Tin Ujević u Parizu

Kada sam se u jesen 1913. obreo u Parizu, iznenadila me je najviše vreva svijeta po ulicama i bulevarima. Kada bi pao mrak, uzduž avenija na svakoj klupi sjedila bi barem po dva ljubavna para, s prednje i sa stražnje strane. Svakoga samca to je moglo da zagolica. Ali prvi koji su me susreli pitali su me:

- Kako vam se vikne?

- Ništa nova. Meni je kao da sam se ovdje rodio. Naročito ovu Našu Gospu, mostove, kejeve, sve to odavna ponesoh u duhu, kao da sam ovdje odrastao.

Mnogi mi ispričaše svoj golemi prvi utisak koji sadržavaše elemente moćnoga čuđenja. Činilo mi se da mi prigovaraju da sam snob koji sakriva svoje osjećanje da bi izgledao sasvim ravnodušan prema obličjima zemlje. Snobizam da ne budeš smiješan, stranac, palančanin. To međutim ne bijaše istina. Razna lica Pariza odgovarala su unutrašnjoj slici (slici, a ne raspoloženju) kao otisak nekog arhetipa. Odakle da crpem tu sliku? Neću reći iz sna, ili iz predživota, dok bih lako zaključio: iz nekog albuma, s ilustrovanih razglednica. Doduše ja za balkanskoga požara nisam studirao arhitekturu gradova. Ali možda neki odbljesci atomski prenošeni uzduhom, bolje: mostom četvrte dimenzije, činili su da sam bio najmanje zapanjen. Ni izdaleka kao dalmatinski arhimandrit Gerasim Zelić u doba Napoleonovo.

Rado sam se, dokon, šetao uz mostove, kejeve, Bulonjskom šumom gdje je voda jezerca sentimentalno djelovala, a i inače sam kao bijesom tjeran često cijele satove po danu i po noći gazio raznim, četvrtima i predgrađima. One jeseni sunce je rano zalazilo, čudno bijaše čuti da veče nastaje u dva popodne, nešto se i blata vuklo ulicama, a bilo je šturosti, magle, dosade. Prvo se pobjedonosno sunce javilo polovinom januara. Nedjeljom smo izlazili na velike bulevare, požurivši se rano da ulovimo mjesta na terasi kakve kafane da bismo mogli do tančina promatrati kretanje velike šetnje.

Ali prvi restoran u koji smo svratili u Parizu bio je restoran De Balkans, na jednoj strmini brda Svete Zenevjeve, odmah do Pantheona, biblioteke i crkve. Publika je bila od Bugara, Jermena, Srbijanaca i malo prečana. Slučajno, ako je u taj jeftini lokal zabasao i koji ruski Jevrejin, pa čak i Francuz. Gazda sam (mršav, suh Užičanin koji je odavno napustio zemlju, možda još živ, a njegov je brat naglom smrću preminuo 1914, malo pred rat) dobro se sjećao Gustla Matoša i njegova brata Leona. Uopće, tih godina u Parizu uspomena na A. G. Matoša je bila dosta svježa: neki stariji studenti, neka lica koja su stalno živjela na strani, pričala su razne anegdote o njemu, tako da se onda još i bez prepiske i bez njegovih feljtona moglo lako utvrditi u kojem je hotelu stanovao, koje je lokale posjećivao, a tako i lična poznanstva i veze. Tu sam čuo da je Matoš napisao neko članke u Oevreu Gustavea Teryja, žučnoga i prevrtljivoga pamfletarca; tvrdilo se da je učestvovao u redigovanju jednoga Tempsova članka, a njegova suradnja u Revue bleu bila je zabilježena u Vijencu (1902).

