Testiranje nacije na izdržljivost

Nekoliko tjedana nakon početka širenja koronavirusa u Hrvatskoj, u zraku se osjeća smjesa tjeskobe i jedva suspregnutog naslađivanja sve izglednijim scenarijima gospodarske katastrofe. Iako je to u najvećoj mjeri krivnja samog virusa i neugodne boleštine koju izaziva, bit će da je određeni postotak nelagode potrebno pripisati spoznaji da nas kroz ovu krizu vodi grupa ljudi zaslužna za politiku koja je tijekom nepunih 20 godina bez pomoći ikakve pandemije smanjila broj stanovnika Hrvatske za otprilike 10 posto. Iako je u medijima stvorena percepcija kako krizni stožer zadužen za borbu protiv epidemije radi odličan posao, bilo bi zaista nevjerojatno kada bi se u današnje vrijeme u samom vrhu hrvatskog državnog aparata mogli pronaći ljudi potpuno slobodni od – recimo to tako – ne potpuno iskrenog diskursa i pokroviteljskog odnosa prema javnosti.

Elementi komunikacije kojima se prikriva uvid u stvarno stanje su od samog početka primjetni u izjavama kriznog stožera, u kojem su prilično tvrdoglavo izbjegavali priznati kako masovno testiranje predstavlja ključnu mjeru za suzbijanje epidemije u bilo kojoj fazi. Izvrdavanje je poprimalo svakakve oblike, od toga da je u prvim tjednima na novinarsko pitanje o tome koliko je testova na virus SARS-CoV-2 dostupno u Hrvatskoj odgovarano kako ih ima „dovoljno,“ – jer kojeg se vraga vas tiče koliko tih testova zapravo ima, – do pokroviteljskog protupitanja ravnateljice klinike za infektivne bolesti u Zagrebu Alemke Markotić: „Za sve koji misle da trebamo testirati više, neka mi kažu po kojim kriterijima to treba raditi i ja ću rado to s njima raspraviti.“

Ukoliko krizni stožer traži od svih građana da ostanu kod kuće, ako je radi sprječavanja epidemije naloženo zatvaranje svih ugostiteljskih i uslužnih objekata, ukoliko su uvedene mjere od kojih će trećina gospodarstva crknuti, tada je osiguravanje nabave i masovne primjene testova najmanje što krizni stožer može i treba učiniti

Svakako bi bilo bolje da je njen odgovor ostavio dojam kako ona vrlo dobro zna koga i gdje testirati, ali kada već nismo dostojni detaljnijeg objašnjenja, ostaje nam jedino da sami pokušamo riješiti to teško pitanje: na primjer, kako bi bilo da se testiraju apsolutno svi koji su bili u kontaktu sa zaraženima, a zatim svi koji su bili u kontaktu sa zaraženima iz tog kruga, i tako dalje sve dok se ne dođe do posljednje osobe u lancu prijenosa. Pošto se testiranje provodi brže nego što se zaraza širi (za obavljanje testa je pored vremena koje je potrebno da se uzorci dostave u laboratorij potrebno nekoliko sati, a zaražena osoba u prosjeku prenese zarazu na dvije osobe tijekom 5-10 dana prije nego što pokaže simptome i završi u izolaciji), za nekoliko dana je moguće identificirati sve osobe u lancu širenja virusa, čime se uklanja potreba preventivne izolacije desetaka tisuća ljudi. Po svemu sudeći, ovaj pristup se Markotić ne sviđa iz razloga što bi osoba koja je ujutro imala negativan test do večeri mogla pokupiti zarazu, što bi test učinilo besmislenim.

