Planinarenje na Guazu
Tene 02 S

Photo: www.atlanticoexcursiones.com

Tenerife, raj za avanturiste

Naše putovanje na Tenerife nije bila nova ideja, provjeravao sam ja kako se popeti na Teide čim smo se vratili iz Japana i našeg uspona na Fuji. Tada smo još uvijek bili samo nas dvoje i stvari su bile nešto drugačije. Ovaj put sam pokušao organizirati da pošto poto odem sam na Teide, ali sve sile su bile usmjerene protiv mene, čak i ona da planinu vidim koristeći žičaru. Naime, zbog vremenskih neprilika otkazali su nam uspon kad smo već bili na putu za Teide.

Od početka je sve slutilo na to da neću moći dobiti dozvolu za uspon, pa sam tražio bilo kakvu planinarsku alternativu. Skroz je slučajno na popisu alternativa bila i Montana de Guaza, ili planina Guaza u Los Cristianosu. Kad je Dina našla AirBnB apartman nismo ni primijetili da ćemo biti smješteni u zadnjem redu kuća u gradu i da će mi početak uspona na Guazu biti doslovce preko ceste.

Iako se radi o relativno maloj planini (visine svega 428 metara) informacije na internetu klasificiraju je kao srednje tešku do tešku planinu za uspon i kažu da treba oko sat i po vrlo napornog uspona do vrha. Promatrao sam planinu iz apartmana te reko Dini da ovisi kolko će mi trebati za vrlo strmi uspon do prvog platoa i da je moja procjena nekih 20 minuta do platoa koji se vidi s naše terase. Ako će mi trebati više od 20 minuta, vraćam se odmah nazad i bit će to samo kratka šetnja, a ako bude tu negdje onda možda odem i do vrha Guaze.

Krenuo sam oko 7:20 ujutro čim se krenulo razdanjivati. Mislim, digo sam se ja u 6.00 i planirao ići ranije, ali s obzirom da je na Tenerifama u 6.00 potpuni mrak, htio sam se vratiti bez prijeloma bilo koje od kostiju.

S nekoliko kraćih videa i fotkanjem, do platoa stigo sam za 11 minuta. Bio je to znak da nema stajanja i da ću do vrha i nazad stić za manje od 3 sata.

Bez obzira što je bilo ranom zorom, nisam bio sam na planini. Dapače, dvoje majstora me prešišalo trčeći uzbrdo. Uspon se razlikuje u tri segmenta. Prvo je uska kozja stazica koja vodi do platoa i do tu nema puno prostora za grešku. Drugi dio je sam plato koji je ispresjecan mnogim putevima koji vode oko nekada obradivih površina. Taj je dio malo zeznut jer nema nikakvih oznaka i tu se da lutati satima pogotovo ako se spusti magla pa se ne vidi vrh planine. Treći dio je u biti vrlo široki i strmi makadam koji vodi sve do vrha gdje se nalaze GSM i ostale antene.

Planina je vulkanskog podrijetla i prilično topla i suha pa je površina užasno prašnjava i mekana, pa se relativno lako poskliznuti i pasti, pogotovo kod silaska s planine. Vegetacija je specifična za ovakvu planinu, ima nekoliko tipova kaktusa i još par vrsta niskog raslinja i grmlja, što je čini prilično drugačijom od ostalih planina na koje sam se za sad penjao.

Planinu Guazu Guanchesi su smatrali svetom, a oni su bili originalno aboridžinsko stanovništvo na otočju prije neg ih je Španjolska pokorila 1496. Zbog toga i zbog činjenice da se sivi ždralovi i žutonogi galebovi tu razmnožavaju, planina je prvo 1984. proglašena prirodnim mjestom od nacionalnog interesa da bi 1994. bila reklasificirana u spomenik prirode. (Cca, nisam 100% siguran kako se te kvalifikacije prevode kod nas – više od nacionalnog parka.)

S vrha planine vide se tri mjesta koja je okružuju. Los Cristianos sa zapadne strane, Guaza sa istoka i Palm-Mar sa juga, a pogledate li ka sjeveru dočekat će vas pogled na Teide.

Trebalo mi je sat i četiri minute do samog vrha, a otprilike su me tad ona dvojica što su otrčala ranom zorom pozdravili opet i bili na putu nazad. Nije strogo zbog njih, ali iz nekog čudnog razloga ne volim trčati po ravnom ili redovnoj cesti, ali uživam potrčati uzbrdo pa sam i ja malo trčkarao. Vjerojatno mi je zato trebalo tako malo vremena da stignem do vrha.

No, to može biti razlog što sam se malo previše opustio pa sam odlučio nazad “Igorovom prečicom”. Pratio sam zapadni rub planine s kojeg sam mogao cijelo vrijeme gledati naš apartman i mislio kako će me put odvesti točno tamo gdje sam započeo uspon. Errr, greškica! Planina ima nekoliko brdašaca koji su praktično odvojeni dubokim usjecima, pa ići “mojim putem” znači da ćete završiti hodajući između kaktusa i povećeg oštrog kamenja na hrptu brijega, a onda se trebate spustiti prilično strmo u usjek. Ono veliko kamenje je baš dobar domaćin i cijelim putem vam želi pomoći da što prije siđete s planine. Da, kamenje se kotrlja i postoji mogućnost da ćete se pokliznuti, a u uvjetima di ste udaljeni par cm od kaktusa, nije baš pretjerana zabava.

Na jednom mjestu su mi tako obje noge odlučile krenuti hrabro pred ostatkom tijela, no ni sad ne znam kako, ali uspio sam zgrabiti dva neodlomljena ruba stijene i tolko jako stiso da sam potpuno zaustavio svoje tijelo od pada ili proklizavanja. Sam sam sebe iznenadio kako sam se izvukao bez ogrebotine, onako poput Toma Cruisea u scenama “Mission Impossiblea”. Valjda to znači da nisam još tolko star.

Nakon kaskaderskog spusta završio sam u presušenom koritu i pratio ga do kraja koji me u biti doveo do litice klifa. Ups, šta sad? S ove lokacije imam dva puta – ili paraglajdom skočit niz klif (al nisam ponio paraglajd) ili se vratit nazad na vrh pa uzet “znani put” i potrošiti još sat vremena. Tvrodglav kakav jesam i samo par minuta nakon spektakularnog pada odlučio sam se za treću opciju. Idem uz klif, skoro okomito na brdo ispred mene. Tu je srećom bilo nekog suhog granja za hvatanje i pridržavanje pa sam se uspješno digao na površinu i spojio se na originalni put. Nakon toga sigurno sam svoju malu jutarnju avanturu priveo kraju.

Ovo je bila prva planina nakon godine i pol i baš mi je trebalo, nadam se da neću do idućeg pentranja čekati predugo.

*Prenosimo sa autorovog bloga

Oceni 5