Mala kronika ljetne biciklijade 2017: Zapisi poslije puta (3)
Komiža

Komiža rano ujutro

Photo: Bojan Krištofić

Tamo gdje kamen prerasta u makiju

Biševo―Komiža

Povodom Dana domovinske zahvalnosti, državnog praznika u narodu popularnijeg kao Dan pobjede ili Dan Oluje, odlučili smo si priuštiti jednodnevni izlet na Biševo, najudaljeniji naseljeni otok u hrvatskom dijelu Jadrana. Računali smo da ćemo se tamo moći skloniti od patriotske pompe koja je toga datuma svake godine obuzimala sve krajeve Lijepe Naše pa čak i komišku partizansku koloniju.

Na naše zadovoljstvo, čim smo Ejla, Tom, Niko, Andro i ja rano ujutro sišli s putničkog brodića kojim smo doplovili s Visa, ustanovili smo da nismo pogriješili. Brodić nas je iskrcao u uvali Mezoporat i sa svim ostalim putnicima nastavio prema turistima okupiranoj Modroj spilji, dok smo mi ostali stajati na sve tvrđem suncu, zdvajajući oko toga kojim putem poći, ali spremni da propješačimo cijeli otok, zatreba li. Krenuvši prema njegovom vrhu, gdje se nalazi gotovo napušteno unutrašnje selo, opustili smo se tek nakon što smo se višeput mimoišli s gospodinom u najboljim godinama, koji se odjeven samo u gaće, japanke i cvike za sunce (bez slamnatog šešira!) vozio okolo-naokolo motorom, usput pjevušeći i žvačući cvijeće. Nisam ga nikako uspijevao snimiti kako treba ― usprkos sporosti, bio je neuhvatljiv. Svoj nagon za skupljanjem slika morao sam zadovoljiti fotkajući solidno očuvane ostatke seoske škole i crkve, škljocajući mobitelom uporno kao da masturbiram.

Kratki izlet na BiševoTijekom čitave godine na otoku Biševo navodno živi jedna jedina osoba. Taj čovjek, kako su nam ispričali u uvali Porat, ljeti pravi roštilj za dva lokalna restorana, smještena jedan nasuprot drugome na obje strane uvale. Zimi šeće otokom posve sam i razgovara s duhovima. Kažu da je naučio njihov jezik nakon što je prekinuo s curom, nekom Slovenkom s kojom je hodao prije nekoliko godina. Obrijane glave i izbrazdana lica, leteći oko gradela izgledao je dovoljno oporo da mu se nismo usudili prići i upoznati se.

Ostaci rijetko naseljenog sela na vrhu otokaUvalom je odjekivala cika djece i galama odraslih. Bile su to većinom obitelji jedriličara ili jahtaša, ali i siromašnijih turista koji su poput nas doplovili brodićem na kratki izlet iz Komiže. Premda je sve vrvilo ljudima, otok se nije obazirao na njih. Noću je stalno gotovo sasvim sam, s tek ponekim šetačem ili spavačem kojem se teško otrgnuti od njegove magične, ritualne svakodnevnice što se otkriva pažljivim ponavljanjem rutinskih radnji. Na većini malih i majušnih otoka, pa tako i na Biševu, među svima koji ih iskreno vole ništa se ne događa nesmotreno i niti jedan čin nije nepotreban. Svaki se dan odvija putem radnji utvrđenih stoljećima, poput toplih suhozida, a nove se, kao i svježe kamenje, dodaju vrlo, vrlo polako. Zbog toga su otoci itekako prikladni za mikroskopsko promatranje života. Niti na jednom otoku, osim u ranom djetinjstvu, nikad me ničega nije bilo strah. Prva, primordijalna bojazan od šume i mraka, paralelno s odvajanjem od obiteljskog gnijezda u pubertetu, postaje prijatelj djetetu-čovjeku: zaista mračni predmet želje. Tako i treba biti, a Biševo je to dobro znalo. Svoje rijetke preostale ljude zato je plašilo kad je trebalo, i hrabrilo ih, i obrnuto.