To svakako nije istina – ako ništa drugo, za tu osobu će kasnije biti lakše rekonstruirati otkuda je pokupila zarazu; pored toga, u mjeri u kojoj je on vjerojatan, ovaj scenarij svakako služi u korist povećanja broja provedenih testova. Pošto se simptomi bolesti manifestiraju u otprilike 50% slučajeva, i to s vremenskim odmakom od 5-10 dana nakon zaraze, testirajući isključivo osobe s vidljivim simptomima epidemiolozi stječu uvid u pola slike sa zakašnjenjem od tjedan dana. Sve i da pretpostavimo postojanje neke skrivene logike koja je dostupna jedino osobama u samom vrhu kriznog stožera, ostaje pitanje zašto je Hrvatska na samom začelju po broju provedenih testova na milijun stanovnika u Europskoj uniji: do 12. travnja, u Hrvatskoj je provedeno otprilike 4.000 testova na milijun stanovnika, dok je u Sloveniji obavljeno preko 17.000 testova na milijun osoba, iz čega bi se dalo zaključiti da Slovenci iz nekog nejasnog razloga nerezonski rasipaju testove.

Ako je to ikakva utjeha, razlog malom broju provedenih testova u Hrvatskoj ipak nije besmisleno taktiziranje našeg kriznog stožera, već se gotovo sigurno radi o nedostatku kompleta reagensa za izolaciju viralne RNK iz briseva grla i nosa te otkrivanje virusa metodom Polymerase Chain Reaction (PCR) koja uz pomoć enzima polimeraza iz jednog niza nukleotida virusne RNK proizvodi milijarde kopija. Kako znamo da ograničeni kapacitet za testiranje na Covid-19 u Hrvatskoj nema veze s instrumentima za provođenje PCR analiza? I do tog odgovora možemo doći samo dedukcijom. U jednoj od televizijskih reportaža, predstavnik Hrvatske liječničke komore je izjavio kako je u Rijeci dostupan aparat koji „trenutno“ može testirati oko 20 uzoraka dnevno, ali “po potrebi” i više – ukoliko aparat može „po potrebi“ obaviti više testiranja, preostali ograničavajući faktori su reagensi i dostupnost kvalificiranog osoblja. Barem što se tiče zadarskog Zavoda za javno zdravstvo, nije se radilo o ovom posljednjem – tamo je razlog za mirovanje PCR aparata bio upravo nedostatak reagensa.

Pitanje da li je u Hrvatskoj moguće proizvoditi PCR reagense (u suštini, radi se o jednom enzimu i nukleotidima) nije postavljeno, kao niti pitanje otkuda ih nabavljamo i po kojoj cijeni. Pošto privatne klinike u Velikoj Britaniji nude ovaj test na tržištu po prilično napumpanoj cijeni od 249 funti, a američki osiguravatelj Medicare ovlaštenim laboratorijima plaća oko 50 američkih dolara po testu, za pretpostaviti je da cijene kompleta reagensa nisu nedostupne. Ravnatelj Zavoda za javno zdravstvo Krunoslav Capak je sredinom ožujka izjavio kako cijene testova (vjerojatno je mislio na reagense) iznose oko stotinu eura. Bez obzira da li je problem u cijeni ili u dostupnosti, krizni stožer nije imao pravo sakriti informaciju da nam nedostaje testova – da je javnost bila obaviještena o tome, u potrazi za testovima su se mogli aktivirati trgovinski i akademski kontakti čitavog društva. Ostaje nam samo da se nadamo kako razlog iz kojeg krizni stožer izbjegava spominjanje ovog problema nije u tome što se reagensi nabavljaju na sličan način kao zaštitna oprema.

