Feljton: Knjiga “Bolja prošlost - Prizori iz muzičkog života Jugoslavije 1940-1989” (51)
Akkes 01 S

Presrećni Tito sa raspoloženom Terezom: Nju najviše volim da slušam od svih pjevača, rekao je Maršal

Photo: Muzej istorije Jugoslavije/XXZ

Tereza Kesovija: Bilo je krasno poznavati Tita

Sredinom šezdesetih u studiju RTB: Tereza Kesovija* Da niste otišli u Pariz - šta bi se dogodilo?

U životu sam fatalista, vjerujem u sudbinu. Vjerujem da je negdje svakome od nas zapisano njegovo djelovanje, život, prolazak i kraj. Kao dijete sam, recimo, na radiju slušala jedan čudan jezik i pomišljala da nikad u životu nijednu riječ ne bih mogla izustiti. Je li potrebno da vam kažem da je to bio francuski jezik koji ću kasnije govoriti kao svoj maternji jezik? E, pa tako je bilo. Ja sam morala da odem, tako je bilo predodređeno.

*U zvezdama je možda bilo zapisano da ćete pobediti na takmičenju mladih muzičara 1958. u Ljubljani?

Tek ovog ljeta od oca sam čula jednu divnu priču koja se tiče te moje pobjede. Kad sam u Ljubljani pobjedila, mom ocu je stigao telegram negdje posle ponoći. On se probudio zabrinut, jer je znao da mu je sin u Zagrebu, kćer u Ljubljani, i on je, jadan, umro od straha što znači taj telegram. Kad je pročitao da sam pobjedila, do zore nije mogao zaspati, onda je odjurio mom profesoru doma. U to vrijeme, muzička škola bila je pred zatvaranjem, jer donacija nije bilo. Moj profesor je počeo plakati od sreće, iznenađen i oduševljen - naročito jer sam bez njegovog znanja otišla u Ljubljanu - pa je s telegramom otišao u općinu grada i pitao: „Vi hoćete zatvoriti školu? Pogledajte telegram!". Škola i danas radi. Ako je to mojom zaslugom, onda sam ludo sretna. Jer, Dubrovnik ne mogu zamisliti bez muzičke škole!

* S današnjom mladom generacijom nemate nikakvih problema?

Ta generacija mi je vrlo draga. Reći ću vam jedan primjer. Nedavno sam bila u Beogradu, na Adi, snimala se TV emisija. Bilo je više učesnika, među njima i jedna mlada rok grupa. Publika me je srdačno dočekala što, priznajem, čovjeku uvijek godi. Onda vidim te mlade ljude koji me gledaju: jedan ima namrgođen pogled, drugi začuđen, treći ispitivački, četvrti se smiješkao. Ja im priđem i kažem: „Zdravo! Ja sam Tereza". Ta preobrazba u njihovim licima meni je bila najljepši doček tog dana! Neko od njih mi je prišao i još rekao: „Znate, Tereza, mi smo malo iskompleksirani". Onda je dodao: „Hvala vam što ste to učinili, što ste nam prišli". Ne mogu vam opisati koliko me je to obradovalo, koliko mi je radosti to učinilo. Zato su mi mladi dragi, jer su otvoreni, iskreni, pošteni.

Pljuckanje, domaći specijalitet

Uspjeh u Beogradu 1961: Tereza Kesovija tokom priredbe Zlatni mikrofon

* Bez obzira što na vašim koncertima ima i starijih i mlađih, postoje i oni koji vas ne vole. Ne vole vaš glas, vaš manir pevanja, vaše kretanje na sceni. Kažu da pevate histerično, da ste stalno u afektu, jednostavno, ne veruju vam.

Mislim da je problem u njima samima. Jer, ako mi ogromna većina ljudi vjeruje, ako kod tih izazivam čitavu jednu skalu osjećaja, onda ove druge moram proglasiti ljudima koji imaju nekakve defekte! Ili su sa zlim namjerama došli na moj koncert, a takvi mi ne trebaju. U stvari, trebaju. Kako čovjek da zna šta je sreća, ako nije upoznao nesreću! Međutim, mislim da nisam histerična. Histerija je nešto drugo, to je bolest. Znam šta oni misle: ona se krevelji, ona se lomata... ne znam kako da im dokažem da je to samo moj temperament. Ja slijedim tekst i uvijek sam to činila. I kako pjevati veselu pjesmu: možda sa suzama u očima?

