Teško je živjeti uz rasiste i fašiste

Kada su me zamolili da vam podastrem kratko izvješće o refleksijama holokausta na mađarsku književnost, vjerojatno su slutili kako se od mene posve sigurno baš i ne može očekivati nekakva statistikama bogato načičkana književno-raščlambena studija. Naravno, ništa ne bi bilo lakše nego prikupiti, taksativno na­brojiti i vrjednovati ona mađarska književna djela koja su nastala neposredno ili posredno pod utjecajem ho­lokausta ili koja po nečemu reflektiraju na holokaust. Po meni, međutim, problem ni najmanje nije u tome. Problem je, poštovani moji slušatelji, mašta. Točnije rečeno: u kojoj je mjeri mašta sposobna izboriti se činjenicom holokausta, koliko ju je sposobna primiti, te koliko je holokaust uz pomoć primateljske mašte postao dijelom našega etičkog bića, etičke kulture. Jer, o tome se radi; a kada govorimo o književnosti i holokaustu, moramo progovoriti upravo o tome.

Na samome početku pojasnimo ima li književnost općenito bilo kakvu ulogu u našim nastojanjima da sami sebi u mašti pokušavamo predočiti holokaust, ili da ta zamisao pusti korijenje u misaonome svijetu čovjeka koji živi u najširem smislu shvaćenoj europ­skoj, odnosno zapadnoj civilizaciji, te da postane neizaobilaznim sredstvom tamošnjega mita. Uvjeren sam kako postavljeno pitanje zapravo već sadrži i odgovor, jer dok čovjek sanja - bilo lijepo, bilo ružno - i dok ljudi imaju temeljne pripovijesti, univerzalna ka­zivanja i mitove, dotle postoji i književnost, koliko god se govorilo o njezinoj krizi. Pravu krizu donosi savršen zaborav, noć bez sna, no mi još nismo dotle došli. Vjerojatno nam je svima poznata Adornova glasovita izreka: "Nakon Auschwitza se ne može napisati pje­sma". Ja bih je, također vrlo široko shvaćeno, izmije­nio tako da se nakon Auschwitza pjesma može napisati samo i jedino o Auschwitzu.

S druge strane, međutim, o Auschwitzu nije nimalo lako napisati pjesmu. Postoji jedna neizrecivo teška proturječnost: o holokaustu, o toj neshvatljivoj i ne­preglednoj stvarnosti možemo jedino uz pomoć estetizirane mašte stvoriti uvjerljivo stvarnu misaonu sli­ku. Budući da je zamisao holokausta sama po sebi toliko nezamislivo golem pothvat, takva strahovito velika zadaća pod kojom se ruše ramena, ona većinom nadilazi snagu onih koji se s njom hvataju ukoštac. Zato jer se već dogodio, preteško ga je i zamisliti. Umjesto da postane zabavom, igrom mašte - nalik izmišljenim poukama, literarnim fikcijama - holo­kaust se pokazuje toliko teškim teretom da ga se ne može ni pomaknuti. On je poput zloglasnih mauthausenskih kamenih pritega, na kojima se ljudi ne žele polomiti. Goleme nakupine slika ubijanja tjeskobno su zamorne, ne potiču maštu. A kako bi strahota i mogla postati predmetom estetiziranja kada u njoj nema ničega izvornog? Jer, umjesto poučne žrtve živo­ta, gole činjenice nude samo goleme naslage leševa.

Vidjeli smo dakle da nekakvu fikciju o holokaustu možemo steći jedino tako da nam u pomoć pritekne estetizirana mašta. Točnije rečeno, ono što zamišljamo nije više samo holokaust nego i ona estetska pos­ljedica holokausta koju već zrcali i svijest čovječan­stva, dan žalobne svečanosti zavijen u crno, čiji taman sjaj - čini se - sada već zauvijek žari i nikada neće utrnuti u ovoj univerzalnoj civilizaciji koju smatramo svojom i kojoj pripadamo. Iduće bi dakle pitanje koje bismo postavili bilo jesu li i u kojoj su mjeri estetizirani um, sama književnost o holokaustu stvorili rele­vantnu misaonu sliku.