Hrvatska ne bi bila Hrvatska kada se ne bi ispostavilo da kriteriji kriznog stožera za testiranje u stvari nisu tako promišljeni i strogo definirani, pogotovo kada se radi o osobama od posebnog interesa. U Osijeku je nadležna epidemiološka služba odbila provesti testiranje osobe koja je nakon povratka iz Austrije stavljena u preventivnu samoizolaciju, navodeći kako se testiraju samo osobe sa simptomima infekcije koronavirusom, dok je istovremeno omogućila testiranje jednom osječkom poduzetniku, njegovoj obitelji i dijelu uprave njegovog poduzeća. Pored toga, poznato je kako je hrvatski Premijer Andrej Plenković osobno platio za testiranje na prisutnost virusa SARS-CoV-2, što je izazvalo dodatnu zbunjenost: ukoliko testiranje hrvatskog Premijera predstavlja prioritet radi funkcije koju obnaša, čemu taj glupavi simbolični čin plaćanja „iz vlastitog džepa“; s druge strane, ukoliko Premijer može kao privatna osoba samoinicijativno naručiti i platiti test, zašto ta mogućnost nije dostupna drugim građanima koji posumnjaju na zarazu, kao što je to navodno bio slučaj kod Plenkovića? Prema svjedočanstvu Telegramovog izvora, odgovor na ovakva pitanja glasi: „pa niste si valjda umislili da ste važan [sic] kao i premijer.“

Na kraju krajeva, u trenutku kada je čitava zemlja stavljena u lockdown, bilo kakvo ograničavanje provođenja testiranja je u najmanju ruku neukusno. Ukoliko krizni stožer traži od svih građana da ostanu kod kuće, ako je radi sprječavanja epidemije naloženo zatvaranje svih ugostiteljskih i uslužnih objekata, ukoliko su uvedene mjere od kojih će trećina gospodarstva crknuti, tada je osiguravanje nabave i masovne primjene testova najmanje što krizni stožer može i treba učiniti.

Neodredivost kriznih mjera i njihova zakonitost

Određivanjem strogih mjera samoizolacije koje su u velikoj mjeri uvjetovane politikom ograničenog testiranja, krizni stožer je najveći dio odgovornosti za moguće širenje zaraze prebacio na građane. Pošto bi predstavnici kriznog stožera trebali znati da ne postoji niti jedna sociološka studija koja pretpostavlja da bilo koja grupa u potpunosti poštuje slične restrikcije, njihovo izražavanje nevjerice i pravedničkog gnjeva radi nepridržavanja mjera izolacije i preventivnog fizičkog distanciranja zvuči glupo i licemjerno. Mjere takozvanog „socijalnog distanciranja“ su problematične i zbog logičke konfuzije koja proističe iz upotrebe nejasnih jezičnih konstrukcija i proizvoljne interpretacije zakona. Na primjer, do kraja ožujka nije bilo potpuno jasno da li krizni stožer naređuje ili tek sugerira te da li se od građana očekuje da uopće ne izlaze iz stanova osim za potrebe opskrbe hranom i lijekovima.

Ne osporavajući nužnost mjera prisilne izolacije, autor se ne može oteti dojmu da je izdavanje direktiva o tome kako bi se drugi trebali ponašati omiljen način rješavanja problema u našim vladajućim krugovima. To se prije svega vidi po brzini i lakoći prelaska državnog aparata na upravljanje dekretima i naputcima izdanim pismenim i usmenim putem

Djelatnici policije u Splitu su stvari interpretirali upravo tako te su priveli dvije djevojke u šetnji i usput se prilično grubo obračunali s čovjekom koji je izrazio sumnju u opravdanost njihovog postupanja. Na upit da li je u potpunosti zabranjeno rekreativno kretanje na otvorenom postavljen putem Twittera, Ministarstvo unutarnjih poslova je odgovorilo slikom Odluke kriznog stožera od 21. ožujka kojom se uvodi mjera „strogog ograničavanja zadržavanja na ulicama i drugim javnim mjestima na kojima se može istovremeno kretati i zadržavati veći broj osoba.“ Pošto je teško zamisliti javno mjesto na kojem se istovremeno ne može kretati i zadržavati veći broj osoba, moglo bi se pretpostaviti kako je krizni stožer ovom odlukom u stvari želio u potpunosti zabraniti izlazak u bilo koje svrhe.

