Tenkovi na ulicama, rezervisti u plakarima
Neka se niko ne usudi da kaže da sam oklevetao prošlost. Ja sam prošlost.
(Odlomak iz knjige koju sam nedavno pročitao)
Početkom devedesetih sam još studirao, a mnogo ih je i radilo - za sasvim pristojnu platu. Ćale i keva, naprimer, koji su me 1991. častili da odem na more. Telefonirao sam im sa Peloponeza, i tu mi keva kaže da se JNA povlači iz Slovenije. Sledećeg dana sam sa plaže otplivao na udaljeno ostrvce. Jedina osoba koja se usudila da se otisne toliko daleko od obale je bio Čeh na dušeku. Na ostvcu je bila kapelica na čijem sam se stepeništu sunčao, a Čeh mi je prišao i kad je čuo odakle sam upitao: a vojne bude? Dan danas mi nije jasno zbog čega je izgledao toliko zabrinut. Bude, odgovorio sam mu. Sećam se da je, misleći da ne razumem pitanje, rukama napravio gest kao da zateže kaiš od puške na ramenu. Pravio sam se da mi je svejedno.
Uostalom, rat je već bio počeo, samo što ga ni Čeh ni ja još uvek nismo bili registrovali. Imali smo u glavama nešto što zaslužuje tako veliku reč, i bili smo načisto u pravu. Sledeći prizor koga se sećam je nepregledna kolona tenkova i bornih kola koja prolazi ispod Plavog Mosta u Beogradu, idući ka zapadu. Sa svojim drugarom sam je posmatrao odozgo. Išli smo na partiju tenisa. Dva zgubidana u belim pantalonicama i majcama na kragnicu, sa reketima u rukama, gledamo tako tenkiste i rezerviste. Poneko nam je čak i mahnuo. Eto vam simbolične slike susreta osamdesetih i devedestih. Kolona je bila toliko duga da nam je dosadilo da je gledamo, pa smo produžili do terena. Uskoro smo saznali da nam se osamdesete nisu pridružile ni koliko za par gemova.
Od kako sam je čuo, sintagma „preneti delić atmosfere" koju je upotrebljavao Milojko Pantić ne prestaje da me fascinira. Najčešće sam zamišljao nekakvu kapsulu koja se spušta na Veneru, uzima delić atmosfere, prenosi ga do nas, pa koliko o atmosferi saznamo iz tog delića - saznamo. Shvatam da se upravo tako osećam, dakle kao Milojko Pantić koji sondira po Veneri, kada pokušavam da „prenesem delić atmosfere" iz devedesetih.
Legao bih na plažu na Adi, zatvorio oči, i pustio da me preplave zvuci helikoptera u nadletanju. Zatim bih otvorio oči, naspram plavetnila osmotrio sav taj čelik, pa ponovo zažmurio. U vojsci sam svega nekoliko godina ranije radio slično: kad bi dobili voljno, ispružio bih se na suncu zatvorenih očiju, i za trenutak-dva se osećao kao da sam u svetu lišenom materijalno-tehničkih sredstava. Uvek sam zamišljao plažu. Sada mi se taj ritual vraćao u lice kao čudno izvrnuta rukavica. Ipak, još uvek sam zaista bio na plaži. Kao i ostale vojne obveznike, nije me napuštala svest da to može da se izmeni preko noći. Dobrovoljaca je bilo jako malo, pamtim naprimer nekog dečka iz Malog Mokrog Luga koji je brzo poginuo. U rat su odlazili neoprezni, ili oni loše sreće, ili - veoma retki - koji su se prema oblačenju uniforme odnosili po principu ako pozovu, pozovu. A zvali su. Ipak, nije tačno da je taj jedan poziv menjao sve. Samo niste smeli da dozvolite da vas uhvate.
Osam godina kasnije, u vreme bombardovanja, malo ko se krio. To je bilo drugo. Ali te 1991, u Beogradu je bilo teško naći ornog rezervistu. Bilo je tu i plakara sa duplom pregradom, kapaka za podrum maskiranih ćilmčetom, ali najčešće se jednostavno nisu otvarala vrata na kojima je mesecima ostavljana da visi preteća cedulja iz vojnog odseka. Ili se spavalo kod devojke ko je imao takvu devojku, ili kod druga ko je imao takvog druga.
Komšija sa četvrtog je proveo četiri meseca u Slavoniji sa oružjem u ruci jer ga je ortak nazvao da dolazi za pet minuta, a kada je za pet minuta došla vojna policija, otvorio je bez gledanja kroz špijunku. Sitnice su odlučivale sudbinu. Detalji. Drugara iz ulice je spasao oniži rast. Kad mu je keva neoprezno otvorila vrata i popustila pred dvojcom revnosnih guštera sa belim oprtačima, ovaj se sakrio u orman, koji su vojnici pregledali, ali samo letimično pa ga nisu uočili. Život piše ormane.
