Termiti u mojoj kući

Nešto sam načuo da će se pojaviti na tržištu lijepo oblikovani album sa svim snimkama ikada. Atmosfera se učas usijala. No, kako sam često bio na putu s bendom, a ništa se nije događalo po pitanju gornjih navoda, stvar je zapala u zaborav. Moj talent za zaboravljanje je nadaleko poznat, pa sam se okrenuo drugim zanimacijama poput izučavanja tekstova Johna Miltona i Boba Dylana. Nažalost, ništa sličnih začudnosti i neočekivanosti nije bilo u mojoj lirici stoga sam odlučio odustati od objavljivanja knjige poezije. Cijelu sam zbirku upakirao i poslao na kremiranje u spalionicu mojih roditelja u kuhinji, list po list. Bilo je jasno da nisam nikakav pjesnik pa mi je trebalo nekoliko minuta da nadvladam taj strah od manjka samopouzdanja. Driiin-driiin. Da? Oćete svirati na Ri Rocku? Ne. Šteta, bit će Termiti, ali jebiga, ništa onda. Tututututututu. Gledam u slušalicu, pa kroz prozor, natrag u slušalicu. Razmišljam da li da je roknem u zid ili nježno odložim u utore aparata. Biram rješenje dva. Ipak je tata, a ne ja, prije penzije investirao novce u crvenu Iskru. Prošlo je nekoliko dana od poziva i konačno sam se pomirio s činjenicom da neću stajati na istoj bini koju će prosvrdlati Termiti tu večer u Palachu. Stajao sam uskoro u redu pred shopom za album 'LP ploča Vjeran pas', a usput zvjerao pogledom tražeći nekog manje poznatog i možda suprotnog mi spola.

Kad je Dugme krenulo na turneju Doživjeti stotu, a nagađate da to nije bilo baš 2012., s kolegama iz elektrotehničke škole sam otišao u Dvoranu mladosti. Upakirali smo se ispred nevisoke pozornice svi do jednog, nalik nasilno naguranim sardinama u onim konzervama s brkatim moržom. A i sličnog, zavodljivog mirisa. Napokon se nisam osjećao nevino i čisto, kao štreber, već kao gradski klinac gladan autentičnog života. Iako ne bih nikada baš mogao svaki dan izlaziti i visiti po kafićima i piti pive jer uvijek mi se slična aktivnost činila malo pretjerano nedinamičnom. Pogledao sam iza sebe, siluete more glava bile su nestrpljive da se počne sa svirkom, zvižduci su počeli i prije nego li su poprimili epidemiološke razmjere svjetla su se ugasila. Laktovima smo se međusobno počeli drmusati u bubrege od uzbuđenja, a onda su Termiti zapržili Mama s razlogom se brineš! Divljali smo neobuzdano, ta imali smo petnaest godina, a oni su pjevali naše priče, ne o žudnji za mercedesima već o običnim tinejdžerskim mukama kojima smo bili izloženi. Dvorana je ključala, a to se nije dopalo ovima iz menadžmenta Glavnih zvijezda pa su u nekoliko trenutaka intervenirali 'minirajući' razglas, ostavljajući predgrupu nek se snalaze kako umiju samo s binskom opremom. Vjernog su psa gotovo u cijelosti morali u takvim uvjetima odsvirati, ali bili su nagrađeni ovacijama unatoč usranom zvuku. Kad je Dugme stiglo na njihovo mjesto, gle čuda, sve je radilo kako spada.

Sada, u jesen 1995., više od decenije od raspada benda, ponovno su se okupili u originalnoj postavi, izuzimajući Ticu koji je umro u ranim dvadesetim godinama od urođene srčane mane, i to na tradicionalnoj lokalnoj gitarijadi gdje može nastupati svatko tko želi. Pa i bez instrumenata. Naš, riječki, oblik demokracije. Bilo je zagušljivo i toplo, kao da je netko preko publike prebacio poplun. Možda su se takve scene odigravale uvijek kad su Termiti svirali, to nisam mogao znati osim u onom jednom slučaju. Ne, nisam se pretvorio u onog mulca iz prošlog doba kad su zasvirali, no tijelo mi se svejedno napelo, želudac zgrčio pa opustio od dragosti što vidim te ljude, samo nešto starije od mene kako s istim žarom, ali s puno više cinizma, izvode Kišne razdragance, Mamu, Psa... Nisu se uspuhali nakon nastupa, mogli su još, ali bilo je to dovoljno, četredesetminutno predstavljanje zakašnjelog izdanja njihova materijala. Mislio sam da ću brzo i jednostavno zaspati tu noć, ali nije išlo po planu, zaglavio sam u klubu do jutra. S razlogom.