* * *

Stjepan je jedna od tridesetak osoba čije je prebivalište prijavljeno na Biševu, ali zapravo borave u Komiži, a ponekad i drugdje. Ljeti svoju staru otočku kuću s djevojkom Majom i njihovim društvom posjećuje skoro svaki vikend. Upoznali smo se u uvali, a tamo nas je ugostio nakon kupanja, gostoljubivo nas pozivajući u interijer kuće koja se doimala kao potpalublje kakvog pretpotopnog broda. Nije to bilo ništa čudno ni neuobičajeno ― otočani su još više nego drugi ljudi sretni kad stranci zavole njihov zavičaj, baš kao i gorštaci. Možda je to zbog njihove nedostupnosti i ogoljenog načina života, lišenog svega što inače držimo nesvakidašnjim, a prožetog mnogim sadržajima koji drugdje ne postoje, barem ne u takvom obliku i na toj razini čistoće…

Detalj interijera stare otočke kućePosvuda po kući bile su obješene ribarske mreže, pletene košare i prastare fotografije brodova uramljene u pozlaćene drvene okvire. Sve što bi inače izgledalo kao unutrašnja oprema apartmana koji se previše trudi ovdje je djelovalo odiskona autentično. Prizemljem su dominirali kameni bunari za maslinovo ulje, ugrađeni u zemlju, čija je površina pomoću jastučića ukućanima služila kao kauč. Spremili smo obilan, osvježavajući ručak za sve, a poslije sam na začuđujuće udobnom kamenom kauču zaspao kao zaklan.

* * *

Usporavanje tutnjave brodskog motora značilo je da smo se počeli približavati Komiži. Sunce je zalazilo i proslava Dana Oluje bila je već u punom jeku. Tijekom plovidbe sam opet zadrijemao, a iz polusna su me prenuli tonovi dalmatinskih pjesama u tamburaškim aranžmanima. Kakav užas! Nakon što smo se uspjeli probiti kroz svjetinu koja se otimala za brudet i pržene lignje, shvatili smo da je dio kampera, mahom Srba koji ondje tradicionalno ljetuju, pronašao utočište u divljoj konobi kod Rade. Njegove rakije bile su najbolje u Komiži. Posegnuli smo za šljivom, pa za smokvom, pa za dunjom, a jedna djevojka odlučila je na gitari izvoditi pjesme Vana Morrisona dugo u noć…

Zgrada društvenog doma u PodšpiljuPogled mi je pao na Gusarsku gospu. Njena kamena oprava treperila je svjetlima taman svanulog punog mjeseca, a sve što joj je pročelje odbijalo našlo je svoj dom na mirnoj površini mora. Zamišljao sam kako se Gospina kapija otvara, dok iz nje u barkama prekrivenima palminim lišćem isplovljavaju gusari naoružani samo mrkim pogledima. Bio sam uvjeren da se pojavljuju samo ponekad, u noćima poput ove, a inače se kriju od spodoba kojima putovanje nije poziv nego roba kakvu više nisu umjeli ukrasti.

Došlo je vrijeme da otputujem dalje.

Primošten - Zlarin

Povratak u kopnenu stvarnost isprva je potaknuo mali psihološki, pa čak i kulturni šok. Nakon dva tjedna provedena isključivo na otocima, istinabog prilično prometnima u ovo doba godine, pristajanje u splitskoj trajektnoj luci ponovo me uvuklo u pulsiranje potpuno različitih vibracija. Naspram nepisanog otočkog reda i samorazumljive ravnoteže, koja je prisutna čak i u pomaknutim sredinama poput Hvara, splitska riva odzvanjala je kakofonijom najraznovrsnijih zvukova i slika, od otrovnih do ljekovitih, sjedinjenih u neprekidnom, nemjerljivom metežu. Ipak, tko se uspije probiti kroz taj poslovični prometni čep, pogotovo ako je biciklist s pretovarenim dvokotačnim prijateljem, čak i u po’ bijela dana još može doživjeti nešto vrijedno spomena. U mom slučaju, to su opet bile punjene paprike kod Fife, koje me ni tada nisu razočarale.

