Tigar sa Miljacke

Ovim kratkim uvodom počinjem priču koja dugo čeka da bude objavljena i koja otkriva ko se krije iza “magičnog dijaloga” krajem  davnih šezdesetih godina. Dogadjaj se odvija u FIS-u, jednoj od najznačajnijih zgrada tog vremena, bar po meni. U njoj se najviše “dešavao”sport i muzika. Mnogo sportista i muzičara iskočilo je pravo iz “ljuske”na scenu, baš u ovom prostoru.Te noći grupa Kodexi svira za laku noć, predivnu laganu instrumentalu kultnih The Shadows . Aplauz , razmjena kurtoaznih rječi sa preostalom publikom i plesačima. Dolazi dežurni redar, kako se tada zvao onaj koji pravi red medju publikom (obično  dizač  tegova, rvač  ili bokser koji ,ako treba primjenjuje i neizbježnu silu). E taj redar kaže : ”Raja gore na prozoru stoji mladić koji hoće da pjeva, ako mu ne dozvolite, veli da će “heknuti” odozgo u dvorište”. Prozor povisok, podijeljen po sredini sa mnogo stakla, ne zna se ni kako je dospio gore. Neko iz benda rekao je da nema vremena ,pakuju se instrumenti, neka dodje drugi put.

“Ne, ne, insistirao je redar, sada il’ nikada“. Intrigiran situacijom “jedan protiv svih”, nezaboravni solo gitarista Edi Bogeljić, pozvao je mladića na binu da pokaže šta zna, direktno u mikrofon. Lik je rekao “ma kakav mikrofon ,meni to nije potrebno ,mogu ja i sa ove daljine otpjevati” Bilo je raznih komentara, pa se i redar umiješao rekavši “ma hajde kada te zovu idealna je prilika“. Džaba on ni makac, čvrstog stava da je okrugli prozor plesne dvorane FIS-a ,sasvim dobra bina i “odskočna daska il’ u muziku il’ naniže”.”A šta bi ti pjevao” pitao je Edi.  Pjesmu  “Dilajla” . Fino,fino,ali reci nam Proby ili Tom Jones verziju, nastavio je Edi. Momak se zbunio i kaže “ma ne za probu nego sada, direktno“. Vjerovatno nije znao da je u to vrijeme poznati pjevač P.J. Proby imao plan snimiti LP na kome je trebala biti  ova numera, ali nije mu “legla”,muzički rečeno. Koja fula. Redarov pulen zapjevao je tu noć “na daljinu” i nije prestao narednih 50 godina. Pogadjate razlog: čist, jak i više nego dobar glas koji mu do današnjih dana služi, možda  bolje nego prije. Navedenu pjesmu kao planetrani hit snimio je naravno Tom Jones, a naš junak  otpjevao je hiljadama puta. Publika ga je često zvala Dilajla kao kraticu da se odmah zna šta pjevati. voljeli su i njega i pjesmu. Ubjedjen sam da ga svi poznajete on je: Tigar sa Miljacke Hamdija Čustović zvani Čusta!

Sjedimo prije nekoliko dana,ugodno zavaljeni u fotelje prilično prometnog lokala na Dobrinji i lagano prebiremo zajedničke uspomene. Rijetki trenuci mira i zadovoljstva koje rado  dijelim s vama. Konverzacija je, sve osim ozbiljna. Redaju se salve smijeha nas obojice, grupe gostiju koji sjede za okolonim stolovima i slučajnih prolaznika. Nekolicina ga prepoznaje, pitaju se za zdravlje, nove pjesme. Obična ljudska komunikacija, bez zadrške, otvorena bez trunke uzdržanosti. Nema ponašanja s visine tj. njega i skupine poštovalaca, samo ljudi, komšije koji nam se priključuju sa mnoštvom pitanja. Zna to potrajati, grla suha, mijenjamo mjesto, idemo u drugi mirniji restoran kako bismo nastavili slijediti trag lijepih dogadjanja iz davno minulog perioda. Potreba da uranjamo u prošlost koja nam je značila mnogo, vezuje nas sve ove godine, posebno činjenicom kako nam je muzika ključna linija života. Rekao je jednom prilikom novinarima: muziku osjećam kao ženu koju volim. Šta se izdešavalo čovjeku čarobnog glasa koji je bio u stanju otpjevati sve što poželiš? Volio sam anti-zvijezdu u njemu, prijatelja koji te u trenutku vraća u normalno stanje koliko god da si nasekiran, depresivan, neraspoložen ili jednostavo, ustao si na lijevu nogu.