U to vreme je smrad koji će zahvatiti veći deo društva silaskom sa riblje glave dole među ljude pored kojih ste živeli već počeo da se oseća. Opština je uvela praksu da angažuje takozvane pozivare. Oni vas naravno nisu mogli na licu mesta oterati u kasarnu (što je bio posao vojne policije), ali su u vojni odsek odnosili povratnu informaciju „primio poziv", ili „odbio da primi poziv", svejedno, koja vas je stavljala formalno van zakona. To su bili obični momci i devojke koji su radili za nekakav bedan honorar. Bilo ih je i onih previše revnosnih, koji su najpre prijavili sve drugare iz ulice, verovatno u nadi da će ih staviti ili izostaviti sa nekog spiska. Naravno da nisu svi baš prolazili sjajno vraćajući se kući noćnim busom. I tako se jedno specifično, odvratno stanje počelo uvlačiti među ljude, da bi tu i ostalo.
Do kraja godine desilo se onoliko koliko može stane u određen rat za nekoliko meseci. Nekome sve. A počela je, godina, relativno normalno. Bez struje u Kaluđerici, gde smo pravili žurku. Kupovinom novog televizora, odkakle je vrebao Slavko Budihna; i poslednja sezona “Boljeg Života”. (Primedba za mlađe čitaoce u vezi S. Budihne - voditelj “Dnevnika”). Ovaj prvi je delovao kao mnogo opasniji, dok ne počneš da shvataš kako je Giga Moravac otelotvorenje trezvenog, dobronamernog, sa obe noge na zemlji Slobinog glasača, kome doduše ponekad prekipi, ali je gnev uvek pravedan. (Primedba za mlađe čitaoce u vezi G. Moravca - nepotrebna). Takvi su bili presudni za ubedljivu pobedu SPS-a decembra '90, kojom sam u svojoj naivnosti bio zapanjen. Samoironični poklič poražene opozicije je, bar u mom kraju, glasio: Blaf je pobedio! Na konto ćelavog i bradatog kandidata Demokratske stranke koji je uspeo da postane poslanik, zajedno sa još šestoricom drugih (SPS ih je dobio 194). Ipak nisam poznavao niti jednu osobu svojih godina koja je glasala za Miloševića. Čak su i keva i ćale glasali za Demokratsku. Tada sam se još čudio, kako to, šta je sad ovo? Stajalo mi je pred nosom: Budihna u pola osam, a Giga u osam...očigledno da ne propušta Dnevnik.
Marta meseca sam po prvi put počeo da živim sa devojkom (što nije potrajalo). Kao što sam već pomenuo, ja sam još studirao, ona je radila, itd. Tako da sam jasno upamtio kako sam je ostavio kod kuće i otišao na demonstracije devetog, vrativši se zdrav i čitav ulicom Narodnog Fronta. Onda me u sitne sate nazvao najbolji drug: izašli smo na ulice, kaže, ajde, vidimo se tu i tu. Nema šanse, kažem i vratim se u topao krevet. Došao sam sutradan i ostao do 1996. Nije pomoglo.
Devedesete više ništa nije moglo da spreči. U godinama koje slede, scena u kojoj sa mosta gledam vojnu kolonu mnogo mi se puta vraćala, ali kao posmatrana sa strane. Kako je vreme prolazilo, tako su mi se ona dva prikana sa reketima u rukama činila sve manje i manje verodostojnim, kao da su oni ti koji su na toj slici uljezi, a kolona tenkova normalan prizor. Morao sam sebe sve češće da podsećam ko je tu lud, ja ili kolona, što nije bio lak zadatak. Stvaran svet oko mene se menjao brzinom koju je bilo teško pratiti.
Decembra je, mada se činilo da neće, godini 1991. došao kraj, i tako sam, ponovo na žurci u Kaluđerici, i ponovo bez struje, ali u drugačijem raspoloženju, prešao iz keca u 1992.
***
Istovremeno se odigravalo i sledeće. U četvrtfinalu Dejvis kupa smo isprašili Čehoslovačku. Ivanišević je uzeo dva boda u singlu, a par Živojinović/Ivanišević održao predavanje na temu dubla. (Bacali su kosku).
Košarkaška reprezentacija kasnije poznata pod nadimkom „nekad braća" je osvojila svoje poslednje prvo mesto, gde su u prvu petorku (evropskog) prvenstva bili uvršteni Toni Kukoč i Vlade Divac, jer nije bio red da cela petorka bude iz jedne reprezentacije. Ubrzo potom sam otišao na more, ali to sam već pomenuo.
Te, 1991...
* Osnovan je Delta M (budući Holding).
* “Malo morgen”, rekao je Slobodan Milošević.
* Hajduk pobedio Zvezdu u Beogradu (ali na stadionu JNA).
* Zvezda pobedila Olimpik u Bariju (na normalnom stadionu).
* Vojislav Šešelj na izborima pobedio Borislava Pekića u Rakovici.
* Crna Gora proglašena za ekološku državu.
* Umro je Vasko Popa.
* Ovaj tekst autora “Pape92” objavljen je 2014. na blogu B92.