Kao na mnogobrojnim drugim jezicima i na mađar­skome su o holokaustu stvorena mjerodavna djela, ali su porođeni i mnogi manje važni, anegdotalni, partikularni, beznačajni radovi. No daleko je zanimljivije kako su ta djela primljena. Dakle, nakon 1948, ta­kozvane "godine obrata" koja se obrušila poput ne­pogode, diktatura nije voljela da se spominje holo­kaust, a budući da to nije voljela, gotovo je bez ostatka i ušutkala svaki glas o njemu. Naravno, mogao bih vam skicirati povijest diktatorskoga zatiranja, no po­stupno su bili prisiljeni popustiti, dapače, negdje su do sredine osamdesetih malo-pomalo već svladali tehniku kako bi se s tim pitanjem moglo manipulirati - no u međuvremenu se režim urušio. Ipak, ja još nikada nisam čuo nijedno prihvatljivo objašnjenje zašto sovjetski režim i njemu pridružene diktature nisu trpjele takoreći čak ni elementarnu spoznaju o postojanju holokausta. Zašto se staljinistička diktatu­ra i u tom pitanju identificirala s nacističkim totali­tarizmom? To je bilo daleko očitije od same potrebe da se potraži odgovor. Staljin je time sebi gotovo prisvojio pravo na genocid, pa nije želio da se u njegovu carstvu rodi možda čak i mrvica simpatije za buduće potencijalne žrtve.

Premda istina može biti upravo takva, ipak ne smatram da ona zadovoljava kao objašnjenje. No kre­nimo dalje: zašto su u istočnoeuropskim diktaturama, pa tako i u Mađarskoj nakon što je Staljin umro, a time je i takozvani "cionistički proces" bio skinut s dnevnoga reda - rasprave i spoznaje o holokaustu i dalje bile apostrofirane kao "osjetljivo pitanje"? Od­govoriti na to pitanje kao da je još teže, zar ne? Kako stvari stoje, niti se ne može. Na razini zdravoga razuma svakako ne, čak ni na ravni neke izvitoperene svrho­vitosti. Premda su katkada izvlačili argumente protui-zraelske politike, ipak su se baš u godinama koje su slijedile nakon rata 1967, počeli kidati nasipi zabra­na. Čak tu, u Mađarskoj, vlasti kao da su se trudile demonstrirati kako židovstvo u dijaspori smatraju drukčijim od izraelskoga. Jednom riječju, Židovima koji žive ovdje jamčile su da ih ne drže taocima; no time je, posve prirodno, židovskome pučanstvu u Ma­đarskoj istodobno na stanovit način nešto bilo i uvje­tovano, točnije to da se ne solidarizira s Izraelom. Moglo bi se reći da to već počinje nalikovati objašnjenju s ishodištem u državnim razlozima, kao i to da su mađarsku svijest htjeli takoreći zaštititi od suočenja s holokaustom. Ne moram ni reći da ovo potonje može osmisliti samo takva vlast koja - unatoč prenavljanju u haljama neonacionalizma - zapravo ne­ma nikakve veze s nacijom, s narodom. Jer su pravi duhovni prvaci mađarskoga naroda, mađarska elita, primjerice István Bibó, razmišljali stubokom suprot­no. Njegova je sjajna studija dokazom kako je bio uvjeren da se mađarska svijest mora suočiti s či­njenicom da se holokaust dogodio, jer ta spoznaja mora postati nedvojbenom sastavnicom duhovnoga razvoja nakon oslobođenja. Jer doista, István Bibó ne samo što je bio jedan od najznačajnijih mislilaca pro­teklih desetljeća već i nepatvoreni europski um - a te su dvije stvari usko međusobo uvjetovane.