Grafit iz KaštelaUživao sam u njima sam, promatrajući ljude koji su se sjatili na terasu središnjeg lokala Matejuške: sređene strane turiste koji su u nakrcanom gradu poželjeli kušati nešto osobito, pa su ih vodiči poslali ovdje; zatim lokalce, neke opuštene, a neke zajapurene, ovisno o tome koliko su brzo stizale njihove narudžbe te na koncu i goste s Dalekog Istoka ― mnogobrojne, ali i dan-danas začudne igrače presudnih uloga jedinih odraslih na planetu što se usprkos godinama barem na prvi pogled doimaju nevini. Koliko je njihova djetinja radost fotografiranja svega postojećeg nešto što zaista jest tako, a koliko sasvim suprotna navika koju mi domaćini možda potpuno pogrešno tumačimo, nikako nisam mogao procijeniti sa sigurnošću. Nije ih imalo smisla to pitati. Čemu osporiti jednu od rijetkih preostalih zagonetki u nekadašnjem ljetnikovcu okrutnog rimskog cara? Ipak, čak je i svrgnuti Dioklecijan činio smiješnim novijeg vladara koji je s uzvisine spuštenim pogledom zabrinuto promatrao svoje podanike, usput se pridržavajući za veliku mramornu kocku. Zašto, ni to nisam znao, jer sumnjam da bi ga srce izdalo kad bi vidio da se sve oko njega razvija onako kako je zamislio.

Pogled na mjesto Zlarin s jugozapadaKoliko god mi takvi ekstremi karakterno odgovarali, trebalo se zaputiti ka sjeveru, prema Jadranskoj magistrali i njezinim monotonim, deprimirajućim kilometrima. Budući da je već bilo popodne, nisam bio siguran posjedujem li potrebnu snagu volje kako bih toga dana prevalio neophodnu dionicu puta, makar sam morao stići samo do Primoštena, na još jedan muzički festival ― na Super Uho. Ipak, uspio sam! Festival kao takav nije me toliko zanimao, koliko sam čvrsto odlučio ne propustiti priliku da uživo čujem i vidim moćni čikaški Shellac, a ni Njujorčani Liars nikad nisu bili naodmet, dapače. Skoro sam zakasnio na sve skupa pa se uopće nisam presvukao ― zavezao sam bicikl za banderu na ulazu u festival i cijelu noć ostao u bickama, baš me boljela briga, iako je moje međunožje već osjećalo posljedice takvog načina života. Na sreću, Shellac i Liars nastupali su jedni za drugima, odašiljući valove energije proporcionalne usijanju tijekom umjetnog cjepanja atoma. Ama baš nitko nije ostao ravnodušan ― čak su i samozatajni ljudi plesali kao da ne postoji sutra. U neku ruku i nije. Muzičari su uspjeli sabiti sve senzacije svoje agresivne, ali prijemčive glazbe u trenutak koji je prijetio da će potrajati vječno. Katkad dođe do toga na najboljim partijima i koncertima ― vrijeme teče dokle god traje glazba, a obje kategorije istodobno jesu i nisu konačne. Mi se stoga krećemo među njima kao jedina opipljiva bića koja ih mogu pokušati probaviti. Nažalost, ipak ne unedogled. Tijelo je uvijek posljednji sudac, a tijelo nekoga tko je vozio bicikl nekoliko desetaka kilometara kako bi to doživio otišlo je spavati u šumarak pokraj plaže. Ja sam ostao negdje drugdje.

Kamp Malpaga na Zlarinu: kuća s kuhinjom i tavanomOtok u blizini kopna u mnogočemu je nalik svojoj udaljenoj braći, ali se u bitnim elementima ipak razlikuje od njih. Nekome tko se prvi put nalazi u takvim suprotnostima to je možda teško objasniti. Razlika se ne očituje samo u učestalosti brodskih veza s kopnom, pa time i u općem ritmu kretanja na otoku: ljudi, životinja, kojekakvih dobara… Ne, razlika je dublja i ne može se opisati samo kvantitativno, ali se može namirisati i naslutiti. Čovjek, bilo putnik, bilo otočanin, jednostavno osjeća da kopno nije daleko, i to ne samo zato što ga najčešće može vidjeti. Bliži otoci napola pripadaju moru, a napola kontinentu i ta podvojenost je ono što ih čini uzbudljivima. Premda su puni svojih neponovljivih specifičnosti, ne predstavljaju potpuno samostalni mikrokozmos kao njihovi daleki rođaci, dok se kopnu u isti mah nadaju i podsmjehuju mu se. Dakako da ni jedan jadranski otok, nažalost, ne može preživjeti bez kopna, ali intenzitet njihovih veza znatno varira.

