prepjev "Let's Twist Again" Chubbyja Chekera iz 1961. godine) u izvedbi Arsena Dedića. Dakle, do sada smo detektirali da je taj naš veseli džuboks sadržavao hitove zabavne glazbe 60-ih pa i 50-ih, "kaubojske" i "meksikanske" i "karipske", a bilo je i nešto ranog domaćeg rock & rolla, zahvaljujući "Be My Baby" Matta Collinsa (obrada hita ženske grupe The Ronettes) i također njegove "Koliko dugo" (prepjev "Blowin' In The Wind" Boba Dylana), "Svi trče oko Sue" (prepjev "Runaround Sue" Diona ) Bijelih strijela te "Maštanja! (prepjev "Don't Talk To Him" Cliffa Richarda) u izvedbi Borisa Babarovića i Crvenih koralja.

Johnny Mathis, Tony Bennett, Bobby Darrin i Paul Anka su u tom džuboksu, ali ne i Frank Sinatra ili Dean Martin pa čak ni Elvis Presley. Našla se unutra i Nina Simone, ali ne i Aertha Franklin. Još zanimljivije, nije bilo nikakvih narodnjaka u tom džuboksu iako su se tada već objavljivali, no bilo je američkih country originala poput "Devil Woman" Martyja Robbinsa, "Please Help Me, I'm Falling" Hanka Locklina, "I Won't Forget You" Jima Reevesa. Toliko o navodnoj povezanosti country glazbe i narodnjaka ili činjenice da danas, pedeset godina nakon sjajnog džuboksa iz nekog našeg lokala s kraja 60-ih, klinci otkidaju na turbo-folk.

A kako znamo da je taj naš džuboks konca 60-ih? Jednostavno, domaći orijentir je legendarni "Osmijeh" Grupe 220, prekrasna "Everybody's Talking" Haryja Nilssona o zanosni "Albatross" Fleetwood Maca, sve tri iz 1968. godine. I baš me na tom "polju" taj naš dražesni džuboks najviše iznenadio jer iako u njemu nisam našao ni Beatlese ni Stonese netko je u njega "pohranio" progresivnu psihodeliju "Eight Miles High" američkih The Byrdsa, srodne "Happening Ten Years Time Ago" engleskih Yardbirdsa, "Dear Delilah" Grapefruita i "Move A Little Closer" također engleskog Harmony Grassa pa i "The Rains Came" teksaškog Sir Douglas Quintet iz kojeg će kansije proizaći Doug Sahm Band i Texas Tornados, soul-pop hit "Everlasting Love" londonskog sastava Love Affair, folk-pop hit "Daydream" njujorškog benda Lovin' Spoonful i space-pop "In The Year 2525" dua Zager & Evans iz 1969. godine. Kao svaki džuboks, tako je i ovaj mogao svirati i B-strane navedenih singlova.

Neovisno o tome jesu li navedeni singlovi bili "licencno" objavljeni u bivšoj Jugoslaviji ili su u našem džuboksu završili putem švercanih "originalki", spomenute psihodelične rock "cvebe" su me baš iznenadile jer takav odabir u datom socio-političkom kontekstu nisam očekivao. Uz to, podsjetile su me i na radost i čuđenje kad smo moj frend Andrej Rora i ja ranih 80-ih u jednom džuboksu - u lobiju hotela "Bodul" u Hvaru - uz uobičajene hitove sa Splitskog festivala naišli na singl The Clasha "White Riot/1977". Pa puštali samo te dvije pjesme i pogali dok su nas njemački turisti za večerom zbog toga mrzili iz dna duše, a konobari ili recepcioneri svako toliko izbacivali van. Naravno, mi bi se kriomice vraćali pa je i narednih večeri "White Riot/1977" The Clasha treštio hotelom "Bodul jer džuboksu je u konačnici, ma što rekao "šef sale", bilo svejedno što svira dokle god ste ga hranili kovanicama. Danas je sve to na YouTubeu i to besplatno, čime su i najluđe maštarije diskofila postale stvarnost, no nismo li zbog toga izgubili i mitove poput ovoga o našem veselom džuboksu iz 60-ih?

* Ovaj tekst izvorno je objavljen lipnja 2018, u specijalnom dodatku „Jutarnjeg lista“, pod nazivom „60-te“; prenosimo ga sa dozvolom autora, te urednika priloga Ivice Buljana