Sjećanje na susrete sa Josipom Brozom
Yunoo 11 S

Photo: Jože Gall

Ti-to, kao riječ tata ili mama

Dan kada je otišao drug Tito — 4.maj 1980. godine. Dan koji, nisam htio priznati da će ikad doći. Ali, nažalost, došao je. Tito je otišao... Nikad uz njegovo ime nisam, ne mogu, niti hoću izgovoriti riječ «umro». Tito nije umro... On je jednostavno otišao... Otišao u «legendu sa svojim divizijama preko Romanije», kako je to napisao Krleža. Otišao je u legendu, ali iz mog srca, nikad neće otići, pa ni u legendu.

Što je to, što mene tako «fanatično» veže uz druga Tita? To se ne može baš tako lako opisati, a još manje izreći u jednoj ili nekoliko rečenica. Ima nekih stvari u životu, koje čovjek ni sam sebi ne može objasniti. Potpuno sam zadovoljan svojim životom. Odgajan sam i obrazovan u «socijalističkom duhu». A to znači: poštenje, pravičnost, društvenost, radinost, moralnost, nesebičnost, ljubav prema čovjeku i ljudima uopće, miroljubivost, odanost ideji socijalizma i komunizma, demokratičnost, skromnost... Tako sam odgajan. Takav sam život živio i doživio do sada pošteno 70 godina. Pa zar to nije nešto, što vrijedi cijeniti? To zahvaljujem Titu!

Dan kada je otišao Tito, praktički se pripremao «službeno» u svim sredinama Socijalističke federativne republike Jugoslavije. Nakon objave pogoršanja stanja zdravlja druga Tita poslije operacije u Ljubljani, trebalo se pripremiti i na najgore... lako sam i sam učestvovao u tim pripremama, ipak sam u sebi negirao činjenicu da će taj dan ikad doći. Znam da čovjek, kao i sve u prirodi, osim svemira, nije trajno i prolazno je. Ali nešto neobjašnjivo u meni je stalno govorilo, ne, Tito će se i ovog puta izvući — desit će se čudo? Pa mi smo mnogi «uz Tita živjeli» u podsvijesnom uvjerenju «da on ne može, ne smije otići». Ostao sam bez oca kao malo dijete, pa neću valjda sada kao odrastao čovjek ostati bez onoga koga volim kao rođenog oca?

Tog dana, večernji dnevnik na zagrebačkoj televiziji, počinje sa praznom stolicom na ekranu. Nešto se strašno događa? IzIazi spiker i objavljuje «Umro je drug Tito». Šok! Ne mogu vjerovati, to je neka zabuna? Kako bi drug Tito mogao umrijeti? Ali što god više dnevnik odmiče sve više spoznajem gorku istinu, koju neću da priznam.

Kroz glavu mi prolazi čitav moj život, jer je on vezan uz Tita. Ostao sam bez oca kad sam imao godinu dana, i ne sjećam se da li sam riječ tata ikad izgovorio, kao dijete? Ali u toku Drugog svijetskog rata, negdje 1943. ili 1944. čuo sam kako se u selu šapuće riječ Tito. Ta mi je riječ tako lako sjela u pamćenje da sam je s lakoćom izgovarao — ti-to, kao riječ tata ili mama. Jedino što sam tada mogao nekako nazrijeti, je to da je ta riječ ime nekog čovjeka, koji je tajanstven. Njegovo ime se smije samo šapatom izgovarati u najužem krugu sugovornika. Naravno, nisam ni slutio, onako mali, da će moj čitav život biti blisko vezan uz to ime.