Valjda smo se već uspjeli približiti zagonetki o zabranama. Europa i holokaust, holokaust i europska svijest, na neki se način uvjetuju. Prije nekih godinu i pol dana napisao sam kratko izlaganje pod naslovom Postojanost logora. Raščlanjivao sam zašto i na koji su način Auschwitz i sve ono što pripada tome misao­nome krugu postali neizbrisivim dijelom europskoga mita. Izložio sam da u onom katarzičkome razvoju kojemu smo desetljećima bili tronutim svjedocima, holokaust ne razdvaja već ujedinjuje, i to zbog toga jer univerzalnost doživljenoga sve jasnije žari.

A time otkrivamo i objašnjenje zašto je diktatura činjenicu holokausta držala podalje od sebe, zašto se nije nikada željela suočiti s onim što se dogodilo. Jer bi to suočenje bilo istodobno i svekoliko propitkivanje samoga sebe, a provjera vlastite savjesti vodi u pročišćenje, dok pročišćenje donosi procvat i duhovno priključenje Europi. A diktatura je željela nesklad i trajnost rascjepa, jer su samo oni mogli služiti njezi­nim ciljevima.

Eto, svjedoci smo kako strahote holokausta zapo­sjedaju univerzalan iskustveni krug, a kada se ne bih bojao da će me netko krivo shvatiti, rekao bih kako postaju kulturom - upravo onako kako Freud pragrijeh oceubojstva povezuje s ishodištem monoteizma, najviše etičke kulture. Vidjeli smo kako su pokušavali osujetiti utjecaj holokausta na mađarsko intelektualno biće, a kada su spoznali da je to nemoguće, diktatura ga je uznastojala manipulirati, okrenuti u svoju korist. Isprva su ga htjeli spriječiti, zatim uniziti na nekakav usko ograničen "židovski slučaj" na koji će nacija u najboljem slučaju gledati s posve dalekim žaljenjem; s vremenom su morali shvatiti neprolaznost tragedije - a tada su je već nastojali usaditi u vlastitu strate­giju političkih odnosa sa svijetom. Premda u negativ­nome smislu, no bili su svakako u pravu. Jer - i to bismo uvjerenje morali učvrstiti - holokaust je isku­stvo koje pripada cijelome svijetu.

Htio bih navesti jednu potresnu opasku Manésa Sperbera \z njegove studije Churban - oder Die unfassbare Geivissheit (Churban - ili neshvatljiva izvje­snost). "Nacizam je - piše on - židovstvo iznenadilo u trenutku kada u njemu više nije postojala ni volja a ni spremnost da se žrtvuje za boga. Tako se u kršćanskome svijetu prvi put dogodilo da se priprema masovno masakriranje Židova, a da se pritom nitko ne sjeti Raspetoga. I tako je europsko židovstvo prvi put moralo umrijeti ni zbog čega, u ime ničega. Ne postoji takvo nekrološko oduševljenje koje bi tu či­njenicu moglo pomesti iz pamćenja svijeta, koje bi izliječilo nesretnu svijest u kojoj se neprestance zrcali ta stvarnost; to je stanje koje nikada i ništa neće moći promijeniti." Duboko istinite riječi. Međutim, u tih tridesetak godina koje su protekle od publiciranja Sperberove studije kao da se polako počinje razotkri­vati i drugo lice te istine.

Židovi - istina je - nisu umrli za svoju vjeru, i Židovi - istina je - nisu poubijani u ime druge vjere. Njih je poubijao totalitarizam, totalitaristička država, totalitaristička stranačka vlast - neman, po­šast, kuga ovoga stoljeća, pogubnija od svake religije. Totalitarizam je veliko iznašašće stoljeća, ono stra­vično iskustvo koje je ugrozilo temelje... zapravo, če­ga? Svega. Ipak ponajviše svaku baštinjenu, racional­nu predodžbu o čovjeku. Totalitarizam je prognao, izlučio iz svojega bića čovjeka i stavio ga izvan zakona. No možda upravo to stanje izvan zakona, ta masovna smrt koja je čak i nehotično prerasla u žrtvu, zaziva u čovjekovo sjećanje ono čega su ga lišili, a to je zakon, temeljno uporište njegove kulture i postojanja. Ne bih mogao preciznije oblikovati misao no što sam već jedanput rekao: "Dug je oblak holokaustova dima i on baca mračnu sjenu na Europu, dok mu je plamen utisnuo neizbrisiv znak na nebeskome svodu. U tome sumpornom svjetlucanju duh kazivanja iznova govori one u kamenu isklesane riječi, a drevna se pripovijest javlja kao mora u tumarajućem novom svjetlu; pouka je postala stvarnost, oživjeli vječni pasionski igrokaz o ljudskim patnjama."