Vjerojatno svjesni da za to nemaju baš najbolju zakonsku osnovu, zabranu su zamijenili suvišnim eufemizmom „strogo ograničavanje zadržavanja na ulicama,“ što je svakako lošije rješenje od upotrebe termina „zabrana,“ ne samo zato što može i ne mora značiti isto, već zato što uopće nije jasno što on znači. Na primjer: koliki je intenzitet strogosti ove odredbe (i čemu je u toj konstrukciji uopće potrebno isticati strogost)? Dalje: na koliko se točno ograničava to „zadržavanje“? I na kraju, ukoliko osoba izađe u šetnju te se pritom kreće s jednog javnog mjesta na drugo, da li se smatra kako se ona na bilo kojem od tih mjesta „zadržava“? Usput spomenimo i kako se u kontekstu Zakona o prekršajima protiv javnog reda i mira „javnim mjestom“ može smatrati i dvorište, balkon, pa i čak i dom, čime zabrana zadržavanja na „javnim mjestima“ poprima neočekivane konotacije. Ovu zavrzlamu je donekle razbistrio nedavni istup Ministra zdravstva, koji je izjavio kako je samotnjačka šetnja čak i poželjna. Međutim, još ostaje da se razjasni da li izjava Ministra zdravstva ima veću zakonsku snagu od odluka kriznog stožera te da li bi njeno citiranje bilo dovoljno da se izbjegne privođenje od strane revnih policijskih službenika.¹

Autor ovog teksta je bio posebno zbunjen izjavom Istarskog stožera civilne zaštite, u kojoj je izraženo nezadovoljstvo činjenicom da „osobe u samoizolaciji šire virus na osobe s kojima žive.“ I dalje, u istoj izjavi: „Vidimo rast broja zaraženih koji žive s osobama u samoizolaciji, dakle virus se širi u kućanstvu." Pored toga što zvuči nevjerojatno da netko očekuje kako je moguće spriječiti širenje virusa unutar kućanstva, – što je teoretski izvedivo samo u višekatnim obiteljskim kućama, – ovaj primjer demonstrira koliko je opasno i kontraproduktivno prebaciti odgovornost za širenje zaraze koronavirusom na građane.

Ne osporavajući nužnost mjera prisilne izolacije, autor se ne može oteti dojmu da je izdavanje direktiva o tome kako bi se drugi trebali ponašati omiljen način rješavanja problema u našim vladajućim krugovima. To se prije svega vidi po brzini i lakoći prelaska državnog aparata na upravljanje dekretima i naputcima izdanim pismenim i usmenim putem, za što je po svemu sudeći bilo dovoljno tek neznatno izmijeniti Zakon o sustavu civilne zaštite. Uvidom u ovu neuglednu dopunu je teško razabrati njene implikacije; zakonske odredbe koje imaju direktan i značajan utjecaj na život i imovinu građana se često oblače u birokratski idiom kako bi zakonodavna elita zadržala monopol nad njihovom interpretacijom. Srećom, u pomoć nam stiže sudac Ustavnog suda Republike Hrvatske Andrej Abramovič, koji u članku „Ustavnost u doba koronavirusa“ nagađa (a ako sudac Ustavnog suda nagađa, što ostaje građanima bez pravne naobrazbe?) da je glavni motiv donošenja izmjena Zakona o sustavu civilne zaštite davanje posebnih ovlasti Stožeru civilne zaštite u slučaju nastupanja do sada hrvatskom zakonu nepoznatih „posebnih okolnosti“ koje ugrožavaju život i zdravlje građana. Abramovič smatra kako zakonodavac time zaobilazi obavezu „razmjernosti“ ograničavanja građanskih prava i sloboda radi zaštite zdravlja u skladu s člankom 16. Ustava Republike Hrvatske, kao i obavezu donošenja svih odluka koje ograničavaju navedena prava i slobode dvotrećinskom većinom u Saboru (umjesto dekretima stožera) u slučaju velikih prirodnih nepogoda, kako zahtjeva članak 17. Ustava. Abramovič u nastavku navodi principijelnu zamjerku delegiranja ogromnih ovlasti jednom upravnom tijelu: „Ne može se na Stožer civilne zaštite novelom Zakona o sustavu civilne zaštite prenijeti ovlasti svih tijela iz svih zakona, jer to znači suspenziju demokracije, de facto diktaturu.“