Prošao je rat. Stasao sam za školu. Mama me dovodi u školu. Mala seoska škola obnovljena od ratnih razaranja. Za mene, koji sam iz sela sa malim kućicama, opkoljenog šumom, udaljenog dva kilometra od mjesta uz cestu, gdje se nalazi škola, to je bila «velika zgradurina». Ulazim u razred. Na zidu iza mjesta za učitelja stoji slika sa nekim, meni nepoznatim, čovjekom na njoj. Odmah uočavam, kao da mi je taj čovjek blizak, tako ponosno gleda u sve nas, ali taj pogled djeluje blago, domaćinski, očinski. Pitam šapatom mamu, tko je taj dragi čovjek? Ona mi odgovara «to je drug Tito». To je moj prvi dan u školi i prvi susret «licem u lice» s drugom Titom. Sjećanja dalje naviru. Prijem u pionire i pionirska «zakletva», crvena marama, plava kapa titovka s petokrakom, skromni svečani program, partizanske pjesme, recitacije o Titu, o revoluciji, o domovini... Velikoj domovini Jugoslaviji! Od tada sam stalno vezan uz Tita, Domovinu Jugoslaviju i crvenu boju. Čak sam bio izabran za načelnika pionirskog odreda u razredu. Dobio sam i nekakve dvije crvene trake na rukavu. Tko je «važniji» od mene?

Štafeta mladosti, svake godine u mjesecu maju. Kakvo je to ushićenje kada u svoje male ručice primamo Štafetu. Mislili smo u svojim «naivnim» glavicama da će ta štafeta koju sam ja nosio biti u rukama i druga Tita. Međusobno se prepiremo tko je dulju «turu» imao da trči i nosi štafetu, te kako se «po pravilu» prima i nosi štafeta. Prima se u lijevu ruku, prebacuje u desnu i tako se nosi i predaje slijedećem «trkaču». Tako smo mi to tumačili.

Jednog dana «pukao» u selu glas: «Na željezničku stanicu de stići, na proputovanju, «Plavi vlak» i drug Tito će se zadržati jedno vrijeme kako bi se susreo s jednim drugom iz sela s kojim je učio zanat u Karasovoj bravarskoj radionici u Sisku. Učitelj i učiteljica nas postrojavaju i vode na željezničku stanicu. Nema veće sreće za nas. Em, nećemo imati nastavu, a vidjet ćemo druga Tita. Ne možemo vjerovati. Mislimo da to nije stvarnost, već neka varka i igra. Dolazimo na stanicu, guramo se međusobno. Hoće svatko biti u prvom redu. Da bude što bliže i da što bolje vidi tog «diva od čovjeka». Jer smo mi tako zamišljali Tita. Kao velikog diva, blagog i toplog pogleda. Vlak je stigao. Prilaze nam neki ljudi i dijele bombone. lako smo željni bombona, nije ih baš svatko mogao priuštiti svojoj djeci, naše glavice su okrenute u vrata vagona. Tko će prvi ugledati Tita? Vrata se otvaraju i na njima se pojavljuju neka lica u uniformama, pa jedan veliki žuti pas. Tek iza njega pojavljuje se čovjek u uniformi sa čizmama i ordenjem na prsima. Nasmijan otpozdravlja narodu koji kliče Tito, Tito, Tito!

Tada i mi isto tako ponavljamo za njima i još uvijek ne možemo vjerovati da stvarno vidimo Tita ispred nas na nekoliko koraka. Pa nije on tako visok, kako smo ga mi zamišljali, već visine kao i mnogi drugi ljudi. Ali iz njega nešto zrači, nešto nas očarava. Naši uzvici Tito, Tito, Tito, prelaze u trans? To je potrajalo jedno vrijeme. Nekakvi susreti, rukovanje i ljubljenje, su se dogodili. Vrijeme zadržavanja je prošlo i Tito je otputovao dalje na svoje zadatke. Taj dan više nismo imali nastave. Trčali smo kućama da se hvalimo kako smo vidjeli Tita. Što misliš, vidjeti Tita izbliza? To se ne događa svakome, i svaki dan.

