Tamo gde su tropska ostrva i daleka mora
Plovidba turskom obalom je svojevrsna avantura. Neki dijelovi obale još su potpuno divlji, nepristupačni s kopna pošto nema puta, pa usput nalazim nekoliko prekrasnih pustih uvala. Ponekad se zaustavljam u malim ribarskim lukama gdje niko ne govori engleski i valja mi savladati jezičnu barijeru da bih mogao kupiti da jedem. Tako sam naučio da tuzsu znači neslan ili bez soli, ali da tuzli ne znači slan ili sa soli – jer se prodavačica hljeba skoro ugušila od smijeha kad sam joj tražio tuzli hljeb (nakon što mi ona sama nije htjela prodati tuzsu)...
U blizini većih gradova, mnogobrojni guleti, tradicionalni drveni brodovi, voze izletnike na kupanje i veći dio dana uvale i sidrišta su prepuni kupača. Srećom, guleti odlaze poslijepodne. Srećom jer, sa guleta trešti preglasna muzika koja je čak i po danu naporna, a noćni boravak bi učinila nepodnošljivim. Turci kao da uživaju u toj preglasnoj, izobličenoj buci koja dopire iz zvučnika i niko na guletima ne sjedi mirno na svom mjestu nego svi igraju, pjevaju, vrište, ciče i koliko ja mogu ocijeniti – ludo se zabavljaju.
U Marmaris stižem jedanaestog avgusta. Vrućine su strašne i nije mi više do plovidbe. Srećom, stigao sam na pravo mjesto. Marmaris je sastajalište ptica selica. Yat marina u Marmarisu je jedna od najjeftinijih u Mediteranu, a istovremeno vrlo komforna. Za osamdeset eura mjesečno imam siguran vez, struju, vodu, internet, tuš, bazen... Takav glas se daleko čuje, pa se brojne jedrilice, pristigle kroz Suecki kanal iz Indijskog okeana i Crvenog mora, zaustavljaju ovdje. Zahvaljujući tome, imam priliku upoznati moreplovce iz cijelog svijeta, što će će presudno uticati na dalji razvoj događaja.
Lutajući pontonima, upoznao sam tako jedan stariji francuski par, Marie i Pierrea. Njih dvoje su sedam godina krstarili Indijskim okeanom i od njih sam prvi put čuo za postojanje čarobnog arhipelaga Chagos u srcu Indijskog okeana. To je grupa pustih, nenaseljenih ostrva na koja je nemoguće otići ako nemate vlastiti brod. Do tamo ne postoji nikakav drugi način transporta, ni vodom, ni zrakom. Chagos je, kako su mi pričali Pierre i Marie, bio raj na Zemlji. Njihova je priča zapalila moju maštu. Proveo sam s njima puno vremena i čuo od njih mnoge priče o Egiptu, Sudanu, Madagaskaru, Tajlandu... Ali, uvijek smo se iznova vraćali na Chagos. Dok sam slušao njihove oduševljene priče o rajskim ostrvima, u mojoj glavi polako se počeo rađati plan. Spustiti se niz Crveno more i Maldive do Chagosa. Zatim produžiti do Južne Afrike, obići rt Dobre nade, preploviti Atlantik do Amerike i zatim se vratiti na drugu stranu, u Evropu. Tako bih za dvije godine prošao pola svijeta. Poslije toga, ako mi još bude do plovidbe, vidjeću šta i kako dalje. Imao sam ipak jednu ozbiljnu dilemu: i dalje sam smatrao da je Alea suviše mala za takvo putovanje i rekao sam to Pierreu i Marie.
“Mala? Devet metara? Mi smo u Džibutiju sreli jednog Rusa koji je oplovio svijet na čamcu od tri i po metra. Kad stane na palubu, glava mu dopire do vrha jarbola!”
“To je ekstremno”, pobunio sam se, “Rusi su ludi. Ja nisam Rus.”
“Nema veze. Upoznali smo na Chagosu jednog Francuza, zove se Christian, na jedrilici od devet metara, kao i ti. Nema nikakvih problema, puno ljudi plovi na malim brodovima čak i manjim od tvog. To ne treba da te brine.”
