Jedna od novih Boschovih igara
Tenisko igralište

Photo: /greatstaughton.files.wordpress.com

Teniska igrališta

U šetnji prolazim teniskim centrom. Ne vidim mnogo, igrališta su skrivena zidom zelenila uz žicu. Čujem udarce loptica, deseci njih fijuču istodobno, zrak je pun zvuka, na tlu geometrija (pravi kutovi), u zraku teško disanje.

Vjerojatno sam u nekoj metafori, možda snu, jer za začuđenost situacijom (čitavo područje je pokrenuto i ratoborno) ne uspijevam naći pitanje i odgovoriti na njega. Sve što se pokazuje čisto je, udarci biraju smjerove (horizontale malo iznad zemlje), čujem poneki usklik i uzdah, a ipak ne znam što se tu oko mene na rubu grada događa, gdje to smjestiti i kako prevesti. Možda sam pogođen količinom prostora koji trpi, odsutnošću digresija koje se kamo god krenu nađu u lakoj uzaludnosti.

Da sam u Srednjem vijeku sve bi bilo lako, sliku bih smjestio u veliki zahtjev općeg spasa: čemu služi na putu? I odgovorio. Ovako, što učiniti s jednom od novih Boschovih igara? Što s čitavim prostorom, njegovom dvodijelnom zbiljom? Ne znam. Pakao je ipak možda svakodnevniji nego što mogu zamisliti. Njegovo bilo tuče na različite načine.

Oceni 5