Eto tako se dogodio moj «prvi susret» s Titom. Pa to je bio doživljaj koji se prepričavao, ne danima i mjesecima, već godinama. Sve dok nismo odrasli. Imao sam sreću i zadovoljstvo još nekoliko puta biti tako u blizini Tita, kad sam već odrastao i ozbiljno učestvovao u raznim aktivnostima izgradnje samoupravnog socijalizma, materijalnog i duhovnog napretka socijalističke Jugoslavije. Slijede događaji: Autoput «Bratstvo jedinstvo» od Ljubljane do Zagreba. Bio sam brigadir i udarnik Sisačke omladinske brigade «Joža Rožanković» 1958. godine. Drug Tito posjećuje gradilište i susreće se s nama brigadirima. Opet novo ushićenje. Pljušte brigadirski pozdravi... zdravo, zdravo, zdravo, o ruk, o ruk, o ruk, cmok, cmok, cmok!!! Slijedi pjesma za pjesmom... Druže Tito samo zovi, letit ćemo ko orlovi... Druže Tito ljubičice bijela, tebe voli omladina cijela... Druže Tito kad ćeš doći, radit ćemo i po noći, Ako dođe i Jovanka, radit ćemo bez prestanka... To je za nas bila nova snaga da se prebacuje norma i da «kubici zemlje» idu kao od šale.

Opet dva susreta 1969. godine. Jedan u Zagrebu na velikom mitingu mladih iz čitave Jugoslavije u «Karavani brigadira», povodom 25. godišnjice «Omladinskih radnih akcija». Te iste godine opet «susret» za posjeta druga Tita Sisku. Zatim 1972. godine, prilikom otkrivanja veličanstvenog spomenika u Mrakovici na Kozari.

Prilikom prolaska «Plavog vlaka» kroz Sisak 1973. godine, opet. Vlak se kratko zadržava i drug Tito se pojavljuje na prozoru da otpozdravi razdraganim građanima, medu kojima sam bio i ja. Tito posjećuje Sisak 1975. godine. Kao sekretar Općinskog komiteta Saveza komunista Siska, prisustvujem susretima i razgovorima druga Tita sa privrednicima i građanima Siska.

Prisustvujem, 1977.godine, proslavi 40-godišnjice dolaska druga Tita na čelo Partije, koja se održavala u Zagrebu, na kojoj je prisutan i Tito.

Delegacija Siska na čelu sa drugom Vladimirom Janjić-Capom, sisačkim revolucionarom i narodnim herojem, posjećuje druga Tita u vili «Zagorje» u Zagrebu 1977. godine i predaje mu Plaketu grada Siska. U toj delegaciji sam i ja prisustvovao kao sekretar Općinskog komiteta SKH Siska.

U Beogradu 1978. godine održan je XI. Kongres Saveza komunista Jugoslavije. Prisustvovao sam kao delegat Sisačko-Banijske regije. Na Kongresu je drug Tito imao referat. To je ujedno i posljednji kongres SKJ na kojem je prisustvovao drug Tito. Kakva žalosna podudarnost.? Ja sam, nažalost, prisustvovao i posljednjem, XIV. Kongresu SKJ u januaru 1990. godine, na kojem se raspao Savez komunista Jugoslavije.

Svi ovi susreti i viđenja su za mene značili neizmjernu sreću i radost, te uvijek ulijevali novu snagu i polet za daljnja istinska pregnuća u izgradnji samoupravnog socijalističkog društva. Svaki put kad sam se sretao s drugom Titom osjećao sam da iz tog čovjeka zrači neka neobjašnjiva snaga i moć, kao i ljudska toplina koja sugovornika veže uzase. Svaki put sam osjetio toliko snage i poleta da nema prepreke i teškoće koju ne bih mogao savladati na putu kojim je on išao. Taj put je u osnovi izgradnja takvog društva u kojem će svi ljudi imati jednaka prava, živjeti u bratstvu, ljubavi, miru, sreći i zadovoljstvu.