Bili su to jaki argumenti. Plovidba Mediteranom, gdje se ne može jedriti jer nema vjetra i gdje je sve skupo, već mi je dozlogrdila. Želio sam se otisnuti u nepoznato, u daleke i egzotične krajeve. Zar nije to bio moj prvi i najvažniji poriv za pomorsku avanturu? Otići vidjeti ta južna mora o kojima sam kao mali čitao kod Jacka Londona? Vidjeti atole, kokosove palme, koralne grebene... Koral počinje već u Crvenom moru, na samo četiri dana plovidbe od Marmarisa. Ko će sad potrošiti godinu dana na prodaju Alee i kupovinu novog broda? Za godinu dana možda me prođu volja i želja za plovidbom, pa nikad i ne odem? Vrijeme je prolazilo, a ja nisam mogao donijeti odluku. Povratak u Francusku nisam mogao odgađati beskonačno. Doći će jesen, s njom loše vrijeme i Lionski zaliv postaće opasan. Morao sam se odlučiti: nazad u Francusku ili naprijed u Egipat i dalje u Indijski okean. Morao sam se odlučiti, a nisam mogao.
Nekako u to vrijeme, upoznao sam jedan drugi par, Holanđane, Johna i Jolandu. Od njih sam prvi put čuo o Vasco da Gama reliju. Reliji za jahte nisu sportska takmičenja nego koncept zajedničke plovidbe koji je 1986. izmislio Amerikanac rumunskog porijekla Jimmy Cornel. Ideja je bila jednostavna: jahte se organizuju u grupu, plove zajedno i međusobno se pomažu u slučaju nevolje. Cornel je taj koncept prvi put primijenio na Atlantiku. Svake godine u decembru, stotine jedrilica polaze sa Kanarskih ostrva na put preko Atlantika prema Karipskom moru. Trebalo se samo sjetiti da se te jahte povežu u organizovanu grupu i koncept relija je rođen. ARC (Atlantic Rally for Cruisers) kako je Cornel nazvao svoj projekat, doživio je trenutačni uspjeh. Već sljedeće godine, u drugom ARC reliju učestvovalo je preko dvjesto jahti, a među njima čak tri jedrilice pod jugoslovenskom zastavom: Vanja T Gorana Štroka, Hir 3 Mladena Šuteja i Kamarad Gorana Bregovića. Nikad više takva koncentracija jedrilica s naših prostora nije se ponovila.
Vasco da Gama reli nastao je po zamisli Holanđanina Lodevijka Brusta. Lodevijk – skraćeno Lo – je već tri puta išao u Indiju kroz Crveno more i došao je na ideju da organizuje reli, što bi omogućilo jahtama da se međusobno pomažu. Crveno more ima lošu reputaciju. Vjetrovi su jaki, grebeni opasni, karte netačne. Stotine olupina leže po obalama i na dnu Crvenog mora, a pred njegovim južnim ulazom, u Adenskom zalivu, nalazi se zloglasna piratska zona. Iako svake godine stotinjak jedrilica prođe tim putem, niko ne voli tu dionicu i jahte prolaze tuda samo zato jer je jedina alternativa još opasniji rt Dobre nade. Putovati tom zonom u organizovanoj grupi izgledalo mi je kao dobra ideja. Poziv da se pridružim reliju zvučao je primamljivo i moji razlozi da ne krenem prema Crvenom moru i Indijskom okeanu otpadali su jedan po jedan. Francuzi su me uspjeli uvjeriti da Alea nije premala. Holanđani su otklonili jedan dio opasnosti Crvenog mora organizujući reli. Ostalo mi je da savladam još samo jednu prepreku, onu najveću: samog sebe. Našao sam se u sličnoj situaciji kao kad sam se godinu dana ranije, na Korzici, rastao sa Philippeom. I tada, kao i sada, morao sam se odlučiti da li da nastavim sa ostvarivanjem svog sna o moru ili da podvijem rep i odustanem.
Nije mi se odustajalo. Imao sam osjećaj da bi to bilo sramno i kukavički. Na Korzici, kad je bilo gusto, stisnuo sam petlju i uprkos ogromnom neiskustvu i neznanju, nastavio put. Sve je dobro prošlo, ali, moram priznati, uz popriličnu dozu sreće. Nikada se nisam našao u situaciji s kojom se nisam bio u stanju izboriti. More je postepeno stavljalo pred mene sve teže i složenije zadatke i sa svakom savladanom poteškoćom, moje znanje, iskustvo i samopouzdanje su rasli. Nakon dvije sezone provedene na moru, osjećao sam se prilično siguran u sebe, bar što se tiče ljetne plovidbe Mediteranom. Ali, Crveno more je nešto sasvim drugo. Da li je moje iskustvo dovoljno da se upustim u ozbiljnu avanturu? Šta ako Alea neslavno završi na nekom grebenu? Kako ću onda sam sebi pogledati u oči? Provodim dane u beskonačnim dijalozima sa samim sobom:
“Zagristi pretvrd orah i na njemu polomiti zube nije dokaz hrabrosti nego gluposti.”