Mada su već i mnoga druga lica, što je gospodi bilo i mnogo lakše, dolazila u Pariz, malobrojni hrvatski omladinci koji su u to vrijeme stizali pozivali su se gotovo jedino na Matoša, jer je on za njih utjelovljivao poeziju i romantiku boeme na pragu stoljeća. Bilo mu je suđeno da u to vrijeme umre. Pariški boravak znatno je potkrepljivao pojedina Matoševa pričanja, dok su u Zagrebu smatrana kao fantastična. Matoševa virulencija u polemikama i neobična razdražljivost sa svim oko sebe bila je razlog da su njegovi iskazi omalovažavaju. Kasnije je čiča Ilija u Skadarliji znao da o njemu nezaboravno priča najzgodnije stvari. Vodim račun o tome da Matoš nije raspolagao izdašno sredstvima u Parizu. Ali mislim da g. Predić, u nedavnom Književniku, dovoljno pregoni kada slika Gustlovu bijedu u najcrnjim bojama. Smatram da se prije šesnaest godina to još moglo dokazati.

Kako su u Beču i u Pragu postojala omladinska udruženja, bilo ih je u Berlinu i u Parizu. Pariz je s Pragom onda slovio kao najjeftiniji grad, ali svi pariški studenti nisu bili mahom sirotinja. Djeca imućnijih porodica odijevala su se, posjećivala pozorišta i išla za nekom reprezentativnošću. Ipak, tu je bilo boema od kojih su se dvojica služila jednim češljem, stanovala u hotelskoj sobi sa samim jednim umivaonikom i noćnim ormarićem, a neki od njih, premda tu i tamo pomognut od drugova, do zgode i tresnuo na trotoar, kad nije suviše hljeba pojeo kroz pola nedjelje. Svejedno, takvi su boemi posjećivali trke Longchampa, Enghiena, Chantillvja; nisu propuštali igračnicu podno »Kafane Mira« (svaki je imao dostojevskijevsku teoriju o tome kako će »matematički sigurno« dobiti), a osim toga rado su biljarili, u kafanici sučelice Sorboni na prvom spratu, s isključivo kineskim partnerima.

Na prvom spratu kafane Voltaire održavalo je sjednice omladinsko udruženje »Zora«: tu je, mislim, svečano bio dočekan kao najveći Jugosloven Hinko Hinković. Nedaleko, u Odeonu, vrzao se stalno zabavljen problemima pozorišta Dalmatinac g. Ante Masovčić; a između stupovlja Odeona čitali su rasturani boemi cijele strane djela koja su ih mogla zainteresovati za kupnju. Drugi su se gubili po alejama Luxembourga; u engleskom parku su ih čekali sastanci; po svim puteljcima raspravljalo se o sociološkoj metodi i pragmatizmu.

Novi su došljaci na svoju radost doznavali da se u Parizu nove knjige za jednu petinu jeftinije kupe nego po pokrajini: osim toga, da izvjesne knjižare sve najnovije knjige jeftino posuđuju na čitanje. Stvar, protiv koje se kasnije, kada je i cijena knjiga znatno skočila, ii interesu pisaca, digao cijeli pokret. Studenti su bili više-manje ograničeni na latinski kvart, neposrednu blizinu Sorbone. Njihove su kafane bile: Soufflet (poznata onda kao »srpska kafana«), Pantheon, itd. Sve što se kretalo oko Saint Michela: tako za veče i Gipsy bar gdje se igralo. U nekim su ih lokalima poznavali gazde i kelneri, te su uživali naročite obzire. Matoš već dobro poznavaše Soufflet i njegovu stariju klijentelu, samo što je on veoma cijenio svoje »apaške« budžake i hotele velikih ljudi. A pričalo se, također, mislim saobrazno istini, da je Matoš u društvu sa Jeanom Moreasom posjećivao Closerie de Lilas. Sada je to bila kafana, na domaku Opservatorija, za spomenikom maršala Neya, književnih četvrtaka Paula Forta, izabranoga za »kralja pjesnika«, posjećivana od dobre publike.