Šale ostavljam za kraj priče, a prije toga moram reći šta je sve radio i prošao u svojoj karijeri koja još uvijek traje. Intenzitet nastupa reduciran je godinama, stanjem u muzici i nekim drugim okolnostima, tako da bira nastupe. Bilo bi nefer i bezobrazno reći ,nakupili smo neke “godine”.Tvrd je kao beton, kao i prije 70 tih godina sa apetitom koji izaziva zavist, ali o tome kasnije. Dakle, nakon FIS-a i “čarobnog” prozora, otvorio se šareni svijet glamura, estrade, turneja, festivala i raznih muzičkih smotri.

Prva iskustva stekao je gledajući s prozora zgrade koja se nalazila uz obalu Miljacke, ali ne u rijeku ,nego veliko dvorište sa binom i muzičarima.”Djevojke sjede na stolicama s jedne strane ,a mladići s druge. Prilaze i pitaju za ples uz nezaboravni hit  “Mali Cvijet”.U danima kada nije bilo igranke prikazivali su se filmovi i tada sam često gledao jedan te isti film “Fanfan Lala”, priču iz srednjeg vijeka i vremena Luja XV. Zaplet o velikom pustolovu i ljubavniku koji  želi oženiti jednu od kćerki  kralja, pa se iz tih razloga priključio njegovoj vojsci. Shvatio sam lekciju koja kaže: djevojke i žene  moraš osvajati, inače ne igraš. Izgleda da sam slabo imao telenta, kod mene je većina stvari išla na šegu. Kada bih sišao da izbliza gledam muzičare, onda me je jedna Sena, starija  bezuba žena, metlom tjerala. Svaki je početak težak ,a orkestru nisam smio ni prići, vodio ga čuveni Mordo. Meni bilo 10 godina, pojma nisam imao ni o čemu. Poslije smo preselili na Čengić Vilu gdje je bilo više vršnajaka, a u susjednoj zgradi stanovao je Šento, poznati bubnjar  kasnije penziju zaradio svirajući u raznim orkestrima RTV Sarajevo. Nasnimao se on i mojih matrica. Tu sam upoznao i Džemu Novakovića, jednog od najboljih gitarista koje znam. Čak smo u jednom periodu moje karijere napravili grupu i dali joj ime ” A šta sad”.