“Da bi se u životu išlo naprijed, mora se ponekad malo rizikovati.”
“Da, ali rizik treba da bude kalkulisan, ne ide se uludo gubiti glavu.”
“Rizik se može ukalkulisati samo do određene mjere. Tamo gdje ima rizika, nešto uvijek ostaje nepoznanica. Ako hoćeš da uvijek ideš samo nasigurno, onda sjedi kod kuće i gledaj na televiziji kako drugi putuju. To ti je najsigurnije.”
“Ne znam da li sam spreman. Ipak sam još prilično neiskusan. Nikad još nisam doživio ozbiljno nevrijeme na moru i ako mi se to desi, ne bih znao ni šta činiti.”
“Tačno. Ako ostaneš na kopnu, nevrijeme na moru sigurno nikada nećeš ni doživjeti. Slušaj: želio si ploviti morima. Zato si kupio jedrilicu. Ako odustaneš, nećeš moći nikoga kriviti osim samog sebe. Ako sad ne kreneš dalje, cijela ta priča s brodom postaje besmislena. Nisi ga onda trebao ni kupovati."
“Upravo o brodu se i radi. Alea nije izgrađena za prekookeanska putovanja niti je s tom namjerom kupljena. Alea je trebala poslužiti dvije godine u Mediteranu za učenje jedrenja, a onda sam je trebao prodati, kupiti malo veći i čvršći brod, pa tek onda na put u daleka mora.”
“Pa zašto ne postupiš tako kako si zamislio?”
“Gnjavaža... Otkazao sam vez u marini u Saint Cyprienu... I ko će dočekati dok se brod proda, pa onda dok nađem drugi...”
“I šta sad to znači? Hoćeš li sjediti u Marmarisu do kraja života? Na to si trebao misliti prije nego što si otkazao mjesto u Saint Cyprienu.”
“Bilo mi skupo dati 2200 eura za mjesto koje ne koristim.”
“Bez mjesta u marini nemaš se gdje vratiti u Francusku niti možeš prodati Aleu.”
“Znam.”
“Pa šta ćeš sad?”
“Ne znam...”
Ovi unutrašnji dijalozi uvijek su završavali sa tim fatalnim “ne znam”, sve dok mi nebo nije, u vidu Belgijanca Daniela, poslalo dugo očekivani znak.
“Prve boce za ronjenje koje su prodate u Briselu, ja sam kupio”, veli mi Daniel, dok sjedimo u kabini njegovog remorkera Filobus i pričamo o Crvenom moru.
“Šezdesetih godina, u Crvenom moru smo bili samo ja i Cousteau. On je pravio one svoje podvodne kuće, a ja sam imao jedrenjak sa dva jarbola i vodio sam turiste u Sudan na ronjenje. Bio sam baziran u Džibutiju, koji je u to vrijeme još bio francuska kolonija.”
“To su i danas divlji krajevi”, velim ja, “kako li je tek onda bilo?”
“Bilo je predivno, pusto, netaknuto...”
“A pirati? A razbojnici? Crveno more je na zlu glasu...”
“Kakvi pirati? Kakvi razbojnici? Razbojnici su ovdje”, veli Daniel, pokazujući rukom prema marini. “Za dvadeset godina u Crvenom moru nikad nisam imao nikakvih problema. Posebno u Sudanu. Tamo su svi nevjerovatno ljubazni. Egipat je malo drugačija priča, ali pošto sam uvijek imao najmanje četiri člana posade, ni tamo nisam imao problema.”
“Ja se spremam da idem u Crveno more na devet metarskoj jedrilici, ali sam malo zabrinut. Šta ti misliš o tome?”
“Ne znam”, veli Daniel, smješkajući se šeretski. “I ja sam počeo s jedrenjakom, ali sam to brzo batalio i kupio motorni brod. Zato sad mogu ići kad hoću, gdje hoću i zaustaviti se gdje mi se sviđa. U svakom slučaju, nemam iskustva s malim brodovima pa ti ne mogu nešto posebno reći, osim da ćeš propustiti mnogo toga.”
“Propustiti? Zbog čega?”
