Gombrovičev Dnevnik: Međuratna proza (9)
Gomm 04 S

Je li veliki tvorac toga romana? Ako on sâm nije veliki, na koji način knjiga može biti velika?

Photo: culture.pl

Talente ne treba tražiti mikroskopom

Romaneskna proza.

Pamtimo to izobilje: roman je dobro rodio. I svi ti romani, kako se pokazivalo iz tadašnjih prikaza, bili su izvrsni. Jednom sam s Nalkovskom imao razgovor povodom jedne knjige. Ona:

– Tamo ima mnoštvo odličnih zapažanja, raznih ukusa, ukuščića, nekakva takva, znate, srdačnost, nešto specijalno... ali u to treba ući, pogledati izbliza, potražiti to... Ja: – Ako počnete da zagledate u tu kutiju šibica, izvući ćete iz nje čitave svetove. Ako budete u knjizi tražili ukuse, sigurno ćete ih naći, jer je rečeno: tražite i dobićete. Ali, kritičar ne treba da čeprka, da traži, nek sedi skrštenih ruku, čekajući dok ga knjiga ne nađe. Talente ne treba tražiti mikroskopom, talent mora sâm dati znaka od sebe, udarajući u sva zvona.

Pošto se u razdobljima kad osećanje stvarnosti podleže slabljenju, sve automatizuje, poljska kritika se mehanički bacila u poteru za vrednostima – i sasvim sigurno, uz dobru volju nije teško ni u Gojavičinjskoj videti ep; jer najzad, čak i prosečnost nešto izražava. Da bi se raskinulo s tim preuveličavanjem i da bi se dobila prava mera pojava, nema ničeg zdravijeg od skidanja pogleda sa delâ i udubljivanja u autore. Je li veliki tvorac toga romana? Ako on sâm nije veliki, na koji način knjiga može biti velika? Razmotrivši tako ljude tadašnje proze, šta ćemo videti? Da svi ti romani nisu rodili nijednu ličnost – i da niko od tih pisaca nije bio čak ni na nivou Žeromskog ili Sjenkjeviča. Kako je u nezavisnoj Poljskoj došlo do takve degeneracije ljudi?

Moja prva poseta Vitkjeviču: zvonim, otvaraju se vrata, u mračnom predsoblju raste nakazni patuljak – to je Vitkjevič otvorio vrata čučeći i polako se dizao

Dvojica su bila skrojena natprosečno: Kaden i Vitkjevič. Kaden, koji je imao nerv stiliste, grubu agresivnost i klicu oblikujućeg viđenja – mogao je izvući iz svog vremena nekakvu kadenovsku istinu. Vitkjevič, razuzdan i pronicljiv, čije nadahnuće je bio cinizam, dovoljno degenerik i ludak da bi iz poljske „normalnosti“ prešao u beskraj, istovremeno dovoljno razuman i svestan da ludilo vrati na normu i poveže se sa stvarnošću. Obojica su mogla biti stvaraoci, jer ih je sudbina izbacila iz „normalnog“ poljaštva. Pa ipak, baš oni su podlegli maniru i do kraja izgubili svoju borbu za izraz, a njihov poraz bio je ponavljanje porazâ prethodnog pokolenja. Kaden se upropastio kao Žeromski, dobrovoljno se odričući umetničke suverenosti, uranjajući do ušiju u poljski život – pilsudskovac, senator, „poljski pisac“, borac, otac otadžbine ili njen sin, savest naroda, direktor pozorištâ, urednik, i majstor, i učitelj i vođ. Kadenova proza obukla se u togu i počela da pravi grimase, postala činodejstvovanje književnosti još pre no što je postala književnost. Vitkjevič se upropastio kao Pšibiševski, izmučen vlastitim demonizmom, ne umejući da poveže anormalno s normalnim, i, usled toga, predat na milost i nemilost svojoj ekscentričnosti. Svaki manir proizlazi iz nesposobnosti suprotstavljanja formi, izvestan način ponašanja prelazi na nas, postaje loša navika, postaje, kako se kaže, jači od nas – i teško je čuditi se što ti pisci, slabo usađeni u stvarnost, usađeni pre u poljsku nestvarnost ili u „nedovoljnu stvarnost“, nisu umeli da se brane od suviška forme. Kod Kadena je manir bio usiljen i vredan, kao i on. Za Vitkjeviča, kao i za Pšibiševskog, on je postao olakšanje i oslobađanje od napora, zato je forma obojice istovremeno užurbana i nehajna.

Nijedan od talenata koji se svaki čas iskazivao u prozi, nije uspeo da se održi u životu – svi su umiraliMeđutim, Vitkjevičev poraz je bio inteligentniji: demonizam mu je postao igra i taj tragični pajac umirao je tokom svog života kao Žari, sa čačkalicom u zubima, sa svojim teorijama, čistom formom, dramama, portretima, „crevima“, i „trbušinom“, s pornografski makabričnim zbirkama. (Moja prva poseta Vitkjeviču: zvonim, otvaraju se vrata, u mračnom predsoblju raste nakazni patuljak – to je Vitkjevič otvorio vrata čučeći i polako se dizao...)

