Nebeski moreplovci
More 04 S

Photo: Marija Đoković

Te je noći ljeto nestalo

Ljeto je jedino godišnje doba u koje se može ući, i iz kojeg se može izići bosonog. Može ga se polizati s prstiju kao rastopljeni sladoled, sok od breskve i lubenice. Ljeti sam najbliža zemlji, jer se mogu ispružiti na kamen i pijesak neke plaže, ili pod drvo na travu, i slatko zaspati. Blizu sam i vodi, jer mogu plivati u moru, rijeci i jezeru, ili jednostavno stati na pljusak i pustiti da me voda promoči.

Nebo se nikad pred čovjekom ne otvara tako kao ljeti, kad za toplih noći zvijezde plove poput tajanstvene flote rasute tamnim dubinama. Dok zabacujem glavu da ih bolje vidim, čini mi se kao da se približavaju i na trenutak osjećam da sam kliznula preko granice zbilje i umišljaja, u prostor u kojem nalazim sve odgovore, u kojem razočaranja razotkrivaju svoj pravi smisao, a izdaje (moje i tuđe) nude razloge za oprost. I odjednom me više ništa ne boli, lebdim iznad stvari, otkrivajući nešto neizrecivo, što nisam tražila, ali se pojavilo samo, u imaginarnoj točki u kojoj se spaja ono što je bilo s onim što će biti.

To je trenutak mira i velike osamljenosti, u kojem mi oni koji su otišli odjednom jako nedostaju. U kojem su zvijezde osvijetljeni brodove, s posadom i putnicima koji stoje na palubi i zabavljaju se. Povremeno se netko od njih nagne i pogleda dolje, u dubinu, a meni se učini da sam ugledala sjenu dragog lica i drhtaj pokreta koji je promaknuo negdje gore, visoko, u čežnjama i polusnu.

A ujutro je sve poput sna o kojem nemam vremena razmišljati. Nastavljam koračati s ljetom, prisvajajući pohlepno njegovu zadnju toplinu i boje. U mjesecima u kojima su dani dugi, noći kratke, a daljine se na razne načine približavaju, sve mi se činilo dostižnim i ostvarivim. Povjerovala sam u varku da će trajati zauvijek taj lijepi osjećaj vode, zemlje, voća, neba, ljubavi, blizine, obilja, svjetlosti. Dok me jednog jutra ne probudi hladnoća, pa drhtureći požurim zatvoriti prozor. Te je noći ljeto nestalo odletjevši poput zlatne žar ptice. Za sobom je ostavilo pramenje magle u vrtu, dva lista sletjela na okvir prozora i nebo koje se zatvorilo. One daleke lađe još su se više udaljile, plove sporije a putnici su se povukli u salone, i nitko mi više ne maše na pozdrav.

*Prenosimo s portala Radio Gornji grad

Tagovi

Oceni 5