“U Crvenom moru pušu jaki vjetrovi i s malom jedrilicom nećeš moći ići protiv vjetra. Mnoga mjesta će ti biti nedostupna. A pošto nemaš posade, nećeš se moći sidriti na mjestima na kojima mora uvijek neko ostati na brodu. Evo, na primjer, ja znam jedno mjesto, jedan ugašeni vulkan, koji izvana izgleda kao obično brdo, ali unutra, u krateru, nalazi se jezero i sve je prepuno cvijeća, ptica i zmija. Prekrasno mjesto. Nikome do sada nisam rekao gdje se to mjesto nalazi. Ali ti se tamo nećeš moći zaustaviti, čak i ako ti odam poziciju.”
“Zašto?”
“Zato što je nemoguće prići obali. Moraš se usidriti na samom rubu koralnog grebena. Dubina ispod pramca će ti biti dva metra, a ispod krme sto metara. Tu ne smiješ ostaviti brod bez nadzora. Ako vjetar stane, morske struje će povući brod na greben i to će biti kraj krstarenja. A čak i da se uspiješ usidriti na rubu grebena, kako ćeš se iskrcati? Potreban ti je pomoćni čamac s čvrstim dnom, koji se neće probušiti ako zakači za oštri koral i s jakim motorom jer treba preći nekoliko stotina metara protiv jakog vjetra, da bi stigao do obale. Ne, nemaš nikakvih šansi. Mogu ti slobodno odati poziciju. Gdje ti je ona karta? Ne ta, ona druga, sjeverni dio Crvenog mora. Aha, evo, to je ovdje. Malo ostrvo, blizu afričke obale. Izvana je samo go kamen, ali unutra, prava oaza.”
Olovkom ucrtavam “x” na karti na mjestu gdje je Daniel upro prstom. Ne znam da li je istina sve što mi priča, ali žar i oduševljenje s kojim prepričava svoje doživljaje su istinski. Oči mu se cakle dok mi na karti pokazuje mjesta na kojima je bio. Vjerujem mu kad kaže da bi želio ponovo ići u Crveno more, iako mu je 65 godina. Susret s Danielom bio je možda presudan u razbijanju mojih dilema i nedoumica. Zarazio me svojim oduševljenjem i odluka je pala: pripremiću Aleu za prekookeansko putovanje i otisnuti se put Crvenog mora i Indijskog okeana. Ako su tropska ostrva i daleka mora ono što želim vidjeti, onda treba prestati oklijevati i jednostavno krenuti na put, i to bez straha, jer čak i ako Alea nije baš najčvršći brod na svijetu, glupo je živjeti u strahu. Nisam bogataš da bih mogao kupiti nepotopivu jahtu od sto metara, sa helikopterom, podmornicom i bazenom, i valja mi se zadovoljiti onim što sebi mogu priuštiti, a to je Alea. Uostalom, sjetio sam se ponovo onog Rusa: kad je on mogao proći svijet na čamcu od tri i po metra, valjda ću i ja moći na Alei, koja je, ipak, “pravi” brod. Kocka je ponovo bačena...
***
Alea jeste bila mala i imala svoja ograničenja, ali to ne znači da sam na put u daleka mora krenuo olako i nespreman. Dići sidro i pustiti da te vjetar nosi, bez ozbiljnih priprema, recept je za neuspjeh i gorko razočarenje. Tamo gdje nema ničega, brod i posada moraju biti sposobni pomoći sami sebi. Nikakve pomoći nema na debelom moru ili na nekoj pustoj obali. Putovanje se moralo pažljivo isplanirati. Trebalo je unaprijed znati šta bi mi moglo zatrebati u Eritreji za tri mjeseca ili nasred Indijskog okeana, za šest mjeseci. Pošto niko nije u stanju tačno znati šta će mu trebati za tri mjeseca, priprema male brodice za veliki put izgleda kao nemoguća misija. Jednostavno, nemoguće je natrpati u brod rezervne dijelove za sve moguće kvarove, uz hranu, vodu i odjeću za višegodišnje putovanje. Morao sam pažljivo odabrati šta ću kupiti i ponijeti, a šta ostaviti iza sebe.
