Ti stalno odlaziš, Ivice

Ti stalno odlaziš, Ivice,
i tvoje su oči
oči koje su otišle i ruke su ti
ruke utopljenika na
površini oceana,
ruke za koje je prekasno.
San u sebi želi
graditi kuću,
stakleni krov na mjesečini,
ti stalno odlaziš, nalazim te u buđenju,
ali već u daljini,
već na izmaku.
Jednom smo, na autocesti,
stali uz ogradu, promatrati jastreba,
izišli smo, tiho, gledati pticu
kako čisti kljun na čeličnoj
ogradi,
ali ti si već bio negdje,
jastreb je uzletio mašući
snažno krilima,
a da nisi ni primijetio.
Ti stalno odlaziš, Ivice,
I mada si mi na debljinu usana od
usana
i mogu te lako
obujmiti rukama
ti si otišao
tvoje su oči takve,
i ruke su ti mrtve ruke
utopljenika,
ruke za koje je prekasno,
koje se ne pomiču,
koje samo plutaju na površini oceana.