U tim karakteristikama ponovo se primećuje bespomoćnost pred stvarnošću. A treba istaći i prljavštinu njihove mašte: Vitkjevičeva creva i Kadenovo mljaskanje, to nije samo rezultat probijanja evropske umetnosti u ta prostranstva gadosti, to je, pre svega, izraz naše impotencije u odnosu na prljavštinu, koja nas je izjedala u seljačkoj kućici, u seoskim dvorovima bez nužnika, u jevrejskom brlogu. Poljaci tog pokolenja već su jasno opažali prljavštinu kao nastranost i užas, ali nisu znali šta s tim da učine, to je bio čir koji su nosili na sebi, čiji otrov ih je trovao.

Kratki spojevi dara nisu bivali rezultat doslednog duhovnog razvitka, već samo nešto marginalno – sve je to imalo oznake grčevitosti i slučajnosti, oni sami nisu znali zašto im je jednom iskočilo nešto bolje – iskrslo im bolje kokošje zrno. To je bila književnost slepih kokoši

I tako se krvožednija proza srozala u nastranost ili u barok – a ona pak, koja je pulsirala u čitkim i umetnički ispravnim romanima, bila je lišena dinamizma i kao puzavica verno se obavijala oko poljskog života. Pre svega žene. To je testimonium pauperitas1: da se roman toga vremena temeljio uglavnom na ženama i da je bio kao one. Oblih linija, mekušan, rasplinut. Savestan, sitničav, dobroćudan, nežan. Upravo ona se „s mudrošću srca naginjala nad sivom ljudskom sudbinom“ ili je „vredno prela potku mnogih bića srdačno brižno i ozarujuće milosrdno“ – to su uvek skromne ili čak ponizne autorke, sa hvale vrednim samoodricanjem, uvek spremne da se altruistički rasplinu u drugima, ili čak u bivstvu, glasiteljice „nesumnjivih istina“ poput Ljubavi ili Milosti, Renata ili Anastazija koje su otkrivale pred kraj sage u treperenju lišća i pesmi drveća... Niko ne negira talenat tim Dombrovskima, Nalkovskima, zaključno sa Gojavičinjskom, ali zar je to žensko što se rasplinjavalo u kosmosu na bilo koji način moglo formirati svest naroda?

Zar je čudno što su žene pisale na ženski način? Čudnije je, opasnije, što nijedan od talenata koji se svaki čas iskazivao u prozi, nije uspeo da se održi u životu – svi su umirali. Ova ili ona knjiga često bi se pojavljivala uz topovsku paljbu. Vitlinova So zemlje, koja sad trijumfuje u inostranstvu. Ljubomora i medicina, vatromet Horomanjskog pozdravljena je udaranjem u sva zvona: najzad se pojavio „veliki romanopisac“! Prodavnice cimetove boje Bruna Šulca, delo drugačije vrste, visokog ranga. Strankinja Kuncevičove, takođe najava, predosećanje, miris nečeg neočekivanog... U čemu se sastojala nevolja u kakvu su ta dela uvaljivala kritičara? U tome, što je bilo nemoguće utvrditi njihov pravi kvalitet. Ova stvar je po svom, ovom ili onom aspektu jednostavno majstorska, ono delo je u nekom svom deliću gotovo genijalno, ova i ona stranica su prave inostrane, univerzalne, svetske, u ovom ili onom pogledu taj autor je ravan najistaknutijima – bilo je to spisateljstvo koje se svaki čas očešavalo o pravu izuzetnost, međutim, od tih pojedinačnih genijalnosti, iz fragmentarnih dostignuća nije nastajalo ni veliko delo, ni veliki pisac. Zato se jasno pokazalo da kratki spojevi dara nisu bivali rezultat doslednog duhovnog razvitka, već samo nešto marginalno – sve je to imalo oznake grčevitosti i slučajnosti, oni sami nisu znali zašto im je jednom iskočilo nešto bolje – iskrslo im bolje kokošje zrno. To je bila književnost slepih kokoši.

***

Boj Želenjski, Antonji Slonjimski. Ta dvojica su uspela. Najzad dvojica autentičnih – ostvarenih. Pesme Slonjimskog nisu me osvajale, njegova poezija izbijala je iz njegove proze, iz hronika u listu Vjadomošći – tamo se bacao na sve i svakoga, zabavljao se, majstor u organizovanju štosova, čiji je junak bivao i sam (dakle, pesnik). Smešno je upoređivati njegov uticaj sa uticajem Sjenkjeviča, Žeromskog? A ja tvrdim da se na njemu vaspitalo pokolenje, tako da ne treba po svaku cenu biti bog da bi imao pristalice.

Ali ono što smatram važnim i zanimljivim jeste: da su Boj i Slonjimski, da je ta jedina proza u godinama Nezavisnosti, koja je precizno funkcionisala, bila survavanje s visinâ naniže, na teren zdravog razuma i prosečnog trezvenog mišljena. Njihova snaga zasnivala se na bušenju balonâ – mada za to nije potrebna veća snaga.

Boj nije dao mnogo sopstvenog, taj prevodilac je i u svojim originalnim radovima čak prevodio Francusku na poljski.

(1) Potvrda siromaštva (lat.).

Oceni 5