Obimne pripreme trajale su puna tri mjeseca. Kao prvo, otišao sam do jedrara naručiti nova jedra. Alei je prije svega trebalo novo glavno jedro, jer je ono staro već bilo u stanju raspada. Osim glavnog jedra, naručio sam jednu prečku (prednje jedro) krojenu u debelom platnu za jedrenje u orcu po jakom vjetru. Pošto sam znao da će me na kritičnoj dionici prolaska kroz Bab el Mandeb, zloglasnu Kapiju suza na južnom kraju Crvenog mora, sačekati jak suprotni vjetar, kupio sam ovo jedro specijalno za tu namjenu. U prošlosti je svaka jedrilica morala imati 3-4 prečke različite veličine i jedro se po potrebi moralo skidati i postavljati drugo da bi se površinom prilagodilo snazi vjetra. Promjena prednjeg jedra po jakom vjetru i na uzburkanom moru je veoma težak i opasan zadatak. Na modernim jedrilicama, uređaj za namotavanje znatno je pojednostavio manevrisanje prednjim jedrom, ali uz jedan ozbiljan nedostatak: djelimično namotano prednje jedro ne može postići optimalan oblik za jedrenje protiv vjetra. Da bih prevazišao taj problem, naručio sam jedro koje je trebalo poslužiti po vjetru jačine od 5 do 6 bofora potpuno odmotano, dakle u optimalnoj konfiguraciji.
Majstor jedrar, šef radionice UK Sails u Marmarisu, zvao se Šahin Serdar i obradovao se kad sam mu rekao da sam Bosanac.
“I ja sam Bosanac”, rekao mi je.
“Pa govoriš li bosanski?”
“Ne govorim. U stvari, moj djed je bio Bosanac, došao je u Tursku iz Bosne. Moja majka je još govorila bosanski jezik, ali ja znam samo par riječi.”
“Eto vidiš kako je svijet mali. Nego kad smo već zemljaci, možda si mi mogao dati kakav popust?”
“E to ne znam, moram pitati centralu u Istanbulu.”
“Ja se spremam na put u Indijski okean, ako mi date jedra za džaba, napraviću vam super reklamu.”
“Za džaba? Od toga nema ništa”, veli Serdar. “Ni meni ne bi dali jedra džabe. Ako dobiješ 20%, budi sretan, to je maksimum.”
Nakon par dana, Serdar me nazvao telefonom: “Dobio si 20%.”
“Super, kroji jedra!”
Za izradu jedara bile su potrebne tri sedmice. Upotrijebio sam to vrijeme da izvadim brod iz vode zbog neophodnog čišćenja i farbanja podvodnog dijela trupa i za kontrolu i remont motora. Odlučio sam da to uradim u obližnjoj Sunsail bazi. Uslovi za život su bili lošiji nego u Yat marini, ali su cijene bile manje. Imao sam sreće da tamo naletim na vrhunskog mehaničara, pravog čarobnjaka, koji je znao rastaviti i sastaviti brodski motor u mraku, zatvorenih očiju, s rukama vezanim na leđa. Zamolio sam ga da na mom motoru ipak radi otvorenih očiju. Zvao se Ismail.
“Slaba ti je kompresija na jednom cilindru”, veli mi Ismail nakon što je demontirao neki poklopac i onda duže vrijeme čačkao po motoru i nešto pažljivo osluškivao.
“Šta da radim, imam samo dva cilindra?”
“Ne moraš zasad ništa, motor može ovako još dugo. Možda se popravi sam od sebe”, smije se Ismail.
“Može li se desiti da kompresija posve rikne?”
“Može i to.”
“A može li se znati koliko dugo motor može izdržati ovako?”
“E to ne može. Zavisi od mnogih stvari, od uslova rada, upotrebe, održavanja, sreće... Može raditi još pet godina ako ga ne koristiš mnogo, a može se pokvariti i sutra.”
“Pa šta da radim ako kompresija skroz rikne pa ostanem na jednom cilindru?”
“To ne valja. Ako se to desi, odmah dođi ovdje da to napravimo.”
“Kako da dođem iz Eritreje na jednom cilindru?”
“Kakve crne Eritreje? Šta ćeš tamo?”
“Pa tamo idem. I još dalje...”
Ismail me gleda sumnjičavo. Čini se da odmjerava u sebi da li ga zafrkavam ili sam lud.
“Ako je to istina i ako imaš para, onda je ipak bolje popraviti sada.”
“Para baš i nemam...”
“Radi kako hoćeš”, veli Ismail. “Tvoja je koža u pitanju, sam odluči.”
*Nastaviće se
*Stotine fotografija sa krstarenja, kao i nekoliko odlomaka iz knjige, dostupni su na Facebook stranici autora: https://www.facebook.com/barba.bih/
*Za nastavak čitanja, internet knjižara knjiga.ba isporučuje u cijeli svijet: https://www.knjiga.ba/alea-m6251.html