Ponavljam: holokaust je iskustvo cijeloga svijeta - a kroz holokaust se danas već obnavlja i doživljaj židovstva. To sam u jednome svojem romanu nazvao oblikom postojanja duha. A što to za mene znači? Dvojim kako bih svoje slušateljstvo morao podsjećati kako se židovstvo izvorno afirmiralo u svijetu kao izraz etičke kulture, jer je svijetu upravo židovstvo darovalo monoteizam. Biti Židovom: to je danas za mene iznova ponajprije etička zadaća. A u mojim očima to je vjer­nost, čuvanje baštinjenoga i memento mene, tekel, ufarszin po Židovima svake totalitarističke potlačenosti. Židovstvo kao oblik univerzalnoga iskustva bilo je prisiljeno steći golemo znanje, znanje koje se više ne može iskorijeniti iz europskoga, zapadnog svjetonazo­ra, sve dotle dok ta svijest bude ono što još uvijek jeste, odnosno svijest temeljena na etici spoznajnoga. Bude li očuvana, možda će moralno-tragična svjetska spoznaja, koja je preživjela holokaust, uspjeti oploditi europsku svijest koja se bori s prijeporima u sebi, na način kako je grčki genij, suočen s barbarstvom u ratovima s Perzijancima, iznjedrio vječni prauzor, antičku tragediju. Ustvrdimo li da je holokaust već stvorio kulturu - jer da se to dogodilo i događa se, to se ne može poreći - njegova bi književnost svoje nadahnuće mogla crpsti iz Svetoga pisma i grčkih tragedija, upravo iz ta dva vrela europske kulture, kako bi nepopravljiva stvarnost porodila iskupljenje - duh, katarzu.

Naposljetku, u duhu gore izrečenoga, dopustite mi primjedbu kako mi je bilo teško sprijateljiti se s na­slovom ove konferencije: Mađarsko-židovski suživot. Kada bi židovstvo u Mađarskoj i predstavljalo etničku skupinu, a što nije, formulacija bi čak i tada morala biti točnija. Naime, izgleda da se u našoj suvremenoj - ili postmodernoj - stvarnosti granice protežu ne toliko između etničkih skupina, nacija, religija već daleko više između svjetonazora i sklopova ponašanja, između racije i fanatizma, snošljivosti i histerije, kreativnosti i rušilačke volje za moć. Na svaki je način teško živjeti uz rasiste i fašiste, ma kojem oni etnikumu, naciji ili vjeroispovijesti pripadali. A one koji bi danas rado podgrijavali vatru u kojoj je izginulo šesto tisuća mađarskih Židova, ne bi bilo naodmet podsjetiti kako je isti plamen - rat i sve njegove posljedice - gotovo uništio i Mađarsku. A kada govore o priključe­nju Europi, također im ne bi škodilo imati na pameti: Europa nije samo zajedničko tržište i carinska unija, već i um i duh. Onaj tko želi postati dijelom toga duha, taj uz mnoge druge stvari mora proći i vatreno krštenje moralno-egzistencijalnoga suočavanja s holokaustom.

*Čitano godine 1991. kao izlaganje na budimpeštanskoj konferenciji o "Mađarsko-židovskom suživotu"

*Iz knjige “Jezik u progonstvu”, prevela s mađarskog: Xenia Detoni