Posveta: Muzičkim stazama Ekatarine Velike (3)
Jnaa 02 S

Na koncertu 1989: EKV u Novom Sadu

Photo: Zoran Trbović/XXZ

Ti si sav moj bol

Slijedi LP ploča S vetrom u lice – iz 1986. godine. Nastavljajući poetiku prethodnog albuma, Milan Mladenović svoje vrijeme posmatra očima daleke budućnosti. To je jedna stvarnost, koja kao da je bila nekad pod velikim svijetlim suncem. Međutim, ta čežnja za širokim svijetom, koji je otvoren za trčanje – koji može da primi 5. 000 ljudi sa dignutim čašama – prisutna je u pjesmi Budi sam na ulici. Tu su i ljubavne teme - kao u pjesmi Ti si sav moj bol (razmičeš zavese, gledaš obećani grad). Ljubav se tu opisuje kao otrov – kao da i ona u sebi sadrži nešto demonsko, što truje krv. Potom jedna od najljepših numera Ekatarine Velike, pjesma Umorna. Ona je poput neke uspavanke za djecu, dok je slušamo, na naše oči se navlači san smrti, san vječnosti. Poželimo da i sami budemo odvedeni na vodu, na izvor. Da uronimo u mir koji donosi san.

S druge strane Novac u rukama je jedna od pjesama iz ovog albuma koja me je uvijek ostavljala ravnodušnim. U njoj nisam nikada nalazio neki dublji smisao. Takvih pjesama Ekatarina Velika ima, ali ne mnogo. To se ne može reći za pjesmu Sarajevo. Ponovo se radi o nekim bljescima iz djetinjstva (kao u pjesmi Geto): Sarajevo, kristalna sećanja / Sarajevo, od blata iz snega. Potom još jedna vrlo uspješna pjesma – Stvaran svet oko mene. Tu je i numera Soba u kojoj dolazi do izražaja eksperimentalni zvuk, muzika po kojoj je Ekatarina Velika bila mnogo ispred svoga vremena. Može biti da je Soba ponajbolja pjesma ovog albuma, jer sve ono što se skriva od svijeta, nekako isplivava u ovoj Sobi, u kojoj se krijemo. Posljednja stvar iz ovog albuma je Grad. Na tu pjesmu se nikada nisam nalijepio, iako ima pristojan tekst. Ali Grad je nekako tematski stožer Ekatarine Velike. Preko te pjesme vidimo da taj neuhvatljivi, skriveni duh, već zadobija svoje obrise.

Stiže album Ljubav – iz 1987. godine. To je zrelo doba Ekatarine Velike, gotovo stvaralački vrhunac. Ljubav koja je široka kao svemir, koja sama sebe rubi, kako je to rekao Dante. Ljubav kao ovisnost koja cirkulira venama čovječanstva. ono se preko nje obnavlja. Možda je jedna od meni najdražih pjesama upravo Pored meneU sumrak otežaju senke / i plaze nam po licima / i sjaj u očima je dubok i nestvaran. Sve te staze, svi ti putevi koji se prelaze zbog ljubavi, ta želja za ovaploćenjem, slivanjem s drugim bićem (U sumrak tvoje hladne ruke / me miluju po grudima). Potom pjesma Ljubav gdje se na jednom mjestu kaže – dvojinu su stari Sloveni imali u rečniku. Čežnja za sjedinjenjem koje se odvija putem Ljubavi, prisutna je u ovoj igri riječi – kada želim da kažem ja / ja kažem mi / i kada mislim o sebi / u stvari mislim o nama. Kao barut u čauri, ljubav je nabijena u pjesmama Milana Mladenovića. Tužno je da da nije uspio ostvariti ono o čemu je maštao, jer njegovo vrijeme je previše brzo teklo – (i kako vreme nam prolazi / da, vreme nam prolazi brzo / dani i noći su /slonovi na indijskom crtežu).

Potom odlična pjesma 7 dana. U njoj se, također, govori o toj potrazi za ljubavlju: I sedam dana sam, i gore i dole / Potraži me / I sedam dana sam, nađi i stavi / Pokaži me / Nek boli dok boli / Rukama stegni kožu svoju / Poda mnom zategni strah... Potom pjesma Voda – neka potisnuta sjećanja na prvobitne, arhaične svjetove: Oči su nam prazne kao pustinja / i ugriz na usni što kaže / tu je nekad bio okean. Voda nosi i briše sve, potire sjećanja na gradove koji su postojali.  Tu su još odlične pjesme Prvi i poslednji dan i Ljudi iz gradova. A potom meni tako drage dvije stvari – Zid i Tonemo. Pjesma Zid jedna je od najljepših u opusu EKV. Zid koji kao da je politički simbol 20 vijeka, zid koji dijeli plemena, ljude, i emocije... Na kraju jedan vrisak u noći koji se sluti iz pjesme Tonemo. Ponovo taj duh koji čezne za Ljubavlju, duh koji je sam po sebi u stanju krize, udvojenosti – (Ja nisam tu, ja nisam tamo ni tu).