Poslije sam ponekad “mlatio” po gitari s Kemalom Montenom koga sam upoznao u parku pored moje kuće. Pjevao je i svirao jednoj neostvarenoj ljubavi,a ja mu malo pomagao. Meni to bilo nekako sladunjavo, ali dobro. Palio sam se na jače stvari i ritmove. Poslije smo iz hrsuzluka u jednom drugom parku organizovali audiciju za  Harisa Džinovića, ko fol mi znamo ,a on tek kreće, pa da vidimo može li on to. Što se mene tiče, imao sam početnu sreću, nakon epizode u FIS-u, pozvao me je Nikola Borota u grupu  “Special Faktor”, tu sam stekao velikog prijatelja gitaristu Mladena Drljaču. On me je nakon izvjesnog vremena predložio Djordju Novkoviću kada je s njim osnovao grupu “Pro Arte”. Djordje Novković komponovao je za mene neke pjesme, tako da smo davne 1968 godine u Zagrebu uzeli učešće u   I Pop Festivalu . Posebnost te smotre je činjenica da su se mogle izvoditi samo pjesme naših autora isključivo na našem jeziku “.Bitno je baciti pogled na podugačku listu izovdjača,odnosno pozvati u pomoć požutjele novinske isjećke: Indexi i Pro Arte iz Sarajeva ,Bijele Vrane, Kameleoni i Novi Kameleoni iz Slovenije, Bis-Bez iz Skoplja, Crveni Koralji, Grupa 220 i Lutke iz Zagreba, Delfini iz Splita, Sanjalice i Džentlmeni iz Beograda, Uragani iz Rijeke i još par imena kojih se ne mogu sjetiti. Činjenica da je smotra odlično komentarisana od strane lokalne štampe, revije Studio i kultnog magazina Džuboks, govori u prilog činjenici da nešto jača pop muzika preuzima primat nad festivalima. Samo nekoliko mjeseci ranije Čusta je otpjevao uspješno svoju debitanstsku pjesmu na Festivalu Opatija ’68,dakle tačno prije 50 godina. Eso Arnautalić koji mi je podario pjesmu za ovaj festival bio je zadovoljan mojim nastupom. 

Dodaću da je konkurencija na ovom festivalu bila veoma respektabilna, ime do imena,bez razlike svi su bili prva liga zabavne muzike krajem ’60-tih godina.Nabrojaću samo neke: Mišo Kovač, Ibrica Jusić, Žarko Dančuo, Zdenka Vučković, Gabi Novak, Majda Sepe, Tihomir Petrović, Kićo Slabinac, Hrvoje Hegedušić, Eva Sršen, Miro Ungar, Indexi, 4M, Josipa Lisac, Tereza Kesovija, Dragan Stojnić i narvno Hamdija Čustović. Tu su još bili  Senka Veletanlić i Zafir Hadžimanov kojima je u zadnji čas otkazan nastup. Bilo je mnogo nervoze i prepirke, da budem iskren nisam siguran ni da su nastupili. Dirigovao je tada čuveni Miljenko Prohaska.

Jako bitna stvar ,naročito za starije poštovaoce ovog festivala ,bio  je potez Ante Nole glavnog scenografa festivala, koji je dao postaviti kristalni luster u glavnom prostoru koji je  nakon toga dobio  ime: Kristalna Dvorana hotela Kvarner.

Hamdija Čustović je, da se ne zaboravi, takodje 1968. godine imao singl sa pjesmama “Sve što želim to si ti” i “Izabel” koje je komponovao Djordje Novković. Iza  nje dolazi nova, naredne godine od istog kompozitora sa pjesmama “Jer ti meni značiš sve” i “Slatka Lučica”.Realno, kada baciš pogled na minule godine, tigar je  uistinu pionir sarajevske scene ili  kako je  još zovu pop-rock škole. Par mjeseci , prije opatijskog festivala bio je  u Splitu na Melodijama Jadrana. 1969 slijedio je   Festival Mladih Subotica i ponovo Festival Opatija  ’70-te sa pjesmom Esada Aranautlaića “Da su kraći oni dani”. Kaže da je slučajno lansirao novi stil oblačenja, nastupio je u crnom odijelu i leptir mašni ,ali bez košulje. ” Nestala je iz garderobe,ali nije bilo loše ni ovako,škljocali su aparati reportera tek kada sam silazio u back stage”. Sve nastupe započinjao je na svom terenu u proljeće : “Vaš šlager  Sezone” u Sarajevu. Mislim da bi dalje nabrajanje bilo suvišno. Ne samo on, nego svi iz kruga “filtriranih” vokalni solista, rijetko su propuštali festivale koji su bili odskočna daska za popularnost, materijal za nosače zvuka i turneje koje su u tom periodu bile ključni dio prihoda. Iz tih razloga, dogadjanja su krenula filmskom brzinom, ludilo koje se zove turneje, turneje i samo turneje. Hiljade kolometara po bivšoj Yugi, naročito uz obalu, gore-dole. Nekada sa bendovima, nekada kao solista, a radilo se punom parom. 