U nastavku svojeg osvrta na dotičnu zakonsku novotariju, Abramovič navodi čitav niz problema s ograničavanjem kretanja građana, od pravne neutemeljenosti stavljanja čitavih područja u karantenu (u koju se prema zakonu mogu smjestiti samo pojedinci i to odlukom Ministra zdravstva, a ne stožera civilne zaštite) do nametanja mjera samoizolacije za pojedince koji bi mogli biti zaraženi „kada je nedvojbeno da postoji test koji potvrđuje ili opovrgava zaraženost.“ Pošto premijer Plenković ne vidi niti jedan od navedenih problema, a većina sudaca Ustavnog suda je odlučila kako nema potrebe raspravljati niti izdavati mišljenja o ovoj temi, odgovor na pitanje zakonitosti kriznih mjera bez presedana u hrvatskoj povijesti će po svoj prilici ostati u domeni teorije. U međuvremenu živimo u mokrom snu paternalističke političke elite, u kojem se životom čitave nacije upravlja putem nezakonitih dekreta zasnovanih na površnim procjenama situacije (na primjer, za izdavanje ranije navedene odluke o zabrani napuštanja prebivališta i stalnog boravka nisu postojali nikakvi unaprijed poznati kriteriji, već se odluka svalila s neba unutar 24 sata od prve naznake da se razmišlja o striktnijim mjerama “socijalnog distanciranja”).

Neizvjesna perspektiva

Ljudi kojima je „strogo ograničeno“ kretanje i obavljanje poslovne aktivnosti bi svakako voljeli znati koji je konačan cilj ovih mjera. Da li je to svođenje broja zaraženih na nulu, ili tek zadržavanje funkcije rasta broja oboljelih u okvirima aritmetičke progresije? Potpuno istrebljivanje koronavirusa u Hrvatskoj bi svakako bio poželjniji cilj, ali je pitanje da li ga je uopće moguće ostvariti s trenutnom politikom ograničenog testiranja. S druge strane, sprječavanje geometrijske progresije rasta oboljelih (kada se u svakom sljedećem koraku broj zaraženih udvostručuje) je nedovoljno ambiciozan cilj koji nas osuđuje na produženo životarenje u trenutnom režimu do pojave cjepiva. S obzirom da je prilično izvjesno kako Hrvatska ne raspolaže gospodarskim resursima koji dozvoljavaju održavanje trenutne situacije, dolazimo do paradoksalnog zaključka kako nas uspješnost trenutnih mjera osuđuje na propast.

Potpuno istrebljivanje koronavirusa u Hrvatskoj bi svakako bio poželjniji cilj, ali je pitanje da li ga je uopće moguće ostvariti s trenutnom politikom ograničenog testiranja

