Ti znaš
Poezija Ibrahima Hadžića svojom okrenutošću prirodi, bogatstvu jezika kojim govore sve, još uvek bar u glavama, zaraćene strane sa naših prostora, vraća nas u nekakvo osnovno stanje iz koga je uvek moguće započeti dijalog sa drugim a da taj drugi ne bude neprijatelj već nešto mnogo više, sugrađanin i čovek. Još jednom pokazuje Hadžić istinitost misli Miloša Crnjanskog da su svi (i sve) povezani neraskidivo i da je to ono dobro. Ibrahim Hadžić rođen je 1944. godine u Rožajama (Crna Gora). Gimnaziju je završio u Novom Pazaru, a istoriju umetnosti na Filozofskom fakultetu u Beogradu. Objavio knjige pesama: Harfa vasiona (1970), Vežbanje osećanja (1973), Oformiti jedinstvenu životinju (1974), Vreli tragovi (1980), Na staklu zapisano (1987), Isti život (izabrane i nove pesme, 1988), Pesme i (1997), Hora (2000), Nepročitane i nove pesme (2006), knjigu proznih zapisa Zapisi i crte (1997), knjigu o rečima Rožajski rječnik (2003). Prevodi poeziju s ruskog jezika. Bavi se izučavanjem gljiva i noćnih leptira. Objavio tri knjige o gljivama. Živi u Beogradu (Dragoljub Stanković)
Ti si bio svugde,
Ti si osetio sve,
Ti znaš
Ili bi morao da znaš
Kako miriše trap,
Kako miriše šuma posle grmljavine,
Kako miriše gnojivo
A kako satrulo lišće.
Ti si verovatno osetio miris
Tek rođenog teleta,
I miris tek rođenog deteta,
Pa pileta tek izleglog iz jajeta.
Znam da znaš,
Ili bi morao da znaš
Kako miriše hrpa ćumura,
Pa gomila stare gvožđurije,
Pa šuma u vreme požara.
Verovatno si prolazio
Pored planinske reke
I osetio njen miris.
A da li se još sećaš
Kako miriše luč,
Pa konjska mokraća
Pa ptičji izmet?
Davno o tome nismo pričali
Ali verovatno te još prati decentni miris
Jeremička,
Pa staje pune suvog sena.
Ti znaš kako miriše presek pun žita,
Kako miriše nadošlo testo,
Pa tek pečeni hleb.
Nisi mi o tome ništa pričao
Ali pretpostavljam da znaš
Kako miriše žena posle snošaja,
I kako miriše zemlja posle bujice.
(2005)
Oceni
5
Prethodno ste ocenili ovu vest.