“Četiri puta po minimum dva mjeseca išao sam na duga gostovanja u gradovima Sovjetskog Saveza. Ne sjećam se više ni   dvorana u kojima smo održavali jedan ili više koncerata. Od Moskve i Lenjingrada do Vladivostoka, velike razdaljine. Nikada se nije desilo da posjetioci ne ispune sale do zadnjeg mjesta. Publika bez razlike, voljela je naše izvodjače i svi smo skoro obavezno snimali ploče, posebno za to tržište. Tiraži za naše uslove bili su nevjerovatni, milionska zemlja,milionski tiraži. Naporno, ali lijepo u svakom slučaju. Društvo s kojim smo putovali i dijelili, ne samo hotele nego i pozornice, djelovalo je raspoloženo dajući dodatni poticaj atmosferi koju smo imali u dodiru sa posjetiocima naših koncerata. Za jednog izvodjača osjetiti kontakt s publikom “na prvu”,nema većeg  zadovoljstva. To nas je nosilo dugo vremena i činilo zadovoljnim. Ni honorari nisu bili loši, “Zlatna Rublja” koja se mijenjala tj.  kliringovala u dinare bila je dovoljna da imamo sve što nam je potrebno, a organizatori u Gos Koncertu sve su nam  pripremali kao vrhunski profesionlaci. Ako vas zanima koja imena su učestvovala u mnogobrojnim  turnejama ove zemlje, odgovor je kratak, skoro svi koji su bili zdravi i u stanju ići na duži put. Ima jedan mali izuzetak koji se odnosi na kvalitet muzičara.Trebali su biti popularni i izuzetni  u svom poslu. Malo slobodniji pristup uživale su pop rock grupe koje su svojom energijom takodje punile dvorane ,a ono što su svirali, mladi su razumjevali bez problema”.

Nije samo domaća publika u Rusiji voljela gledati Čustu, tu su bili naši radnici na gradilištima širom SSSR-a. Učinilo mu se zgodnim pa je nagovorio bend da odu u halu i nastupe. Gdje će to bez meze i široke duše. Dobio je ovu plaketu i kaže sjeća se kako je počeo ali i završilo solidnim trežnjenjem….. nazdravi jednu pa drugu pa prekid filma, pa hotel. Burno. Ostao je komad papira kao sjećanje na našu raju koja je radila u udaljenom Sočiju.

 “Svi smo, ulazeći u muzički posao birani od strane muzičke produkcije koja je imala dobru organizaciju i jake filtere koji su stimulisali talente i suzbijali šund materijale. Sjećam se prvih iskustava. Imao  sam sreću, a tada sam mislio da je nesreća, imati za proudcenta g. Esada Arnautalića. Uhhhh, strog čovjek sa jakom bradom, skoro uvijek obučen u crno, autoritativan i sugestivan. Moram priznati plašio sam ga se, medjutim on je uložio dosta truda u moje znanje i uspon birajući pjesme koje su pogodovale mom glasu. Nije bilo  lako, do tada pjevao sam strane kompozicije koje mi leže i koje publika voli. Paralelno sa mojim ulaskom u studio, uspostavljana su nova pravila koja preferiraju snimanje svih muzičkih materijala na našem jeziku, veću saradnju sa raznim kompozitorima, piscima tekstova i aranžerima, a posebno rad sa mladim talentima.To se poslije pokazalo izuzetno važnim za animiranje hiljada mladih muzičara širom bivše zemlje.

