Tanjur Ive Andrića
A sad minimalizam, gastro luksuz u jednostavnosti malog. Razne su vrste konzumenata, jedni vole lijepo servirano, ugodnu atmosferu i ambijent,a okus jela tek u tragovima. Drugi vole obilne obroke s mnoštvom začina, njima je hranjenje u prvom planu pa tek onda sve ostalo što ide uz to dok treći jedu brzo, nije im važno što će gurnuti u sebe i gdje će to napraviti. Njima je svejedno hrane li se u restoranu, u automobilu, u čajnoj kuhinjici tvrtke u kojoj rade ili kod kuće. Minimalizam u gastronomiji je poput japanskog haikua, specijaliteti se kuhaju od osnovnih namirnica obogaćenih dodirom drugih sastojaka i začina, a jednostavnost leži u jasnim idejama/skulpturama prikazanim na stolu. U tome su najdalje, kao nacija, doprijeli Japanci; oni od davnina njeguju kult aranžiranja i serviranja hrane (Keiseki, Moritsuke). Iako na prvi pogled izgleda jednostavan, tanjur dobrog kuharskog majstora s tako dizajniranim jelom razveselit će svakog minimalističkog poznavatelja dobre kuhinje i za vrijeme boravka u restoranu obogatit će mu nepca. Jedini problem može biti izostanak osjeta sitosti što se, ako baš mora, lako dade riješiti odlaskom u neki drugi restoran prije ili nakon posjete onom u kojem je količina jela na drugom, a lijep dizajn i okus hranjivih sljedova na prvom mjestu.
U našem podneblju živio je jedan poznati književnik čiji je život, hotimice ili ne, bio prilično vezan uz minimalno svake vrste, a to je Ivo Andrić. Ne samo da je cijeli život bio zaljubljen u samo jednu ženu, Milicu, nego je dobio i samo jednog Nobela, onog za književnost. Zanimljivo je da je svoje najpoznatije djelo želio nazvati „Na Drini ćuprijica“ no nakladnici i određene komisije mu to nisu dozvolili. U vrijeme Titove Jugoslavije sve je bilo veliko pa i mostovi koje su davno izgradili Turci. Osim navedenog, on je jedini pisac kojeg srčano svojataju i Hrvati i Srbi i Bošnjaci/sanci. Iako je jedini knjiški nobelovac ovog podneblja, danas se u Zagrebu u kojem je Andrić studirao, počeo pisati i u kojem su mu objavljene prve knjige ni jedna ulica ili trg ne zovu njegovim imenom. Postoji samo osnovna škola koja nosi njegovo ime, ona u novozagrebačkom Sopotu.
Na kraju, taj je nobelovac kao ambasador (veleposlanik) često nazočio primanjima i domjencima pa je tako i razvio svoj ukus i ljubav prema gastronomiji što se lijepo vidi iz one njegove poznate izreke: „Čovjeka ćete najbolje upoznati ako ga posmatrate kako se ponaša dok jede.“
SASTOJCI (za 4 osobe)
• ½ kg svinjetine (kare)
• 1 pileće krilo
• Dva štapića tjestenine, sitno trgana
• ½ kg krumpira
• 1 glavica crvenog luka
• 1 režanj bijelog luka
• 1 mladi luk
• 3 paprike
• 1 mrkva
• 4 zrna graška
• 1 mahuna
• 1 ljuta papričica
• 1 stabljika peršina
• 3-4 shiitake gljive, osušene
• 1 maslina
• 1 VŽ rižinog octa
• 2 VŽ maslinovog ulja
• 1 VŽ meda
• 1 MŽ čili umaka
• 1 MŽ vrhnja
• Sol, papar
PRIPREMA
Dakle, u manji lonac s oko pola litre vode uronio sam pileće krilo. Za to vrijeme tanko nasjeckan svinjski file pekao sam na maslinovom ulju zajedno s krumpirovim štapićima. Pečeno, odložio sam na stranu i pokrio. U isto ulje ubacio sam sjeckano povrće i shiitake, prepekao sve zajedno oko dvije minute i dodao već gotovom mesu i krumpiru.
Kad je piletina u juhi omekšala dodao sam natrganu tjesteninu, posolio i popario, a kad je tjestenina bila kuhana stavio sam sitno sjeckan list peršina te ugasio plamen. Posebno, u manju zdjelicu usuo sam ljuti čili sos, rižin ocat, žlicu meda i prokuhao desetak minuta.
Sve sam zajedno servirao aranžirano kako se vidi na fotkama, a uz to sam kao salatu poslužio lijepu veliku domaću korčulansku maslinu posutu mladim lukom i prelivenu maslinovim uljem.
Na kraju, možda će vam se navedene namirnice količinski učiniti previše za onu minimalu na tanjuru, ali zapamtite da je u kuhanju kod kuće količina namirnica određena za broj osoba uvijek jednaka, stvar je u vašem odabiru koliko se čega želi servirati na stol. Vele da je manje uvijek više, a mi kuhari muškog roda uvjereni smo da je baš tako.
*Prenosimo sa prijateljskog portala Radio Gornji Grad