U društvu Zdravka Čolića: Tereza Kesovija u beogradskom TV studiju

* Problemima nikad kraja, jer ste, recimo 1986. u delu javnosti bili optuženi zbog pobede na Splitskom festivalu. Konkretno, rečeno je da je ta pobeda - nameštena ?

A, jooj, ne znam da l' me je to razbjesnelo ili ražalostilo. Pre će biti ovo drugo. Jedan vaš kolega tako je ružno pisao o meni, da to, jednostavno, želim, želim zaboraviti! To, da ja nisam ni pozelenila jer su svijetla bila specijalno meni prilagođena zbog boje haljine, da je publika bila istrenirana da niko ne zazviždi, da svi plješću i da, nakon toga, što sam uspješno kupila svoju pobijedu ni crvenila nisam - sve to hoću zaboraviti! To je grozno! Ali, taj čovjek to nije sam napisao: netko je tu vijest lansirao! Međutim, ja se ne želim tužiti, ne smijem se tužiti, ne tužim se. Ali, smatram da to naše balkansko - odnosno jugoslovensko pljuckanje - po svakom ko uspije, nama ne služi na čast. Toga vani nema! To je naš jugo-problem, specijalitet ovog podneblja! I tu ne mislim samo na estradne ličnosti, već uopće. Pogledajte samo što se dešava nekim ličnostima iz slikarstva, književnosti, filma... Ali, na žalost, mi sa estrade, uvijek smo prvi na udaru. Recimo, oni koji su krizu izazvali traže opravdanje, a onda opale po našim estradnim nesretnicima, nekako su im oni najbliži, njih su se najpre sjetili.

Kao pop-art model: Tereza Kesovija sredinom šezdesetih godina

* Složićemo se da u vremenima krize estrada ima posebnu ulogu?

Pa, naravno. Šezdesetih godina, recimo, znalo se da idemo u bolje. Optimizam je bio svud oko nas. Masovni optimizam. Nakon jednog blagostanja, mi danas odjednom idemo natrag, i logično je što se ljudi zbog straha od sutrašnjice, od straha za egzistenciju, pretvaraju u nešto drugo, drukčije reagiraju, mijenjaju se... Oni dolaze zabrinuti na koncert: prije svega, treba uopće doć' na koncert! I ako onda, taj netko zbog koga je potrošio novce, upalio svoj auto, potrošio svoj benzin - ako taj netko uspije njega razgaliti, oraspoložiti, onda je taj beskrajno zahvalan, sretan. Međutim, društvo taj i takav angažman ne zna da cijeni, nagradi, da na vidljiv način pokaže umjetnicima da ih poštuje...

Drage prijateljice: Tereza Kesovija i Jovanka Broz 1976. godine

* Ali, čim pređete granicu, vas već identifikuju s Jugoslavijom...

Jeste, to ističem već dvadeset godina i to s velikim ponosom. To mi nitko nije naredio! Ja samo volim ovu zemlju i bila bih još sretnija da mogu biti još ponosnija na nju. Ovo je najljepša zemlja na svijetu, sa ljudima koji kad su stimulirani rade fenomenalno. Nije bez razloga njima upućen epitet najboljih radnika na svijetu koji - kad su u inozemstvu - ne kasne na posao, ne idu na bolovanje, koji vredno rade jer su stimulirani. Tog stimulansa nema kod nas, a on je potreban i u ljubavi, i u poslu. Kako bismo mogli živjeti kad bi tog stimuliranja bilo... I ljute me te čudne glave problematične pameti koje to ne shvaćaju: da treba stvarati konkurenciju, jer se samo tako kvalitet postiže. Treba ljude izazivati, dati im priliku da rade. Nedavno sam bila u Cetinju, vidjela privatne špeceraje koji rade i nedjeljom i u kojima se - kad toga nigdje nije bilo - moglo kupiti limuna, naranči, banana. Vlasnici su se potrudili da do toga dođu, jer oni rade, rade kao mravi... Ali, kod nas nije važan rad - nego zarada! Zato po tom čovjeku opalimo porez da glava boli, i on se vraća vani, sa suzama odlazi iz svoje zemlje...

Neću da vjerujem da jednog strašnog dana možemo da se se razjedinimo

Ona pjeva, on joj drži ruku: Drug Tito i Tereza* Ekonomske deobe samo su posledice političkih rovova oko naših mesnih zajednica, opština, republika. Jugoslaviju, kao federaciju, sve manje pominjemo.