Zvuči nevjerovatno, ali kompletna Yu produkcija kotirala je, (nisam siguran u period,davno sam pročitao), kao druga u Evropi po broju snimljenih i arhiviranih  materijala svih žanrova. Sve po medjunarodnim kriterijima. Želim naglasiti još nešto vezano za našeg Tigra sa Miljacke, strahovita energija kojom je prilazio svojoj ljubavi – pjevanju, voleći ga više  od svega. Razvijajući pirču, dolazim do dijela koji najviše  volim. Radi se o duhovitosti  koju posjeduje, urodjenom smislu za humor. Opuštenost, smisao za šale i spremnost na smijeh u svakom trenutku, činili su ga i još uvijek čine omiljenim dragim likom i  sagovornikom.  Način na koji je zbijao šale bitan je, obzirom da se većina njih odnosi na njegov račun. Pozitivno ili negativno, on je sam sebi bio “meta”. Cijela sveska nije dovoljna da bih naveo sve njegove mangupluke i šale. Taj  zdravi i korpulentni čovjek u kome živi vječito dijete, da se naprimjer sada probija u estradni vrh, siguran sam ,bio bi pozivan u sve kontakt emisije svih medija te mogućih  i nemogućih  mjesta vezanih za muzičku djelatnost. Ništa se ne bi moglo bez njega. Na žalost vrijeme u kome je on pravio prve korake nije moglo tako naglo svariti brzi prodor šou biznisa uz koji sve to ide. Nemojte pogrešno shvatiti da bi on podlegao niskim strastima u cilju popularnosti. Ne, sasvim sigruno, kada mislim na njegovu spontanost.

Za razliku od drugih, imao je originalan izvorni osjećaj za stvaranje ugodne i satirične klime koju smo tada svi trebali. Ne mislim ga porediti sa Čkaljom i Mijom koji nisu bili dovoljni mladim muzičarima ,ali i tako dobri umetnici bili su  na neki način fina nadoknada slobodnom humoru. Po meni on je bio idealan za Monty Python’s ili  Benny Hill show. Poenta je da ljudi budu sretni, jer, vjerujte i najsretniji imaju tuge u sebi kao i mi ostali. No to je već duga priča ili rasprava koja bi otkrila poraznu činjenicu koja nije daleko od tvrdnje da bi Čusta u našim uslovima bio mega zvijezda sa svojim šalama i opuštenim normalinim stilom života. Da li ga je sklonost humoru koštala karijere kod uštogljenih urednika zabavnih programa, ne znam, ali siguran sam da je zaslužio mnogo bolji tretman nego ga je imao tokom svoje duge karijere. Mijenjao je muzičke stilove, otpjevao i snimio prgršt lijepih pjesama medju kojima se našlo nekoliko velikih hitova. Pomenuću neke :  „Slao sam joj cvijeće svakog dana“, „Hop cup“, „Mala Sarajka“ i drugih, ali i nekoliko lijepih koje odišu mirisom narodne muzike: „Idi tugo iz života mog“, „Ko sad ljubi tvoje oči plave“….Našla se na CD-u čak i pjesma Jugoslavijo.

Sada je definitvno vrijeme za Čustu onakvog kako ga ja i raja poznajemo i nadam se njegova publika. Zato slijedi dio priče za opuštanje i prisjećanje nekih lijepih dogadjaja,možda starijih od pedeset godina.

To je bilo ono što ja znam ,a šta su mi kasnije rekli izgleda ovako. Po prijedlogu Djoke Novkovića ,kada ga je Čobi zamijenio u Grupi Pro Arte, Čusta je potpisao za ljetno gostovanje u Splitu ugovor za nastupanje sa navedenim bendom Batali. Koliko se sjećam svirali su prilično dobro i bili cijenjeni ne samo u Splitu nego i šire. Vodio ih je Josip Radeljak- Dikan , splićanin od uspjeha u projektima, kod ljepšeg pola takodje. Ljeti bend je nastupao  na Gripama ,Firulama i u Vinarskom podrumu Diokleciajnove Palate. Čusta je ne samo tada, nego od kako ga znam, volio i mogao pojesti mnogo više nego prosječan čovjek. Mladost mu valjda davala snagu koju je morao često  nadopunjavati obilnijom, jačom i kvalitetnijom ishranom. Tako jednom zamolio je Dikana da mu da malo novaca da si kupi još nešto za pojesti.Nije on bio gladan,radilo se o izgovoru, otpočeo je svoj performans tj reklamu. Ovaj je rekao da mu daje po ugovoru, smještaj i redovne obroke. “Ma uredu je to , trošim se ja i ogladnim. Treba komunicirati sa publikom ,hodati cijeli dan i pokazivati da sam došao… i tako to”. Nisu to bili neki novci i dao mu je Dikan dovoljno za solidan obrok i rekao da se obrati opet, kada zagusti.

