Dojam i pojam
Bbi 02 S

Photo: tumblr.com

Teorije zavjera su jeftino oružje

Već i površna konzumacija medijskih uradaka podržava tezu da je na djelu (dakako: globalna) zavjera usmjerena na promoviranje urotničkih teorija u prvi plan rasprava o različitim temama, u svim mogućim složajima (uključujući i one znanstvene i političke na najvišim razinama). Nije samo tako da se nepoćudni iskazi različitih razina olako otpisuju oznakom „teorija zavjere“, nego se, mnogo ozbiljnije, ove teorije doista na veliko demokratiziraju.

Neviđeno proširenje (dez)informacijskih potencijala bitan je čimbenik te demokratizacije - koju ne treba, uobičajeno površno, shvatiti kao (radikalno) povećanje broja sudionika ovakvih igara, nego, ponajprije doslovce, kao uputu u novu političku zbilju. Iz krčmi (i njihove suvremene inačice - internetskih foruma) teorije urote, oduvijek sastavinom političkoga govora, postaju nenadomjestivim sastojkom političkoga diskursa, ali i masovno privlačnim elementom, uvjetom sve brojnijih (populističkih) političkih trijumfa na osnovi milijunske podrške. Teorije zavjera doista postaju jeftinim, jednostavnim (pa stoga i popularnim) oružjem masovnoga uništenja ozbiljne komunikacije.

Tri čimbenika

Ključnim se razlogom toliko široke prihvatljivosti ovakvih konstrukata čine tri čimbenika:

- privid racionalnosti zbivanja u bližoj i daljnjoj okolini (jer zavjera „objašnjava“ formalno racionalne - najčešće interesne -razloge ovih zbivanja);

- dospijevanje do razine privilegirane spoznaje (onima koji u takve teorije ne vjeruje u pravilu će se reći: „pa niste valjda baš toliko naivni!?“);

- podizanje relativne vrijednosti pojedinaca i skupina (jer se urote kuju gotovo uvijek protiv mene/nas - budući da smo važni).

Riječju, nije samo ljepota „u očima promatrača“ (kako je to, na osnovi duge tradicije, formativno formulirala M. W.Hungerford), jer, izgleda, i racionalnost može biti takve naravi. „Ordo ab chao“ mnogo je starija (kozmologijska) ambicija od masonskih igrokaza, ali ako je realno prevođenje kaosa u poredak dokazano rijetko moguće, u tumačenju zbilje ga je razmjerno lako postići. Čini se doista privlačnim iskobeljati se iz životom zadane bačenosti u povezanosti svijeta („Geworfenheit“ kod Heideggera, primjerice) racionaliziranjem ustroja zadane okoline; zaplotnjaštvo je pritom odlikovani kandidat.

Radikalna karikatura

Radikalna karikatura temeljnoga prosvjetiteljskog postava u liku teorija zavjere funkcionira pod krinkom (interesne) racionalnosti (gotovo) općeprihvatljivo, a utemeljena je u posve reduciranoj verziji determinizma. Neovisno o polazištu, Aristotel, Spinoza, Engels, ili Leroy Jethro Gibbs, uz mnoge druge, odsječno tvrde da slučajnosti - nema, pa, dakle, svemu valja naći uzrok („Slučajnost je Božji način da ostane anoniman“, kaže Einstein).

No, za razliku od prosvjetiteljskoga oslanjanja na razumsku dvojbu u sve što jest (osim u sposobnost razuma da sve podvrgne dvojbi), ova karikatura interpretira racionalnost kao oruđe za iznalaženje veza među fenomenima - po svaku cijenu („Ako ih nismo našli to samo znači da nismo dovoljno tražili“). Nije ovdje, naime, riječ o promicanju spoznaje (nasuprot vjerskome mračnjaštvu), kako to prosvjetiteljstvo proklamira, nego o nametanju primitivne teze - sve što jest učinak je (najčešće zloćudnih) subjektivnih čina.

Izvorni je model tumačenja zaplotnjačke teksture povijesti u osnovi počivao na manipulativnoj vjeri, dapače praznovjerici, na recikliranju glasovite maksime „To gore po činjenice! (Navod se u pravilu pripisuje Hegelu, ali i Fichteu - kod mladoga Lukácsa - pa i Schellingu, no zapravo je, kako se je u novijim istraživanjima pokazalo, riječ o formulaciji danas nepoznatoga francuskoga povjesničara).