G. Predić smatra izvjesnim da je već Matoš posjećivao Rotondu na sjecištu Raspail-Montparnasse. Ne bijah ranije svjestan te činjenice; smatrali smo obično da je g. Branko Čačuga između 1912. i 1914. u nju uveo studentsku omladinu. Tako  je on postao  neke  vrsti  Kolumbo. Ljudi koji su se sastajali u to vrijeme u Rotondi igrali su kasnije neku ulogu. To je više puta primijećeno u međunarodnoj velikoj štampi. Od svega toga što je o Rotondi na  više  jezika  napisano  (samo  poznije, mnogo poznije) mogle  bi se danas  ekscerptirati  čitave knjižurine. Ima tu impresija novinara, memoara modela, osuda moralnih cenzora, radoznalosti snobova i mondenih tipova, traženja umjetnika i putnika. Koliko ih se sjeća kako je to bilo žalosno i tragično još u času kud je razbarušeni Dis, na licu s crnim tačkama dlaka koje brijanje nije moglo da izbriše, pio posljednje krigle i na cijelo društvo bacao posljednju anatemu?... Ne sudimo da su svi koji su u Rotondu ušli već zato veliki (ima ih premnogo!) a ne tvrdim da i tu nekada uzduh nije mogao biti zagušljiv. Ali za mnoge koji su kao neznatni, bezimeni studenti ili izbjeglice u Rotondu zakoračili bilo je kasnije iznenađenje, kad su, odjedared, otkrili njenu, pomislite, svjetsku znamenitost. Neosporno je da se još prije rata mnogi mladi, često i daroviti umjetnik, našao baš u Rotondi; ono čestito, nemirno među njima predstavljalo je baš traženje. Bilo je tu haluciniranih opiomana, svirepih muškaraca koji su ne bičevali nego batinali žene... Ne kaže se da je "Pariz" akaparisao napor cijele Evrope, on je dosta upijao, a danas se pogotovo svjetska ravnoteža dezaksira. Tako se i onda na Zapadu opažala pojava izvjesne polarizacije, ali je Montparnasse s boemskom ubogarskom Rotondom, predočen umjetnički kao očistilište, jezično kao kula babilonska, a politički katkada i sumnjiv, dijelio ipak poprište s otmjenijim Montmartreom oprobanih tradicija sa skupim šampanjcem i skupim zabavištima u električkom sjaju noćnih krajolika. Rotonda je uvijek pretežno bila i opet samo sastajalište slikara s njihovim modelima, uključujući Picassa, Modiglianija i Kislinga. Tu vam je Ljubo Babić tumačio nasmijanu bonomiju Bourdellea, Vinko Foretić se objašnjavao s pokretima bjelodane neuroze, Dešković naglašavao sklonost  za  izraz krepke animalnosti. Vidjeli ste Harambašića,  Radulovića, kao što ćete kasnije vidjeti Becića, Stojanovića, Savu Popovića... Dok je ranije Nadežda Petrovićeva zaljubljeno slijedila  izglede  seinskog  ostrva,  dotle je Branko Popović nastojao da u sebi ustali misao o građevnoj harmoniji i provjeri intuitivne aksiome. Gore, na brežuljku, do Svetoga Srca, Branko Petrović je očaravao mačjim uglađenostima zapadnjaka, dok u Švajcarskoj nije njime prevladala  jedinstvena  uravnoteženost značaja Slavonije. Mnogi od tih umjetnika prošli su i kroz  druge kulturne  sredine,  naročito  minhensku.  — Poslije rata, Montparnasse je preplavljen talasom mamonizma. Crna i žuta rasa već su na pomolu, a američki dolar traži zabave i razonode obilnije nego kod i svoje kuće.