Jutro na zlarinskom Fingacu nakon cjelonoćne fešteZlarin je jedan od tih bližih otoka i komadić zemlje na kojem provodim cijela ljeta ili njihove djeliće još od sredine devedesetih, prije kraja rata, isprva stalno s roditeljima, a danas ponekad i bez njih. Ovisi kako se poklopimo. Zlarin, u usporedbi s raznim drugim jadranskim otocima, nije spektakularno lijep ― na njemu nema pješčanih plaža, ni jako visokih stijena, ni zaista gustih šuma, a ni neke velike divljine koja izaziva strahopoštovanje. Zlarin je ugodan, pristupačan i pitom. Međutim, kako to nerijetko biva, njegova privlačnost zasniva se na logici posve različitoj od prikazivačke, moglo bi se reći “razgledničarske”. Isto tako bilo bi klišejizirano kazati da se ona otkriva u karakterima njegovih ljudi, ali rodni otok pjesnikinje Vesne Parun, k tome dom i mnogih drugih umjetnika od formata (poput Ivane Jelavić, Leona Lučeva, pokojnog Mladena Bjažića…), iz godine u godinu privlači osobe sklone stvaralačkoj dokolici, što je u novije vrijeme naišlo na unisono odobravanje otočana, pa su se ondje počele događati zanimljive stvari. Potrefio sam samu špicu sezone ― šest dana sam bio na otoku i šest noći smo bančili do zore. Započeli bismo na plaži, na rivama ili terasi hotela, a završavali u Fingacu, uvijek u Fingacu, u samom središtu mjesta gdje cjelonoćni tulumi izgleda nisu smetali nikome od susjeda.

Ipak, za mene je Zlarin bio najzagonetniji upravo u zoru, prije odlaska prvog broda, prije nego što ribarnica proradi s ranojutarnjim ulovom i prije nego što na glavnu rivu pristane brod-plac s voćem i povrćem. Tih pola sata otok je bio najtiši. Tumarao bih uličicama sve do točke gdje kamen prerasta u makiju; ako bih sreo koju nonicu u crnini pozdravio bih je s “Hvaljen Isus!” ili tek kimnuo glavom. Najviše sam volio sjediti na klupi pred starom, napuštenom osnovnom školom, gdje će uskoro biti deset godina otkad smo Andrea i ja na Zlarinu prvi put zapalili… Iz visokog prozora na vrhu školske zgrade bujala je biljka penjačica koja je prožela čitavu fasadu poput krvožilnog sustava, pretvarajući je u polje za buduće masline. Kuća na koju sam bacio oko imala je redni broj 42 u Alfierovoj ulici. Dobrostojeća starija žena koja ju je prodavala obećala mi je da će me čekati dok ne budem imao novaca. Njoj se ne žuri, pa joj neće biti problem strpiti se sljedećih deset godina.

Nakon bančenja na Zlarinu, nekoliko dana provedenih u Ždrelcu na otoku Pašmanu, u staroj kući Sonjine familije, na Putu Tarokina, napokon je proteklo u znaku klopanja, kupanja i spavanja. Ekipa nije bila zainteresirana ni za što drugo i to mi je savršeno odgovaralo. S Anom i Anom, Juricom i Žacom, Vandom, Krešom i Markom stigao sam se praktički samo pozdraviti, ali su me Sonja i Borna ugostili tijekom narednih dana, do sljedećeg vikenda. Bila je to sigurna luka koja se nije isticala ničim osobitim, ali je zadržala sve značajke obiteljskog ljetovališta gdje se brčka u plićaku, a svako popodne jede pomfrit i liže sladoled. Prije par godina tamo smo na plaži sreli Stipu Mesića koji je pristao slikati se s nama, pritom jednoj od Ana besramno buljeći u sise. Stari dripac. Premda već tada više nije obnašao predsjedničke dužnosti, svi su ga mještani i turisti i dalje nazivali tom titulom. Čini se da će u Ždrelcu Mesić zauvijek ostati predsjednik s velikim P!

(Nastaviće se)

*Tekst prenosimo s prijateljskog portala MAZ

Oceni 5