Od svih ovih susreta najviše mi je ostao u sjećanju susret 1977. godine u vili Zagorje, prilikom predaje Plakete grada Siska drugu Titu. Imao sam zadatak, da kao sekretar Općinskog komiteta Saveza komunista Siska, upoznam Tita sa stanjem i akcijama organizacije Saveza komunista u općini Sisak. To je za mene bio najsretniji trenutak u mome životu, ali ujedno najteži i najodgovorniji zadatak, kao sekretara Općinskog komiteta Saveza komunista Siska. To je istovremeno, bio za mene najteži zadatak u životu, teži od svih ispita u školi i fakultetu. Ja, da se direktno obraćam drugu Titu. Pa to je neshvatljivo, možda je to samo neki lijepi san? Kako ću, ponosno i sa sjetom, kad ostarim, uz kamin pričati svojoj unučadi «kako sam se družio sa drugom Titom»!

Od kako je odlučeno da ću ja morati prvi da govorim na susretu, stalno sam u sebi nagađao i ponavljao što bi trebalo reći o akcijama SK u sisačkoj općini. To treba biti kratko, a razumljivo. Lako je meni o tome pričati po sastancima i s drugovima u gradu, ali to govoriti Titu? Hoću li uspjeti, da ne zabrljam? Znao sam da će druga Tita interesirati rad Partije u Sisku i da će sigurno htjeti da što više sazna, kako je sada u gradu Sisku - gradu njegove mladosti u kojem se prvi put sreo sa naprednom radničkom misli. Bilo me je jako strah, kako ću ja to izvesti? Nisam mogao to napisati i pročitati, što bi mi bilo mnogo lakše. Ali kako bi to izgledalo da sekretar općinskog komiteta ne može u svako doba dana da dade sliku stanja i aktivnosti na području svoje općine. Samo da se ne zapletem. Da ne pobrkam brojke koje govore o stanju i broju članstva i osnovnih organizacija u općini. Čuo sam, a u to sam se i uvjerio, da drug Tito jako dobro uočava detalje i pamti svaku brojku kad mu se podnosi određeni izvještaj. Drugovi koji su još bili u delegaciji su vidjeli moju nevolju, pa su me hrabrili. Naročito drug Capo, koji je najveći dio svog revolucionarnog vijeka proveo neposredno radeći i surađujući s Titom.

Tog dana bilo je još puno delegacija koje su posjetile druga Tita. Morali smo čekati na red. To čekanje mi se učinilo kao vječnost. Ne znam po koliko puta sam ponovio u sebi ono što trebam kazati. Delegacije koje su ulazile prije nas, zadržavale su se neko vrijeme u razgovoru i nakon toga na ista vrata izlazile van. Promatrao sam te ljude kada izlaze od druga Tita. lzgledali su ozareni, sretni, a ujedno s određenom sjetom na licu «kako je to kratko trajalo i brzo prošlo». Primjetio sam da svi izlaze mnogo slobodniji, opušteniji nego što su bili kad su ulazili u dvoranu za prijem delegacija. To me je ohrabrilo — sigurno će sve dobro proći. Samo da bar ne snima televizija? Što će biti ako se zapletem, a to svi koji me znaju vide na televiziji? Kako ću se vratiti u Sisak?

Došlo je vrijeme i naša delegacija je krenula u dvoranu za primanje. Dogovorili smo se da drug Capo ide prvi, a onda svi mi za njim. Otvorila su se velika vrata i mi smo nesigurno stupili u salon za prijem. Drug Tito je stajao, sa njemu karakterističnim, toplim osmjehom, koji zrači ljudskost, bliskost, drugarstvo, ljubav. U jednom trenutku su mi u misli došli stihovi našeg pjesnika-revolucionara Vladimira Nazora iz pjesme «Naš Vođa»:

«...0d gvožđa je,

ali u tom gvožđu kuca toplo srce.

S ruke, kad je

u vis diže,

do oblaka tamnih pramen

svjetlo siže...»