Uostalom, čini se kako niti u kriznom stožeru nemaju jasniju predstavu o tome kuda sve to ide. U izjavama predstavnika stožera se na dnevnoj bazi izmjenjuju optimizam i tjeskoba, pa dugo vremena nije bilo jasno da li je najgore iza nas ili su sljedeća tri tjedna najkritičnija. Po svemu sudeći, krizne mjere koje su trenutno na snazi bi trebale trajati do početka lipnja, pri čemu je nemoguće odgonetnuti koje pokazatelje pokušavamo ostvariti i kako će život izgledati nakon toga. Pridržavajući se tradicije nejasnog komuniciranja, Ministar unutarnjih poslova je 31. ožujka dao naslutiti da se u neodređenoj budućnosti priprema popuštanje kriznih mjera (citat glasi: „Promišljamo o tome gdje se treba nešto popustiti, ali još nismo u toj fazi“ – iskrene čestitke onima koji ovdje pronalaze osnovu za planiranje svojeg društvenog života i poslovnog aktivnosti). Isti ministar je ranije govorio o mogućnosti „dodatnih olakšavanja“ (opet ta prokleta nedorečenost: „dodatnih“ na što? U čemu bi se sastojala ta „olakšavanja“?) kada bi broj bolesnika padao nekoliko dana za redom. Krizni stožer bi svakako mogao računati na striktnije pridržavanje mjera od strane građana kada bi jasnije definirao svoje ciljeve.

S ovakvim objašnjenjima iz kriznog stožera i s Premijerom koji izjavljuje kako nitko ne može procijeniti koliko će „objektivno teška“ situacija trajati, ostaje nam jedino da sami pretpostavimo kako bi budućnost mogla izgledati. Teoretski, u Hrvatskoj bi u uvjetima potpune izolacije od ostatka svijeta bilo moguće potpuno suzbiti širenje koronavirusa. Recimo da bi uz primjenu masovnog testiranja za taj zadatak bilo potrebno dva mjeseca stroge izolacije što većeg broja ljudi i prestanka rada većeg dijela uslužnog sektora gospodarstva. Pošto su granice praktički u potpunosti zatvorene, kontrola eventualnih skrivenih nositelja zaraze uz povećane kapacitete testiranja ne bi trebala predstavljati problem te bi sve uslužne djelatnosti ubrzo mogle ponovno otvoriti svoja vrata. Međutim, i u takvom svijetlom scenariju ostaje problem izostanka turističke sezone, ali ukoliko na trenutak dopustimo da nas ponese neutemeljeni optimizam, možemo pretpostaviti da će tijekom ljeta postati dostupni brzi petominutni testovi za otkrivanje prisutnosti virusa SARS-CoV-2 koji bi se mogli – sada se zaista približavamo području naučnofantastične utopije, prije svega jer se za sada radi o pojedinačnim testovima – provoditi na aerodromima i graničnim prijelazima. Međutim, nije potrebno ići toliko daleko: za barem djelomično spašavanje turističke sezone je dovoljno da Hrvatska i nekoliko „emitivnih tržišta“ suzbiju širenje koronavirusa u mjeri koja omogućuje ponovno otvaranje međusobnog putničkog prometa. Konačno, tu je i niz retroviralnih lijekova i supstanci za simptomatsku terapiju koji će do kraja travnja proći klinička ispitivanja, čime bi se rizik od zaraze koronavirusom mogao svesti na mjeru koja omogućava povratak društvenog i gospodarskog života u normalu.

U određivanju mjera podrške hrvatskog gospodarstva će sigurno doći do izražaja činjenica da je u ovim krajevima previše ljudi predugo uživalo u izvlačenju koristi na račun drugih da bi ih sada bilo briga što će se dogoditi s gospodarstvom i društvom u cjelini

Međutim, vjerojatno je stvarnosti ipak bliži scenarij u kojem ćemo zajedno s ostatkom svijeta neprekidno igrati igru skrivača s virusom do pronalaska vakcine. Ovaj scenarij podrazumijeva nekoliko ciklusa „popuštanja“ i „zatezanja“ kriznih mjera, pri čemu treba imati u vidu kako je s trenutnom strategijom provođenja testiranja potrebno najmanje mjesec dana kako bi se utvrdila dinamika širenja virusa. Nije nikakvo čudo što se o ovoj perspektivi nerado govori, jer još uvijek nije sigurno da u Hrvatskoj postoji dovoljno resursa kako bi se izgurao ijedan dvomjesečni ciklus kriznih mjera.