Jedan dio studenata (bilo ih je 110) pikirao se da živo prati aktuelne događaje iz raznih područja kulture. Mnogi su im zavidjeli misleći da su pariški đaci neki izabranici; najmanje ih je mislilo na njihove postove, patnje i stradanja. U podsvijesti svih ležalo je da se ovi nalaze u — predjelu srećnih ljubavnika. U Armidinoj bašti. Niko ne pomišljaše da se u Parizu, kraj spoljašnjega bljeska, teže i beznadnije strada nego u drugom kraju svijeta. I tako se slušalo Bergsona, pretresalo Durkheima, Bouglea, Lansona, literaturisalo Sorela, a zazivalo Picaveta. Posvuda se čulo: evolucija, revolucija, intuicija, ekspresija, i takve krilatice. Jedni omladinci osuđuju Emilea Fagueta kojemu su se drugi divili. Jedni izvlače Brandesa i Hoffdinga, drugi prianjaju uz Sainte-Beuvea ili Lemaitrea. Već se u redovima mlađih čuju i osude Skerlićeve didaktike, Pavlove suhoće, Bogdanove ponešto pedantne skolastike, futurizam i kubizam spominju se više kao ideološki spomenici; Peguy, Claudel, Rolland počinju da izdaleka dodiruju omladinske osjetljivosti, još izvan stanja da se izražajno uobliče. Talas bodlerizma biti će oko vremena rata, skoro općefrancuski; dok se u Rotondi Zola žigoše kao zastario, a Barres kao reakcionaran, jedan malo i sam zakašnjeli simbolizam počet će da se uvlači u živčanost stranih đaka. Verhaerena će da počne osjećati tek Boško Tokin, onda kada ga lično upozna, i ovaj tragički završi pod vozom.

Prije rata, obilazio je Vinaver sorbonskom knjižnicom od studenta do studenta da svakomu saopći da je on već dotično djelo na čitanju odavno pozobao i sažvakao. Prije rata, Vinaver, Ijekarski sin i drug Poljaka, sveznadar koji piše stihove i parodije, malo ekscentrične, malo tarabiskotirane, uz nekoliko  i modernista koji, uz klavir i polimateju ne može da sakrije osmijeh Trajka Ćirića. I želi da se objavi narodima! Sada, za rata, Boško Tokin je tu da uz kandidata za Hollywood, Slavka Vorkapića, navijesti evanđelje Goetheovo Olimpije i olimpizma; Tokin, koji vodi računa o Verhaerenu i Whitmanu, prati sve revije, ali kaže: istine, hladne, glavom; poezije matematike, cerebralne za vas, žrtve dinamizma! Ne znam da se Tokin ne bori sa svojim demonom kad to prebacuje, jer njega obuhvata ljubav filma; ali u tom trenutku, spolja on je toliko bliz francuskom intelektualizmu. I Tokin će da upozna kraljeve romana i novele, brojne inteligente, dijelom i novotare, te da u svojem nenamještenom atelijeu, na bulevaru Montparnasseu, održava bizarne književne čajeve (možda jedine svoje vrsti).