Prošlo je i rukovanje. Lagani stisak ruke, osmjeh — zdravo druže Tito! «Dobro mi došli moji Sisčani, kako je kod vas u Sisku? »

Ove riječi Tita, njegovo jednostavno, ljudsko držanje razbili su kod mene sav strah i ukočenost koju sam ranije osjećao. Nestalo je bojazni da ću se obrukati. Počeo sam se osjećati kao da sam došao kod nekog davno poznatog druga i prijatelja da malo popričamo.

Sjeli smo za stol i drug Tito nas je ponudio cigarama koje su stajale na stolu. Zatražio je konobara da natoči piće uz riječi: «Daj ovim mojim Sisčanima nešto ljuto oni vole malo da popiju.». Na to smo se svi nasmijali i atmosfera je u potpunosti stvorena za slobodan drugarski razgovor. Više nismo primjećivali ni reflektore, ni televizijske kamere koje su nas snimale, a ni vrijeme koje je tako brzo i neumoljivo prolazilo.

Drug Tito je uzeo svoju cigaru, skinuo omot s nje i pogledom tražio šibice na stolu da pripali cigaru. Opet sam se našao u nevolji. Sjedio sam na stolici neposredno uz Tita i jedno vrijeme sam se kolebao što da učinim? Smijem li ja da mu šibicom pripalim cigaru ili ne? Što da radim? U jednom momentu se odvažim i odvalim kao iz topa: «Druže predsjedniče dozvolite da vam zapalim cigaru». Pođem rukom po šibice. Tito me pogleda, nasmješi se, vidjevši moju nedoumicu, reče: «Ne, ne treba, sam ću». Uze šibice i zapali cigaru.

Opet sam u nedoumici — kako sada početi izlagati ono što sam trebao, jer sam bio prvi na redu. Nisam znao kada da počnem. Bar netko da mi dade znak? Gledam okolo hoće li netko «mignuti» da startam. Ništa? Pogledam drugaricu Milku Planinc, ona mi se samo nasmješi i klimne glavom u znak odobrenja. Kao da mi kaže: «Ništa na strahuj samo slobodno počni sa izlaganjem.»...Tito se šalio sa nama i pitao nas za neke pojedinosti iz Siska, za pojedine ulice i zgrade kojih se sjećao još iz mladosti. Kao da je «jučer» otišao iz Siska. Konobar je donio napunjene čaše. Tito je podigao čašu i pozvao nas da popijemo...Vidio sam tada zgodnu priliku da se «ubacim» sa svojim izlaganjem. Proći će vrijeme posjete a mi nećemo Tita upoznati s našim postignućima i akcijama. Kad smo malo otpili i odložili čaše na stol, iskoristim priliku trenutnog zatišja i počnem. «Dozvolite druže predsjedniče da Vas upoznam sa osnovnim podacima o stanju i akcijama komunista i ostalih društvenih snaga i radnih ljudi općine Sisak». I odmah, ne čekajući više, nastavim sa izlaganjem. Drug Tito je pažljivo slušao, odbijao dimove cigare, ponekad se smješkao i klimao glavom u znak odobravanja i ohrabrenja da nastavim dalje. Ne mogu ni danas slikovito objasniti što sam tada u sebi osjećao? Kakva je to čast. Pa mene sluša ono što mu govorim i odobrava mi drug Tito. Nema mi ravna u općini Sisak, pa i šire? Govorim kao da sam sa svojim drugovima sa postrojenja u Rafineriji nafte Sisak. Bio sam potpuno oslobođen straha i opušten. čak sam u jednom momentu osjetio da sam se previše raspričao. Znatno više od onoga što sam «bio zadužen» da kažem.