Gospodarske mjere

U prvoj verziji ovog teksta sam se zapitao da li je netko možda vidio guvernera Narodne banke Vujčića i izrazio zabrinutost da mu se možda nešto dogodilo. Međutim, čovjek s vjerojatno najvišom plaćom u hrvatskom javnom sektoru se 31. ožujka konačno pojavio s nevjerojatno perceptivnom primjedbom kako „…se na tržištu već vidi da sezona neće biti kao prema planu“ te da će „prihoda će biti bitno manje, ali vidjet ćemo koliko.“ Nije da se od ljudi na odgovornim pozicijama u Hrvatskoj očekuje da kažu išta sadržajnije, ali prilično je zabrinjavajuće da guverner Narodne banke zvuči kao pasivni promatrač koji nema gotovo ništa za reći o mjerama održavanja likvidnosti. Jednako tako je previše očekivati od hrvatske Vlade da ponudi neograničeno financiranje za potrebe očuvanja radnih mjesta kao što je slučaj u Velikoj Britaniji ili fantastične iznose jednokratne podrške obrtima u Njemačkoj.

Čak i darvinistički nastrojena politička elita u Sjedinjenim Američkim Državama je uvidjela da je vrag odnio šalu i kao prvu mjeru odobrila bezuvjetne i automatske isplate u iznosu od 1.200 dolara na račune svih rezidenata (dakle ne samo državljana) s bruto godišnjim prihodima nižim od 75.000 dolara. Međutim, naš problem nije samo u ograničenim financijskim mogućnostima. U određivanju mjera podrške hrvatskog gospodarstva će sigurno doći do izražaja činjenica da je u ovim krajevima previše ljudi predugo uživalo u izvlačenju koristi na račun drugih da bi ih sada bilo briga što će se dogoditi s gospodarstvom i društvom u cjelini. Pored toga, u okolnostima u kojima nije jasno koliko će biti rezano i kome ne može biti govora ni o kakvoj solidarnosti, o čemu zorno svjedoče izjave Vilima Ribića i odbijanje djelatnika Zagrebačkog holdinga da odustanu od uskrsnice. Paradoksalno, Vladi Republike Hrvatske takve okolnosti upravo idealno odgovaraju: kada u društvu postoji gomila suprotstavljenih interesa, mogućnost bilo kakvog konsenzusa je nemoguća – uključujući i konsenzus usmjeren protiv Vlade. Time se otvara prostor vladajućima da djeluju iznad sitnih razmirica i presijeku stvar brzinski izglasanim zakonom ili dekretom.

Svojevrstan rezime

Sve gore pobrojane operativne, zakonodavne i komunikacijske propuste bi bilo moguće pripisati izvanrednim okolnostima kada se ljudima s iskustvom življenja na ovim prostorima ne bi nametalo jedno neugodno pitanje: imamo li mi ikakve osnove da vjerujemo kako HDZ-ovi ministri prilikom donošenja odluka u kriznoj situaciji zaista prvenstveno misle na zakonitost i blagostanje stanovništva? Tijekom posljednjih triju predugih decenija hrvatskog političkog života, gotovo da nije bilo osobe zaposlene u strukturama izvršne i zakonodavne vlasti koja nas nije uvjeravala kako je crno u stvari bijelo i kako je situacija u području gospodarstva, medijskih i građanskih sloboda ili obrazovanja sasvim zadovoljavajuća, a ako i nije, tu su tekovine Domovinskog rata i uspjesi hrvatske nogometne reprezentacije. Istovremeno s neoprostivom gospodarskom stagnacijom su rasle kvadrature privatnih stanova i vikendica, konjaža automobila te privatne kolekcije umjetničkih djela ljudi zaposlenih na javnim funkcijama. Dociranja takvog društva o humanizmu i solidarnosti te nadmena upozorenja kako neće biti zaboravljeno kako se tko ponašao u vrijeme krize je bolje slušati na prazan želudac.