Kako bilo, rečena je formula doista pogođeni sažetak marnoga izmišljanja poveznica u brojnim interpretacijama zbivanja različitoga ranga. Suvremena je javna atmosfera - uza sve višestoljetne sastojke - obogatila djelotvornost urotničkih teorija u mnogome neočekivanim saveznicima. Paradoksalno, barem na prvi pogled, ovakva stajališta su osnažena onima što je (sam Lyotard, „simplificirajući“) označio osnovom postmodernoga stanja: „Nevjerica u metanaracije“. A te su nad-pripovijesti, za sve veći broj ljudi, sve ono „odozgo“, „službeno“, „ovlašteno“ - političke i znanstvene, crkvene i svjetonazorske provenijencije.

Poopćena skepsa

Počeci ove poopćene skepse (u sve osim u svenazočnost zavjera - u iščašenoj paraleli s prosvjetiteljstvom) sežu u samu srž moderne znanstvene revolucije, u metodički kopernikanski obrat koji ona uvodi. Taj obrat, sažeto, odvaja znanstvene uvide od bilo kakve mogućnosti neposredne iskustvene provjere. Sjedeći u svojoj sobi svatko bi trebao biti svjestan činjenice da, zapravo, nije nepomičan, nego se bjesomučnom brzinom vrti oko Zemlje, pa s njom oko Sunca… Doslovce, izvantjelesno bi iskustvo trebalo biti nadređeno onome tjelesnom, ili, iz načelno suprotstavljene tradicije preuzeto: „Credo, quia absurdum“.

Došlo se je, dakle, dotle da znanost živi od onoga što su nekada racionalisti u polemici s teolozima upotrebljavali kao dokaz da je vjera proturazumne naravi. Pa, razumnost u primitivnoj verziji odjednom promiču protivnici znanosti, ljudi koji vjeruju u to da je zemlja ravna (u Hrvatskoj ih je, u širem smislu, otprilike sedmina pučanstva). Satelitski su dokazi, i opet indirektni, a oni neposredni zapravo nestaju (nekada su djecu u školama učili da je dokaz zakrivljenosti Zemlje u tomu što se s obale najprije vidi dim, pa dimnjak, pa brod; sadašnji brodovi ne puštaju više dim, a dimnjaci ne štrče iz nadgrađa…).

Od "Monita secreta", prije više od četiri stotine godina, preko "Protokola sionskih mudraca", do, recimo, suvremenoga i obližnjeg "Memoranduma SANU 2", uvijek se je insistiralo ne samo na uroti, nego i na odgovarajućoj klandestinoj realizaciji zaplotnjačkih planova (conspiratio izvorno znači sudisaj, intimnu blizinu urotnika).

Apstrahiranje moderne znanosti

U korijenu je svega ovoga misterij, mjerodavno opisan riječima koje Isusu stavljaju u usta: “Vama je saopćena tajna – kraljevstvo Božje, a svima ostalima prispijeva u usporedbama“ (Mk 4,11). Tako i danas, posvećeni, uvedeni u zaplotnjačke tajne o urotama posvuda, uokolo zaista - znaju, ostali tek lutaju među prispodobama. Ova se konstitutivna misterioznost (usp., MRX Dentith a. Brian L. Keeley, "The Applied Epistemology of Conspiracy Theories: An Overview", p. 29w, in David Coady& James Chase (eds.), Routledge Handbook on Applied Epistemology. New York: Routledge 2018, pp. 284-294.) prenosi sada i na socijalne odjeke suvremene znanosti. Od COVIDA na dalje, zabrinjavajuće posljedice diskrepancije znanosti i opće javnosti sve su jasnije.

Nisu više problem tek ravnozemljaši (7% amerikanskoga pučanstva vjeruje QAnonu da skupina pedofila, pripadnika sotonistčke elite nastoji preuzeti kontrolu nad našom politikom i medijima), nego činjenica da je takvo stanje svijesti metodički potkrepljeno upravo nužnim apstrahiranjem moderne znanosti od iskustva većine. To pak samu znanost u općoj javnosti čini ovisnom o prispodobama, o dojmu.

Teorije zavjere su pak udobno smještene između vjerskoga kultiviranja nadnaravnoga i znanstvenog prijezira spram individualnih iskustava (polaznici Ljetne astronomske škole u Primoštenu decenijama su počinjali prihvaćanjem tvrdnje: „Umro je Zor Predodžbić!“). Umjesto onoga pred očima, predodžbe, ostaje - pojam, od kojega je u svojem svakidašnjem pogonu znanost uglavnom odustala u ime gomilanja eksperimentalnih nalaza. Njih je pak teško prenijeti onima izvan kruga eksperata sve dok se iz gomile nekako opet ne dođe do pojma (koji je ipak prenosiv, jer je, baš zato što je apstraktan podoban za prevođenje). Bez toga prijenosa suvremeno je društvo, očito, u neposrednoj opasnosti.

*Prenosimo s portala Prometej

Oceni 5