Konačno, pjesma Zemlja. Milan Mladenović je posjedovao jedan zdravi patriotizam, svijest o značaju vlastite zemlje. To je vrsta domoljublja koje je nestalo sa jugoslavenskom apokalipsom. Nestalo je skupa sa čitavim jednim svijetom, jednom stvarnošću.

Novi album Samo par godina za nas – iz 1988. godine. To je najblistavija tačka stvaralačkog puta Ekatarine Velike, i samog Milana Mladenovića: blistavo zračenje komete, koju u suton dana vidimo na modrom horizontu, a koja sasvim iznenada bljesne, ostavi jedan dugi, blistavi trag, prije nego što se potpuno ugasi, iščezne u toj dubini nebeskog horizonta. Baš je to album Samo par godina za nas – svijest o survavanju života, o ambisu koji se otvara, o strahu da nas čeka ništavilo i odlazak... Međutim, album Samo par godina za nas je još mnogo više:  saznanje o tome da je zlo veliko, da mu se teško oduprijeti, da ono prožima ljudsku stvarnost, da čovjeka izlaže stradanju i propasti, da zagađuje, truje sve životne sokove. To je pogled u ambis  jednog života i jedne mladosti, ali i kolektivni društveni ambis koji je otpočeo jugoslavenskom krizom, ratovima. apokalipsom jednog vremena.    

Pjesma Krug, tipičan uradak u novotalasnom maniru, ima paralela sa numerom Mijenjam se Rundekovog Haustora. Međutim, iako je izvana jednostavna, krug je jedna bitna slutnja mnogo dubljih životnih istina. Sve je stalo u taj krug, sve je u tim krugovima. Potom odlično ostvarenje, numera Srce. Ljubavna pjesma, ali sada već sa gorčinom koju sa sobom nosi neuzvraćena, neostvarena ljubav... (Neće doći na jesen kada opada lišće / neće doći u zimu kad je sneg / nije imala razlog, nije imala kada / da ostane, da ostane / kraj mene). Već naredna Sinhro je kombinacija dvije velike teme – Mit o Ljubavi i Mit o Zemlji (Promeniću svet do kraja pesme / igraću pijani ples u ritmu vetra / pustiću sunce da topi ljubav / između sveta, daleko od nas). Potom jedna od najljepših pjesama Nisam mislio na to. Neki odsjaji gradskog betona u plamenu, u predvečerje... (Gledam kroz zid domove ljudi / živim u gradu / ulice zovu, ulice gore / plamenom s druge strane). Ta čežnja koja isplivava u sjenkama predvečerja, za drugom stranom – plamenom, toplinom jednog skrivenog svijeta, koji se nalazi s onu stranu.

Sljedeća je Par godina za nas. U tu je pjesmu stalo onoliko koliko stane u jedan roman. To mi je tako poznato, to sjedenje na nekoj samotnoj klupi u središtu geta (s pogledom na nebodere s druge strane), dok je svijest okrenuta nekim višim dimenzijama, da povratka nema s granice, da nisu dovoljne riječi, da nas one ne mogu vratiti u život. A i sami smo živjeli taj Milanov svijet. Da smo njega susreli na nekoj od tih klupa u noći, ne bi se začudili, jer on tu nekako i pripada.

Potom stiže Amerika : ona govori o tome kako ljudi odlaze, kako je ovdje postalo dosadno, jer su svi pobjegli tamo gdje je bolje, zabavnije. Saznanje da je pravo putovanje samo iznutra. A zatim jedna od najljepših pjesama, blistavi vrhunac Milanove muzike – Ona i on i on i ja.

Posljednja pjesma na albumu je Svetilište. Recitacija, s vrlo upečatljivom, hladnom psihodeličnom muzičkom pratnjom, jedno hodočašće s generacijama koje dolaze. To je jedno tripovanje dječijih glasova, koji šetaju sa roditeljima, koji se igraju u travi pred proljeće, sve te boje, crvene i žute, ozelenjele lipe, miris tišine i porodice u crnini. Sve je to jedno snoviđenje, jedna halucinacija svijeta. Tom psihodelijom zbilje se ovaj album završava

Slijedi album Dum Dum – iz 1991. godine. To je već kasna, posljednja etapa Ekatarine Velike. Smatra se da ovim albumom otpočinje svojevrsni pad u stvaralačkom smislu. Radi o svojevrsnom zamoru, što je proizvelo i obaranje kvaliteta. Međutim, daleko od toga da se radi o lošoj ploči. Tu ima izvanrednih uradaka, pojedine pjesme vraćaju sjaj prethodnih albuma. Na samoj razini cjeline albuma, ipak, osjeća se kreativniumor.