Vani teče krv, padaju glave, valjaju se strasti, žene, knjige, ratovi, novac, sve teče vani kao rijeka, a crkva stoji kamena i nijema. I stoji. Eto i taj debeli redovnik pred njime, koji važe najmanje devedeset i devet kila i masnim prstima lista svoj molitvenik, dobro mu je, savjest mu je čista

Potres koji je usred borbe s epidemijom koronavirusa zadesio Zagreb je dodatno ogolio nemoć i beskorisnost političkih institucija koje se predstavljaju kao stupovi društva: Vlada Republike Hrvatske i ured Gradonačelnika glavnog grada su se preko noći pretvorili u primatelje socijalne pomoći, parlament je potpuno nestao sa scene, a crkvu vjerojatno najviše brine nemogućnost održavanja misnih slavlja, jer "Vani teče krv, padaju glave, valjaju se strasti, žene, knjige, ratovi, novac, sve teče vani kao rijeka, a crkva stoji kamena i nijema. I stoji. Eto i taj debeli redovnik pred njime, koji važe najmanje devedeset i devet kila i masnim prstima lista svoj molitvenik, dobro mu je, savjest mu je čista.“ (Miroslav Krleža, „In Extremis“). Krležin citat je primjenjiv i na ogroman broj zastupnika u hrvatskim saborima, skupštinama i vijećima u kojima se besmisleno zasjeda i administrira u nepodnošljivo teatralnoj atmosferi.

Jedan možda sasvim nebitan detalj koji mi je upao u oči jest kako se Premijer Plenković nakon zagrebačkog potresa u nedjelju ujutro u javnosti pojavio odjeliran s nonšalantno izostavljenom kravatom. Vjerojatno je to najviša razina opuštenosti dostupna ovom čovjeku, koji je tijekom svoje karijere čvrsto naučio samo jedno – da nošenje odijela u svim prilikama poboljšava perspektivu profesionalnog priznanja i napredovanja. U to grubo i hladno nedjeljno jutro, Plenković je uspio postići da se u usporedbi s njim Bandić doima cool – isti onaj Bandić koji neizostavno mora odgovoriti, između ostalog, kojeg vraga dječja bolnica duboko u 21. stoljeću radi u zgradi sagrađenoj 1908. godine i zašto su škole i bolnički odjeli nakon zemljotresa prisiljeni na evakuaciju dok sportske dvorane ponosno stoje bez ijedne pukotine na fasadi.

Nakon svih beskrupuloznih i bezobzirnih laži začinjenih pokroviteljskim dociranjem; nakon demonstracije apsolutne nemoći da se bilo koji aspekt funkcioniranja državne uprave dovede u stanje koje ne izaziva kombinaciju nevjerice i duboke uznemirenosti; nakon do zla boga dosadne fiksacije na nacionalno, na cirkusantsko kršćanstvo, na zastave, na Tuđmana; nakon dugogodišnjeg neprekinutog niza praktički tjednih korupcijskih skandala; nakon pokušaja da se u javni dug nagura i račun za nabavu neobjašnjivo skupih istrošenih aviona F-16; nakon demonstracije odnosa prema čitavom društvu proizvoljnom promjenom stečajnog zakona kako bi se preotela kontrola nad jednom privatnom kompanijom te dodjele ugovora za njeno restrukturiranje istoj grupi koja je u tajnosti pisala izmjene dotičnog zakona, naći se u kriznoj situaciji s ljudima poput Andreja Plenkovića i Milana Bandića na čelu je u najmanju ruku neugodan osjećaj.

1^ Građane Splita su po svemu sudeći odlučili potpuno sluditi reklamnim porukama direktno suprotstavljenog sadržaja: na jednoj poruci potpisanoj Hrvatskim zavodom za javno zdravstvo se građane poziva da što više borave na otvorenom, a na drugoj da budu odgovorni i ostanu kod kuće.