Čusta je otišao pravo na lokalnu pijacu, kupio od čovjeka sepet banana i platio mu trokolicu da je vozi kroz grad dok to pojede. Išao je i jeo, ljudi se okretali, a on najvaljivao večernji koncert. Red priče red banana, ostatak je teatralno bacao na trokolicu vodeći računa da ništa ne dospije na rivu. Šapnuo mi je ispod glasa pričajući ovaj dogadjaj : zar nije dobar fol, došlo mi je pola Splita tu veče. Još jedna humoristična scena povezana sa hranom, desila  se na Medjunarodnom Festivalu Mladih u Sofiji. Prije nastupa na glavnom trgu imali su prijem kod našeg ambasadora u Bugraskoj, da uz lagano posluženje pričaju o mladima, muzici i uslovima za rad u ovoj oblasti. Znajući za “prohtjeve! u vezi sa hranom iskusni bard  Novković rekao mu je prije dolaska u ambasadu otprilike ovako (po priči očevidaca koju je i sam Čusta potvrdio) : Hamdija kupiću ti pečenog vola ali uz uslov da ništa ne diraš sa stola osim vode i soka. Prijem je počeo, raspoloženje na nivou, atmosfera relaksirana svi nešto štipkaju sa tacni, samo on ništa ne dotiče. Pala mu na um Ruska Salata, kako neće, ističe se  na mlom tanjiriću kao kupolica skupljena i prelivena majonezom, tačno ispred  njega. Pogled lijevo, niko ga  ne gleda, pogled desno ista stvar…pokret rukom ka tanjiru i onda sve kliznu u usta. U tom trenutku okrenu se Djoko i reče:”Šta smo se dogovorili“, na to će ovaj, nakon što je sve to uredno vratio na tanjir, mrtav hladan reći “Vi ovdje pričate skoro 1 sat, a ja jedini gladujem. Svi kao da su znali o čemu se radi počeli su se grohotom smijati pa i ambasador,a Djoko nije znao dal’ da plače ili da se smije.

Šala na stranu,ali ubijedjen sam da su oni ovu scenu dogovorili da niko ne zna. Mladost, smijeh,muzika…samo ih je to zanimalo. Ovo drugo je prevladalo pa je kratko rekao “ma on je divan momak ,ali malo čudno najavaljuje svoje nastupe“. Prvi sa kojim se rukovao za rastanak bio je dakle, ambasador,vedar i nasmijan. Treba to znati izvesti.I zaista, te noći na prepunom trgu glavnog grada Bugarske Sofiji, prolamao se i orio glas Tigra sa Miljacke Hamdije Čustovića. Kada je silazio s bine pratio ga je kordon policije sa psima, svi su htjeli autogram balkanskog Tom Jones-a. Vatrogasci su skidali ljude s drveća, toliko ih je bilo, priča se preko sto hiljada ljudi. Inače voljeli su Bugari našu muziku ,a vala i nas kao i mi njih. Jedino je. Odjeknuo je ovaj koncert u svijetu i skrenuo pažnju na naše izvodjače.Trebala je naredne godine grupa Rezonansa ići na Kubu, ali se nešto poremetilo kod akreditacije za ovaj  festival koji je trebao biti održan u ovoj prelijepoj karibskoj zemlji.