Dum Dum je prva pjesma na albumu. Ona postavlja pitanje o patološkoj potrebi čovjeka da vlada drugim ljudima, upravo u vrijeme izopačenja jugoslavenske vlasti. (Neću da kopam po đubrištu sreće / ne bih da zaprljam ruke /moć počiva negdje iza debelih vrata / ja bih hteo da vladam). Ali je zato Karavan, jedna od boljih numera s ovoga albuma, sama je po sebi izvanredna poezija, čak i bez muzike  (Noćas je mesec opet crven, mlad i ljut / mi smo na putu, mi pravimo put / nemamo vremena, nemamo razloga / da stanemo ovde, da sačekamo dan). To je i vrijeme prvih oružanih sukoba, prvih barikada. O tom početku kraja se govori u pjesmi Idemo. Sasvim običan dan, dok miriše doručak, dok se brijemo u kupatilu – i tada preko televizije stižu vijesti koje govore da je počelo: (Nismo znali da je kocka bačena / nismo znali da je srušen most / reka blista ispod čizama / čista voda malo krvava). Sve nam ovo govori o svojevrsnom zaokretu benda EKV. O tome da su sokovi i boje života iscurile, da je đavo došao po svoje, da je došlo vrijeme da se plate računi. Čitav je album obojen nekim razočarenjem, životni poraz kao da se počeo otvarati. O tome se govori u odličnoj pjesmi Zabranjujem: (Zabranjujem / sve one zamke vaše podlosti / zabranjujem / da dodir zavisti i bolesti bude kraj / ovo ne sme biti kraj / ovo ne sme biti kraj). To je jedan očajni vapaj, želja da se još jednom iščupamo, da se otrgnemo bolesti, ratu, propasti, da sve ovo ne bude kraj.

Potom pjesma Glad u kojoj se kaže: (Kada krenem da se hvatam za zemlju / opet osećam glad (...) ta greška može da me košta života / živim samo za glad). Ovaj album Milana Mladenovića je jedno otrežnjenje, maske svake naivnosti su već pale. Ostao je samo goli život obilježen stradanjem. A stradanje je taj krst na kraju životnog puta svakog čovjeka. Sve ove pjesme u albumu Dum Dum su obojene takvim bojama, jedna je hladnija od druge. Tako se približavamo i samome kraju ovog albuma Dum Dum. Zadnje dvije pjesme su Hladan i Dolce Vita.  Ponovo je ta hladnoća koja prožima ogoljeni duh koji je izložen samoći, hladnoći Svemira, kraja i groba. Radi se o jednoj promrzloj duši koju samo lelujavi plamičak voštane svijeće prati u njenom putu kroz hladni beskraj Svemira, tim nama nepoznatim putevima, koridorima kojima se možda kreće povorka duša, koje napuštaju ovaj Svijet. O sličnim stvarima je sigurno mislio i Milan Mladenović u posljednjim pjesmama ovoga albuma. Ljubav je odavno prodata, kaže se u pjesmi Hladan, čime je ostao samo okvir za prazan razgovor (Vreme / vreme mi više nije problem / u stvari ne znam bolji način / da ga potrošim / Dani su se pretvorili u sate / ni to mi više nije važno).

Svako je počeo da se okreće svome vlastitom ludilu, svojoj sopstvenoj hladnoći, samoći i kraju.

Zadnji album Ekatarine Velike je ploča Neko nas posmatra iz 1993. godine. Moram priznati da je to album kojeg sam najmanje slušao, koji je na mene ostavio najbleđi dojam. Međutim, pored jednog vidljivog pada na razini cjeline, tu su izvanredne pjesme kao što su Anestezija, Ne, Bežimo u mrak. Naročito Anestezija koja je izvanredna dijagnoza duševnog stanja čitave generacije.

 Tu su još pjesme Just let me play some modern R'N'R music i Hej, mama... A potom i Bježimo u mrak... (U mrak smo odvedeni / u mrak smo stigli preplašeni / mesec je podivljao nad nama / zvezde su se sakrile od nas / kosti nam je rastavila zima / vetar je zavijao na glas).

Sasvim jasno, može se pouzdano tvrditi da je na muzičkom planu EKV bio mnogo ispred vremena. Muzika benda EKV je kao svemirski brod, u odnosu na tu balkansku reciklažu prevaziđene svjetske rokerske tradicije, na kojoj je bila zasnovana jugoslavenska scena... Sve su to razlozi radi kojih su muziku benda EKV bolje prepoznale tek kasnije generacije, i za nju se vezale...

Sve ono što zahvata jedno mladalačko duhovno odrastanje, Milanov muzički opus posjeduje u svojoj vrlo bogatoj, raskošnoj manifestaciji. Mislim da se baš tu kriju razlozi zbog kojih se hiljade i hiljade mladih ljudi ovog savremenog post-jugoslavenskog regiona identificira sa tom muzikom. Na žalost, jezička su ograničenja nemilosrdna. Milan Mladenović je napravio nekoliko verzija pjesama na engleskom jeziku, ali mnogo je toga iščezlo u prevodu. Vrlo teško se može naslutiti kakve bi samo razmjere njegova muzika imala da je Milan rođen kao Englez... Upravo je on u svoje vrijeme bio možda najmoderniji, najprogresivniji muzičar, koji je otvorio puteve za kasnije naraštaje.

(KRAJ)

Oceni 5