Iznosio sam i brojčane podatke, posebno o broju stanovnika općine Sisak — tada oko 85.000, broju zaposlenih, oko 28.000, te o broju članova SKJ, oko 7.000, te preko 200 osnovnih organizacija Saveza komunista. Malo sam zastao da razmislim, što još da kažem. Tito mi reče: «Zar nije malo članova Saveza komunista u radničkom Sisku u odnosu na broj zaposlenih?» Ne razmišljajući puno u tom momentu kažem: «. .pa nije druže Tito, jer je svaki četvrti zaposleni, član Saveza komunista.» Nato se Tito nasmije i klimne glavom da nastavim dalje. Tada sam shvatio da sam ipak u izlaganju nešto «zabrijao». Vjerojatno sam pomješao broj zaposlenih i broj stanovnika pa je zato Tito «intervenirao». Malo sam se i postidio. Rekao sam drugu Titu «...pa nije druže Tito...»? Tko sam ja da njemu mogu nešto negirati? Na kraju je sve to ipak ispalo čak i «simpatično».

Razgovor je tekao dalje i nismo ni osjetili da je već davno prošlo vrijeme odredeno za naše zadržavanje u posjeti. Još su mnoge delegacije čekale «svoj red» za taj dan. Drugovi iz protokola su nas upozorili da je vrijeme prošlo i mi smo se počeli dizati. Drug Capo je tada uručio Titu Plaketu grada Siska — djelo akademskog kipara Želimira Janeša, rodom Sisčana, koje simbolizira radionicu u kojoj je Tito učio zanat u Sisku i njegov odlazak u svijet da pronosi ideje socijalizma i komunizma — da vodi Revoluciju. Drug Tito, oduševljen poklonom, zahvalio se na posjeti, pozdravio se sa svima uz naše i njegove želje, da se što prije vidimo u Sisku. Te želje, nažalost, ostale su neostvarene.

Zar je baš morao doći taj 4. maj 1980. godine? Puno toga ostalo je još za uraditi, kako bi Jugoslavija i njeni građani živjeli još bolje, slobodnije, bogatije, ljudskije, humanije. Kako ćemo to bez druga Tita??? Rekao sam, na početku ovog napisa da je moj čitav život vezan uz ime i djelo Tita. Što bi od mene, malog, siromašnog seoskog dječačića bilo da nije Tita i njegova djela? Vjerojatno bih ostao u selu, zabačenom u brdima, daleko od glavnih prometnih komunikacija, bez neke ozbiljne perspektive? Majka nije imala novca da me školuje. Ali uz pomoć društva, stipendiju i ukupno besplatno školovanje, uspio sam završiti osnovnu, srednju školu i fakultet. Dobio sam siguran posao, kasnije stan i nije više bilo problema za daljnji život u sreći i zadovoljstvu. Drug Tito je otišao... Ali ostalo je njegovo djelo Socijalistička federativna republika Jugoslavija. Po tadašnjem uvjerenju, još jača, čvršća uz zakletvu Titu... «Druže Tito mi ti se kunemo...!» To je u nama svima ulijevalo optimizam i vjeru, da ćemo i sami, bez Tita moći to nastaviti. Svijestan činjenice da je ljudski život ipak ograničen, osjetio sam određeno olakšanje spoznajom da «čovjek mora otići», ali ostaje njegovo djelo. Tako se život nastavio dalje uz znatno veće poteškoće nego uz druga Tita. Došlo je 1981. do nemira na Kosovu, od 1986. počinje svjetska energetska kriza, sve se više pojavljivao nacionalizam i separatizam, što je konačno 1991. dovelo do sloma socijalizma i Jugoslavije. Nama, koji smo imali sreću živjeti i biti aktivni suvremenici «Titova doba», rušenjem socijalizma i Jugoslavije prestalo je pravo življenje. Nama je počelo umiranje. Svijestan sam da čovjek svojim rođenjem počinje fizički umirati. Ali ovo nije samo fizičko umiranje, već umiranje čovjeka kao društvenog bića. Ostaje nam još jedino ugodno i lijepo sjećanje, te čvrsta nada da će sigurno, u budućnosti vizionarstvo i ostvarivano djelo druga Tita biti ostvareno za sve buduće generacije čovječanstva. Ili će čovječanstvo nestati samouništenjem?

Oceni 5