Netačno je misliti da je bilo neke književne emigracije, tj. da je neko emigrirao zbog književnosti i da je pisanje i izdavanje djela bilo organizovano. Ali, od prije rata već, u redovima studenata i omladinaca bilo ih je koji su u Parizu dosta mnogo čitali, iako, što se kaže, »bez sistema«. Znali su, npr., u prste sadržaj svih romana Xavier de Montepina, sve policijske memoare i plave knjige, mondene uspjehe Bergsona i zadnje polemike o Trade-Unionima. Ljudi upućeni na svoju sobu ili prvu knjižnicu gutali su sve bez reda, čak i nekritički. Pri tome, ne zaboravimo da su se i u Parizu samom dosta čitali i komentarisali Rusi. Francuzi su palili kao oblikovni virtuozi, ali je velika masa smatrala da će moralna evanđelja i društvene apokalipse doći iz Rusije. Pored toga, primalo se i svakovrsnih drugih uticaja; za selektirani mozak je mračni i mistični njemački duh, ovdje-ondje predmet polemike, bio dubok, dubok problem. Svakako, u dobrom dijelu onih koji su od toga vremena nešto stvorili živjelo je uvjerenje da duh treba u najmanju ruku međunarodnoga sporazuma i podnošenja, da i mučnim pitanjima spoznaje treba posvetiti najdostojniju pažnju, da podstreke treba tražiti. Nadobudni Baričević napisao je tako hrpe nepoznatih djela, Krstić mi je pred hotelom pročitao svoju prvu pjesmu, Kordić je propjevao, a Slovenac Žmak je Ste-anu Galogaži stavio u dužnost da pokrene Kritiku. »Emigrantsku« književnost nećemo precjenjivati, ali valjka ao kuriozum zabilježiti da je Lugne-Poe Josipa Kosora, pisca Rotonde i Doma, stavio uz bok Kaiseru, Pirandellu i Shawu, dok je stari teoretičar slobodnoga stiha Rene Ghill istaknuo, u pasusu svoje knjige, rad Siba Miličića. Nekoliko pisaca, većinom historičara ili naučnika, izdali su svoja, često i omašna, djela na francuskom; profesori su bili radiniji od strogih beletrista, a dosta je toga što svaki od nas gubi s očiju, nevidljivoga; tako se daleko više odštampalo političkih brošura i polemika, od kojih će biti slabe fajde. Poneki antikvar čuvat će još kao kakvu rijetkost tanke bijedne knjižice odštampane na Krfu, Bizerti, Solunu; ali teško bi bilo reći da, među francuskim đacima ili gostima iz vremena rata ijedan istaknut odista i cjelovito predstavlja književnika francuskoga tipa. Što je također dokaz da uticaj tla i sredine, kao jedini, nije apsolutno mjerodavan za plodno stvaranje. Pariz, koji je prije rata bio izloženo predbrežje Germanije, postao je, za vrijeme rata, tranzitna stanica između Ženeve i Los Angelesa. U vrijeme versailleskog mira jedna druga slika supstituisala se oglašenom, nategnutom demokratizmu. Osim toga, prizor ratnih sirovosti odrazio se često puta tugaljivo na osjetljivim živcima esteta i dekadenata. Na mnogim mjestima, dok su se formirali đački bataljoni, te živjelo između Juga, Korzike, Afrike, Albanije i Soluna, nije moglo biti govora o pravom kulturnom radu. Poslanik Spalajković istaknuo je u Clermont-Ferrandu živom riječi prije par godina, što je ratna Francuska učinila za jedan dio omladine; a što ipak svačijoj potrebi nije moglo udovoljiti dotle da kod pojedinaca ne bi zavladala ogorčena borba za opstanak. Egzodus sam nije bio književno iskanje nego je nastao historijski, uslijed biologije ratne krize, odnosno u psihozi borbe. Zato se ne treba čuditi što mnogi „nisu donijeli“. Sve moguće nije trebalo očekivati, u takvim prilikama.

Sjećam se kako mi je u Kazališnoj kafani jedan mladi pjesnik uzviknuo:

— Pa šta ovi novi koji su došli iz Pariza? Što su oni donijeli? Mi smo prije rata od njih mnogo više očekivali!