1971. godine  u Vrsaru, muzički mag Dedan Klokić odlučio je baciti malo više svjetla na grad u kome je provodio veći dio godine. Vrsar, tipični istarski gradić, o tom biseru je rječ, lagano se probijao u svijet turizma, ponajviše radi činjenice da je uz obližnju uvalu prema Limskom Kanalu smještena Koversada, tada najveći nudo kamp u Evropi. Dedi je zamislio napraviti tokom tri ljetna mjeseca , ako treba i produženu sezonu, najbolju zabavu na Jadranu te godine. Svi se  slažu da je tako i bilo. Mnogo umjetnika iz Sarajeva, ali i drugh gradova prodefinovalo je prostorima  otvorenog Dansing Kluba u sklopu hotelskog poduzeća Mirna. Cijelo ljeto kao domaćini na pozornicama Vrsara i Koversade bili su Kodexi i Ambasadori sa solistima Zdravkom Čolićem i Ismetom Dervoz. Početak sezone označen je početkom Juna 1971 godine,  na platou ispred  hotela. Svirale su Pro Arte sa njihovim prvim solistom Hamdijom Čustovićem. Sve naokolo cvijetni aranžmani, šarene trake, na predivnim, za tu priliku postavljenim stolicama, sjedile su zvanice iz svih dijelova Istre i Hrvatske :  privrednici, važni rukovodioci i gosti kompleksa Laguna iz Poreča te domaći predstavnici vlasti.Konferansu je vodio takodje solista Miroslav Banovšek -Bane, jedan od prvih sarajevskih pjevača uz Aliju Hafizhovića.

Dvojac koji se uz Čustu, medju prvima posvetio tonovima nove pop-rock muzike. Bane je lagano šetkao binom i provjeravao detalje. Iako je vjetar lagano pirkao, bilo je prilično toplo. Nešto se čekalo ,a i pisca ovih redova koji je bio dio tog čitavog tima, pitali su da li je možda slučajno vidio ili naletio na  Djoku Novkovića. Rekoh “u čemu je problem”. “Ne možemo početi” reče čovjek, kasnije sam čuo da se radi o direktoru kompleksa hotela Anita, “treba biti svečano otvorenje sezone ,a gospodina Novkovića nigdje” Nekoliko minuta kasnije čujemo neko viče kss,ksssssss i svraća pažnju. Glava uokvirena ili pokrivena zavjesom ,kako hoćete, pita “ko mi je maznuo odjelo bagro muzička“.Taj lik, a radilo se o Djoki, u tenutku je vidio Čustu i na njemu glanc ispeglano drap odijelo sa tamno smedjim rubovima, koje ima i inicijale na reveru Dj.N. Visoka evropska moda. “Vraćaj odijelo…” Čusta je uvijek imao “prave” odgovore. “Ti sjediš za klavirom i sviraš, a ja pjevam... pa neču valjda u majici kratkih rukava nastupiti šefe dragi… Dedan mi dao odijelo”. Uvali on Dedana, a moram priznati za ovu šalu krivac sam bio i ja , ne samo Ćusta , smislili smo je zajedno. Inače dok je bio s nama tih prvih dana vrsarsko-sarajevskog ljeta, bukvalno smo “padali” od smijeha. Čak je i Dedanova majka, jedna ozbiljna žena ,često dobacivala “Šejtane jedan tebe treba stavlt’ u šou atmosferu da praviš ugodno vrijeme gostima, kani se mikrofona, humor je tvoj adut.”   