To me ne nervira, to me žalosti. To je beskrajno, strašno tužno. Tako sam odgojena, otac i majka su me učili da volim čovjeka, dobrog čovjeka i to činim. U mojoj zemlji za mene ne postoje ni Albanac, ni Slovenac, ni Srbin, ni Hrvat, ni Bosanac, ni Crnogorac. Postoji dobar čovjek. Najmjerodavnija sam da kažem da kad su u pitanju dobri ljudi - onda granica nema. Kome je stalo da nekakvu mržnju potpiruje. Ne shvatam...

* Ustav iz 1974. lepo kaže: svaki građanin svoja ustavna prava ostvaruje samo u svojoj republici, a u Federaciji, odnosno Jugoslaviji, samo izuzetno, kad je to Ustavom naznačeno, pod uslovom da taj Ustav konsenzusom ratifikuju republičke skupštine. Dakle: postoje i Albanci, i Srbi, i Hrvati, i Muslimani, i Bugari, i Slovaci, i Rusini...

Mene ta prokleta politika nikad nije zanimala. Nisam član Saveza komunista, ali sam za sve ono što je napredno, što čovjeka održava čovjekom, što ga ne pretvara u zvijer. Je li to Partija? Je li to nešto drugo? Nisam član ničega, ja sam samo član porodice koja je moja zemlja. I kad mi kažu da me voli cijela Jugoslavija, to mi prelijepo zvuči: gde god da sam došla to su bili isti aplauzi, iste suze, isti osmijesi... A netko se mora baviti politikom. I ne zavidim mu. Lako je reći „pa, gdje su te mudre glave", ali, vjerojatno, postoji nešto iza svega, neki razlog tim čudnim zbivanjima. Neću da vjerujem da jednog strašnog dana može da se desi da se razjedinimo. Pomisao na tako nešto me plaši, to je umiranje cijele naše zajednice. Ali, ako to netko i želi, onda su u pitanju retki pojedinci. Narod, nikako. Putovala sam svijetom i vidjela: i crni, i bijeli, i žuti, i ne znam kojih boja - svi su isti. Uvijek je bilo grubijana i bit će ih: uvijek je bilo spletkaroša koji se raduju svakoj psini koju učine, pa možda takve treba oštro kažnjavati, naći ih. Takvi se ne kažnjavaju adekvatno...

U dobrom društvu: Gabi Novak,  predsednik Tito, Arsen Dedić i Tereza Kesovija

* Mislite, prvenstveno, na nacionaliste?

Naravno, na njih, ali općenito na ljude koji izazivaju nered, potpiruju nekakav skoro ugasli plamičak mržnje... Strašna je, recimo, činjenica da na Kosovu ljudi moraju napuštati svoje domove i odlaziti negdje gdje im dom nije. Dobro, dom nam je cijela Jugoslavija, ali nemojmo ni tu preterivati, jer tamo gdje si rođen i odrastao - tamo ti je dom. I kud idu ti ljudi? Ali, treba se osvrnuti iza sebe, biti dovoljno jak da ne progutaš koju suzu gledajući šta si ostavio. I to samo zato što te je na to netko primorao! E, pa ima li itko prava da to čini? Ali, kako ih uvjeriti da krivo čine, da u tim trenucima prestaju biti ljudi, da se pretvaraju u krvoločne zvijeri.. Proglasite me budalom, idiotom koji sad ne zna ništa reći, ali je ono čega se užasavam upravo ova situacija u koju smo dovedeni i ta nespremnost da iz te krize izađemo, da to izgladimo. Upali smo duboko u krizu. Kad kažemo „dobar dan, kako si" nije nam ni na kraj pameti da čoveka istinski saslušamo kako mu je stvarno, da li mu je zaista dobro ili loše. Za to više nemamo vremena.

Ženske priče iz 1976: Milka Planinc, Tereza Kesovija i Jovanka Broz

* Pomažu li nam uzori?

Vidite, volim posmatrati one male, sitne mrave koji jure, žure. Onda jedan od njih počne nositi enormno velik komad kruha, taj je za njega velik kao zemaljska kugla, ali on više ne nosi sam, dolaze drugi u pomoć, pomažu mu, nose skupa svi. Takva slika morala bi čovjeka da nagna na razmišljanje, o nama, o životu, o ovom svijetu...