Domišljah se da nije trebalo računati sa čudesima nego sa prirodnim i stvarnim zbivanjima. Drugi su bili u Berlinu, Leipzigu, Munchenu, Beču i Pragu; treći opet u Švajcarskoj, Italiji, Engleskoj, Rusiji i po Amerikama. Počelo se na nove načine grupisati, koordinisati vrijednosti izlazeći ponešto iz kaosa. Za trajanja rata, kad ni Mercure de France ni Nouvelle Revue Franaise nisu redovno izlazile, i u Francuskoj je književni život zapeo. A ne samo zato što je Peguy poginuo na bojištu, Apollinaire od gripe, Rolland emigrirao s Guilbotom i još ponekim. To se osjetilo u muzici, u izložbama, u kabaretskoj umjetnosti, čak i u neloženju biblioteka. Novine su bile smanjile format, mnogi su umjetnici ostali lišeni svojih golemih predratnih prihoda, mnoga su pozorišta i zabavišta životarila, a novih knjiga bilo je manje, a pogotovo nije bilo okupljanja i življeg saobraćaja predstavnika književnosti i umjetnosti. Prvi izbjeglice u Francuskoj se pojavljuju 1916, i tek postepeno njihov se broj u Parizu uvećava, a s time raste i kretanje. 1918. oni ne samo živo preplavljuju okolicu Saint Michela nego ih se osjeća već oko Etoilea. Od 1918. (primirja) više se opaža tamo novih, naročito Hrvata, ali ovi uslijed toga ispadaju iz okvira ovoga članka. Prosječnim bonvivanima je onda bilo do toga da se zabave, savjesnim đacima da zado¬volje roditelje i učitelje, a briga o književnosti javljala se vrlo nejasno i još sasvim sporadično. Izvjesne stvarce pisane u to doba za školsku upotrebu svjedoče o neobičnoj žurbi izrade. Emigracije uvijek padaju žrtvom neurastenija, koje u velikim gradovima samo rastu. Balkanski inteligenat bio je gord kada je obišao spomenike turistički a naročito se zadržao u Moulin Rougeu i Folies Bergereu. Onaj koji se oko nečega trudio posjećivao je, za volju historije, Svetu Zenevjevu, a za volju književnosti Nacionalnu Biblioteku gdje ste mogli opaziti neke sijede srbijanske profesore kako, s cvikerom na nosu, pažljivo listaju godišnjake Neue Freie Presse tražeći jugoslovenske članke... Po gradu se strasno politiziralo, s glavnom temom: odnos vlade u Neuillviju i odbora u Londonu. Vesnić, Trumbić, Vošnjak, Lujo Vojnović, Hinković održali su nekoliko govora (zadnji je u londonskom Liceumu polemizovao s Antonijem Ćipikom i predavao je u Americi kao i opat Velimirović), a nekoliko profesora, već na izmaku ratne epohe, dobili su, ne kažemo katedre, nego predavačka gostovanja. Janko Lavrin je u Engleskoj izuzetak, a g. Ibrovac predavao je u Istočnoj Akademiji gramatiku. Cjelokupni rad te vrste zapisan je, a nema uže veze s beletristikom. G. Giga Jakšić je već tada predložio misao da se započne s nizom prijevoda iz jugoslovenskih književnosti.

Znam da će na silu sve što  ovdje  kažem  izgledati subjektivno, jer je sažeto. Ali, kada uzmemo jednoga mladoga pisca  koji se  formirao  u Francuskoj,  recimo Rastka Petrovića, može li se ustvrditi da on na sebi nosi osvećeni pečat francuskoga duha? Rastko je, u jednom smislu, »hrvatskiji« pisac nego ijedan rođeni Beograđanin, pored svih dodira što su ih on, Tokin, Drainac imali s Francuzima. Jedin autor koji se u Parizu osjećao kao riba u vodi, koji ni  Grčke,  ni  Italije,  ni Španije, a možda ni drugih podrobnosti na svijetu nije shvatio drugačije nego kroz najljepše francuske oči, bio je Jovan Dučić. Dučić  je u Parizu  odisao  blaženošću, više nego i V. Miličević u Toulouseu.  Njemu  je svaku žena  bila lijepa, svaka zgrada puna ukusa, svaka riječ puna smisla. Njegov estetički pogled crpljen je iz jedne francuske tradicije. On je na ulici pjevao himne, i bio uvjeren da ga svi gledaju i vole. Pogled starijeg naraštaja, u kojemu je i s Matošem drugovao, u njemu se nije prekalio u neobičnu kristalnost. Za nj je klasika bila francuska, i samo francuska. Otuda je na bulvaru imao  ekstaza,  osjećao se ljepši, mlađi, bogatiji, neposredniji, elegantniji, čak  i duhovitiji, nego je bio. Drugi jedan mogao je da napusti Pariz sa zadnjom apostrofom iz »Fromonta i Rislera« na ustima; razdragani Jovan Dučić, sjećajući se valjda ophođenja za vremena svjetske izložbe na početku stoljeća, smatrao bi svakako nedostojnošću i uvredom da pozdravi Pariz tek zaključnom riječi Baudelairea u njegovim »Pjesmicama u prozi«.

*Esej preuzet iz Ujevićeve knjige Proza, Prosveta, 1964.