Moj drug Čusta imao je nekada adrenalinske napade pred nastup, nije se mogao smiriti. Svi su mislili da je trema, ali nije, radilo se o vrsti stimulirajuće nervoze  koja prodje kada se dohvati mikrofon. Fol koji je napravio na festivalu Vaš Šlager Sezone “prodao” je na nekoliko festivala širom zemlje. Nastupao sam sa Branom Likićem kao bubnjar u grupi Rezonansa i kada smo završili mogli smo sjesti u back stage ili šetati dovranom, piti  kafu te čekati rezultate glasanja publike i stručnog žirija. Inspicijent festivala, koga sam znao od prije, zamolio me da mu pomognem naći Čustu. Rekao je da treba nastupiti za nekih 15-tak minuta ,ali ga ne može pronaći. Odmah sam krenuo dobro poznatim i nepoznatim mjestima naše drage dvorane, ali tigra nema pa nema. Zovi ,traži, ništa. U zadnji čas redari sprat niže, rekoše da je prije desetak minuta ušao u wc ali ne znaju da li je izišao. Ušunjam se untra i osluhnem ….neko pjevuši i kao da se osvježava vodom,dreknem “Čustaaaaaaaaa. Mmooolimm. Šta radiš, trebaš ići na binu. Kada je skužio da sam ja, veli: “neka zamjene redoslijed,mogu ja i kasnije.” Nikada se žrijeb nije mijenjao po cijenu diskvalifikacije,dolazi odmah”. Opet hladan odgovor: ”Dotjerujem se ,ne mogu se umivati i pjevat’, šta vam je ljudi. Sve se sredilo, otpjevao je dobro ,čaki imao solidan plasman. Poslije mi je  priznao da je to jače od njega i da mu treba malo vremena.Ustvari svi smo na neki način takvi pred važne nasupe,neki to zovu sitmulativna trema. Ali on je bio što kažu Džek, znao je te sitne ,ali važne stvari uokviriti humorom. Siguran sam da su ga kolege kao  i ja voljele radi toga.

Pričao mi je još mnogo lijepih dogadjaja koje je imao s prijatljima, kako su on i Drljača sa Čobijem, u početku svojih karijera imali bujnu maštu i planove. Ne zna se ko je od njih troje smišljao bolje i efektnije šale. S njima nikada nije bilo dosadno. Jedva da su bili i  punoljetni. Prošla su desetljeća, život je tražio drugi pristup,a to nije išlo tako lako. Možda zato Čobi i Draljača sviraju i pjevaju negdje gore za bolju publiku. Umrli su mladi, a on ih se sjeti i nije ga lako vratiti u kolosijek. Nedostaju volio bi on da se šali kao nekada s njima, bar malo za atmosferu biti neozbiljan..

Za kraj ni sam ne znam čime završiti i  šta reći. Nježni mladić koji je  izgledao grubo kao bilder, ali mekana i osjećajna duša. Pokušali su neki manje ozbiljni muzičari iskvariti njegov senzibilitet, a on opet uzme mikrofon i sve zaboravi. Neuporedivo više je imao raje u koju se nikada nije razočarao. Mi, nešto starija publika, znamo šta je on mogao da je imao ozbiljniju potporu i razumijevanje koje uz to ide. Koliko znam, u Sarajevu niko nije imao jači glas od njegovog, možda u operi. Kada je u pitanju kvalitet imao ga je,ali  to ostavljam raznim stručnjacima. Najbitnije od svega je činjenica o sretno provedenoj mladosti, lijepim porodičnim odnosima, ženi ,djeci unučetu. Ima čega se sjećati i o čemu pričati. Sigran sam da im je deda prvak svijeta u smijehu koji je zarazan i od koga lijeka nema. Živio ti nama tigre s  Miljacke, opet ćemo mi na binu. Proslavićemo ove godine tvoj  veliki jubilej - 50 godina od nastupa na festivalu Opatija u kristalnoj dvorani hotela  “Kvarner”. Budi siguran da ovo nećeš pročitati ni u jednim novinama osim ako nam ova priča posluži kao primjer da ima tema ,ali ih valja naći ili ih osjetiti. Imaš još prijatelja!

*Tekst prenosimo sa bloga Mirze Hasanefendića