Koncert za prijatelje: Tereza pjeva za Vladimira Bakarića, druga Tita, drugaricu Jovanku i - Milku Planinc (desno)

* Na svojoj koži niste osetili nacionalistički pir?

Samo mi se jednom nešto neprijatno dogodilo. Bila sam na Tašmajdanu, u Beogradu, gdje je netko došao na zgodnu ideju da restoran pretvori u neku vrstu kabarea, sličnu pariskim lokalima. Bilo nas je dosta prisutnih: i Arsen, i Gabi, i ja sam bila, sva prva imena, i lijepo je to krenulo. Na žalost, prestalo je, jer izgleda da kod nas sve što dobro krene valja zaustaviti, ali, kažem, bili su to krasni koncerti, sjajno posećeni, bilo je puno čestitanja. Meni je prišao jedan čovjek koji mi je rekao: „Tereza, sjajni ste! Ja mrzim Hrvate, ali ste vi sjajna pevačica!". Ostala sam onako baš šokirana, zapanjena, ali nisam to uzela za ozbiljno. On nije govorio u ime publike, već u svoje ime, u ime nečega što ne mogu i ne želim da shvatim. S druge strane, uvijek ću se sjećati koncerta u Kragujevcu i jedne divne starice koja mi je na sceni poklonila ružu iz svog vrta, iz stvarne, iskrene ljubavi...

Dragi predsjedniče: Tereza i Tito* Cinici će ovu priču uzeti kao očigledan dokaz vaše sentimentalnosti i patetike...

Pa šta? Užasno sam sentimentalna i treba li - do sto đavola - još jednom isticati da volim ljude. To je za mene normalno, pa neka to zovu kako hoće... U mojoj karijeri bila sam stimulirana i uvjeravana po milioniti put da imam pravo što tako mislim, da njegujem ono što su mi roditelji usadili - ljubav prema čovjeku. Sem onog neverovatno zanemarljivog incidenta, doživljavala sam divnu ljubav, očinsku, bratsku, sestrinsku, ne znam kakvu ali - ljubav... Ima tu još nešto. Nakon koncerta, nerado idem na nekakve večere, skupove, jer se na tim mjestima mogu sresti i dobronamerni ali i oni drugi ljudi. Popije se jedna čašica, dvije, alkohol djeluje, onda dolazi do nekakvih prokletih dijaloga i u njima su klice katastrofe - ili tuče, ili prijekih reči, ili strašnih situacija. Sebe ne volim dovesti ni blizu takvih mjesta.

* Lepšu stranu karijere čine ona druga, prijatna, gostovanja. Zna se da ste mnogo puta pevali drugu Titu, čak ste - i taj detalj je poznat - pevali s njim zajedno, u duetu...

Sjećam se jedne zgodne večeri u Dvercima, kad je Tito bio u Zagrebu. Onda sam pjevala pjesmu „Nono" koju je on, zaista, najviše volio i pošto nisam mogla hodati - imala sam gips na nozi, jer sam se povrijedila na skijanju - stala sam blizu njega, dodala mu mikrofon kako bi i on malo zapjevao. On je malo pjevao, a onda, ne razmišljajući da je pred mikrofonom, rekao glasno da mene najviše voli slušati od svih pjevača. Tu su bile i moje kolege, pa sam Titu rekla: „Predsjedniče, sad ste mi napravili jednu malu neugodnost kod kolega". A on mi je odgovorio: „Pa tako stvarno mislim"... Tito je bio pravi gospodin. Kulturan, inteligentan, otmen. Bilo je krasno poznavati ga. Kad je umro, nismo izgubili samo ličnost, već i glavu porodice. A porodica ne može bez glave, bez onog koji je vodi...

Aplauzi za Terezu: Jakov Blažević, Vladimir Bakarić, Jovanka Broz, Semka Sokolović i drug Tito

* Sad svake godine dobijamo novog predsednika...

To je prolazno. Ljudski je da se osam ljudi ne mogu složiti, da ne mogu misliti baš isto o svakom problemu. Vjerujem, čvrsto sam ubijeđena, da će se pojaviti jedna ličnost koja će imati tu snagu da se izdvoji iz proseka. To je neminovno. Ali, niko ne može biti kao Tito...

(Intervju za knjigu “Bolja prošlost” urađen je 1987. godine; knjiga je objavljena 1989.)

(NASTAVIĆE SE)

Oceni 5