Roman koji priča na sladak, duhovit i ironičan način o gorkim iskustvima
Munnas4

Photo: tumblr.com

Tatin sin: Odrastanje je klasno pitanje

Nakon što mi je prijateljica iz Hrvatske poslala nedavno objavljeni, u izdanju zagrebačke Frakture, roman Tatin sin Dine Pešuta, desio se ubrzo zanimljiv literarni događaj. Iznenada se stvorio mali kružok, uglavnom članova moje odabrane – kvir porodice, u kojem je prosječnom brzinom od dva dana svakome pod ruke došao Tatin sin, inače drugi roman Dine Pešuta. Očigledno je da sam ja najviše razvio privrženost prema romanu, no u kružoku je svako imao neko svoje vlastito čitanje romana pri čemu smo se poistovjećivali s likovima i/ili situacijama, ali svi smo se složili da nas je roman beskrajno ganuo i nasmijao, ukratko: gutali smo stranice. Moj, nimalo nepretenciozni i sasvim skromni, duh književnog kritičara tumači ovakvu pojavu uz objašnjenje da je to sigurno iz razloga što se radi o vrsnome proznom glasu, negdje između starog hipstera i ciničnog romantika koji duboko promišljajući piše o generaciji ja tzv. milenijalcima, kvir identitetima, a pri tom ne eksploatira svoju homoseksualnost lišavajuću je subverzivnog potencijala. Upravo zbog cinizma i (auto)ironije Tatin sin uspijeva progovoriti o potencijalno traumatičnim trenutcima koji se normaliziraju spuštajući se na razinu smijeha. Autor jednako dobro kao i Tolstoj zna da je pisanje o sretnim obiteljima jednoličan i monoton posao pa zato direktno zadire u odnose oca i sina koji pokušavaju pronaći put jedan do drugog, obojica nesretni na svoj način, zapadajući u duboki vakum nerazumijevanja za drugoga i nemogućnosti kanalisanja ljubavi koju osjećaju.

Pokušaji oca i sina

Pešutov (anti)junak romana – Luka se vratio u Zagreb nakon što je pokušao jedno vrijeme živjeti vani, u Berlinu, ali shvatio je da mu je svejedno gdje će biti siromašan i nesretan. Luka zarađuje za život kao recepcioner u jednom hotelu jer tržištu baš i ne treba puno komparatista i profesora engleskog jezika, piše poeziju, živi u malenoj garsonjeri koja blago zaudara na vlagu. Protagonista, koji pripovijeda u prvom licu, sebe vidi kao usamljenog, nerealiziranog i ciničnog pedera, koji se izborio za cijenu vlastite samostalnosti pa kakva-takva ona bila. Jednog dana Lukin prividno smiren život u svakodnevnim egzistencijalnim previranjima izvrne naopačke vijest da mu otac boluje od tumora i pitanje je hoće li preživjeti. U tome trenutku za oca i sina kreće pretresanje odnosa, pokušavanje da se nadoknadi ono što je godinama propuštano pa je time donekle frustracija za obojicu veća.

Odnos između dva odrasla naizgled zrela muškarca, oca i sina, koja tek trebaju da odrastu – temelj je na kojem počiva Tatin sin. Problem koji se javlja u odnosu između oca i sina u ovome romanu je problem veoma karakterističan za podneblje balkanskog patrijahata: naime komunikacija između sina i oca već od djetinjstva je reducirana, očinska figura u Lukinom djetinjstvu je tek površno prisutna što onemogućuje uspostavljanje prisnosti. Ključno nerazumijevanje zapravo je potaknuto još jednim čestim mehanizmom: roditelj koji misli da će zaštititi dijete tako što će šutjeti pred njim, izbivati, praviti emotivnu barikadu oko sebe te tako pokušavajući za svoje dijete obezbijediti drugačiji život od svoga, a onda posljedično, ujedno i ironično, kako kaže Lukin otac: Ti si postao jednako sjeban kao i ja.

Tatin sin potvrđuje da i one odabrane porodice mogu biti jednako disfunkcionalne kao i one u kojima smo rođeni, poput Lukine prijateljice Zoje u kojoj prepoznaje svoju majku alkoholičarku, ali ono što ostaje da važi za svaki tip porodice je minimalna količina podrške i solidarnosti koja je potrebna da se i najveća sranja prevaziđu.

Klasno pitanje i seksualni identitet

Ono što se u romanu ispostavlja veoma zanimljivo i sveprisutno jeste način na koji se tretira intersekcionalnost klasnog statusa i seksualnog identiteta. Kao gej dečku koji dolazi iz provincije, Luki u korumpiranom sistemu i generalno šovinističkom društvu nije baš lako održavati nužnu egzistenciju poput rentanja stana i zaposlenja, što je ujedno i mjesto u tekstu gdje se može iščitati najveća frustracija jer junak osjeća klasni sram. Luka na samim početcima romana kaže: Shvatio sam da je odrastanje prije svega klasno pitanje. Odrastaju oni koji moraju. Nasuprot toj odraslosti, Lukin dečko i ljubavnik Vanja je u tome smislu neodrastao, kao što je i Lukin prijatelj i bivši fuck buddy, Goran. Vanja je prema Lukinom shvaćanju snob, on je odrastao čovjek kojem starci plaćaju čišćenje stana, a jedan je od onih tipova koji gaće i čarape ostavljaju po podu, uglavnom sve što posjeduje i što je ostvario zasluga je roditelja. Ipak cijenu svega toga Vanja plaća, naime on se roditeljima nikada nije direktno autovao, njegovoj majci „je gej okej“ osim ako se ne radi o vlastitoj obitelji, o nekim stvarima se radije prešućuje kako bi se održao klasni ugled jedne neoburžujske obitelji. Goran je dobrostojeći odvjetnik, samim time bez ekonomskih noćnih mora koje ima Luka, ali on odlučuje jednako tako da se nikome ne auta, ni kolegama ni obitelji kako ne bi izgubio klasni prestiž i kapital. Ipak Goran u jednom trenutku, zaljubivši se, shvata da je život ipak kratak da bi se živjelo neautentično.

Tatin sin je roman koji priča na sladak, duhovit i ironičan način o gorkim iskustvima, a zadnje poglavlje ipak potvrđuje da ljubav nekako ipak pronađe svoj put. Protagonista i drugi likovi Pešutovog romana, iako u vječitim trzajima nesigurnosti i anksioznosti kao obilježja onih rođenih iza 1990., pokazuju da se može izboriti za komadić vedrog neba, nade i budućnosti. Jedna od onih knjiga zbog kojih jedva čekam sljedeći naslov autora, definitivno nam treba više ovakve kvir književnosti.

*Prenosimo s portala lgbt.ba

Oceni 5