Junakinja našeg doba
Tisja socijalizacija

Photo: Ilustracija/ Tisja Kljaković Braić

Tisja Kljaković Braić, duh evo ovog trenutka

Prijatelju se rodilo dijete, pa vijećamo o daru u koji bi bio upisan duh trenutka. Nešto što će čuvati informaciju o tome kakav je bio svijet u koji je dijete dolazilo. Najbolje bi bilo da im poklonimo novine od tog dana, uokvirene u neki lijep i jednostavan okvir, zaštićene staklom. To pomislim, ali ne izgovaram. Ne bi to njih dvoje objesili na zid, uopće im ne bi bilo drago. Osim što oboje rade u novinama, pa im je raščarano ono što bi u novinama trebalo biti začarano, taj duh trenutka, koji izbija iz novina, biva prepoznatljiv tek kada novine jako ostare.

Idemo, dakle, dalje. I sve čega se sjetimo nekako je nepotpuno, kljasto i krivo. Ili ne govori o duhu trenutka, niti o epohi u kojoj živimo, nego je, u najboljem slučaju, kakva glupost koja se oduvijek nosi na babine. To onda nije duh trenutka, nego je znak vječnosti, biljeg tradicije. Kada sam se rađao, amidže Rudo i Karlo gurali su mi dukate u bešiku, pod jastuk. Sjajne i svijetle, kao da su jučer iskovani, s profilom cara Franje Josipa. I onda bi te dukate moji nalazili, kad bi došli da me previju. Nije to bio duh trenutka, nego nekog već tada davno prohujalog vremena.

I tako shvaćam, ali to ne izgovorim, jer moj je defetizam u ovakvim situacijama njoj nepodnošljiv, da živimo u nepodnošljivo siromašna vremena, u jednoj sasvim opustošenoj kulturi, i da ne postoji ništa, nikakav predmet ili artefakt, koji bi u sebi čuvao duh trenutka. I tada njoj na um padne Tisja. Nešto što bi ona izradila, predmet, slika, sličica, nešto s njezinim tragom. Vidiš, tako biva kad se ne očajava, i kad se odmah ne govori: nema, ne postoji, ne može… Stvar je obavljena, Tisja se opredmetila, tek rođeni dječak dobio je ikonu vremena kojeg se neće sjećati, i koja će njegove roditelje podsjećati na to kakav je bio svijet dok se on rađao, a nas dvoje bili smo zadovoljni.

Tisja Kljaković Braić, splitska akademska slikarka, crtačica, humoristkinja i spisateljica, čuvena je postala prije nekoliko godina, i to zahvaljujući Facebooku. Ona je, koliko računam, prva naša istinska zvijezda koja se do malenih i svjetlucavih galaksija hrvatskoga neba uspela preko društvenih mreža, nehotice. Sljedeći kojem se to dogodi bit će hotimice. Objavljivala je danima, pa mjesecima svoje crteže – možda to i nisu karikature – s prizorima iz bračne i obiteljske svakodnevice. Ljudima se to svidjelo, dijelili su i digitalno umnožavali njezine crteže u stotinama i tisućama virtualnih primjeraka, pa je tako Tisja postala čuvena. Fraktura je ubrzo objavila knjigu “Oni”. Premda je bilo onih koji su, sasvim krivo, mislili da knjigu nitko neće kupovati, jer su crteže svi već vidjeli na Facebooku, naravno da je postala bestseler. Premda tobože žive u digitalnoj eri i u vrijeme neopipljivih, virtualnih uzbuđenja i oduševljenja, ljudi vole da im se opredmeti to što vole. Duh trenutka živi u stvarima.

Tako su počeli čitati i njezinu proznu knjigu “U malu je uša đava”, ustvari memoare dalmatinske djevojčice, koja je prethodno bila neprimijećena. U toj je knjizi bilo onog čega je i u njezinim crtežima: kristalne vedrine u muci od života, i dara da se uoči ono najopćije opće mjesto, riječ, geg, situacija, koja se dogodila svakome i koja čini suštinu bratstva i sestrinstva ljudi. Tisjine slike, ono čime se temeljno bavi, doći će na kraju, kada sredinom rujna 2021, pod epidemijskom opresijom, u Klovićevim dvorima bude priređena izložba Tisje Kljaković Braić: “Spomenik živom čoviku”. Onaj tko bude znao ili htio gledati, vidjet će tada da je sve to što ona radi dosljedno izvedeno djelo jedne pameti i jedne duše. Razlika je samo u alatima, tehnikama i žanrovima. Ona upija svijet oko sebe, intenzivno živi u vremenu, u ovom sad trenutku, krajnje osviješteno crta, slika i piše, upija načine i umijeća drugih – recimo, gledajući njene slike i crteže, ti osjećaš da se Tisja nagledala crteža i slika Ljube Ivančića, i da su joj bili važni – ali ona nikad ne igra tuđe uloge, ne nastoji biti netko tko nije. I ne bježi od te nepodnošljive lakoće, komunikativnosti i zabave, što proizlaze iz onoga što radi. Umjetnost je, pogotovo u skučenim sredinama, kao i književnost, u stalnom bijegu od lakoće, komunikativnosti i zabave. Nije dobro ono što je svima blisko. Najbolje je ono što nikome nije blisko, ali je svima jasno da je upravo to umjetnost. Najbolje je ono što najviše sliči umjetnosti, premda obično i nije umjetnost… Tisja, srećom, nije od tog posla. Ona, srećom, još uvijek nije takva. A kakva će biti u budućnosti, to nitko ne može znati. Najmanje ona sama. Grdan je višak popularnosti, jer vlada uvjerenje da je loše sve što je popularno. I opet, tek nakon što prođe vrijeme, čovjek primjećuje što je kad bio duh trenutka.

Gegovi Tisje Kljaković Braić, bilježeni na tim crtežima, spoj su duha trenutka i znaka vječnosti. Pogotovo u drugoj, upravo objavljenoj knjizi iz ciklusa “Oni”. “Eno san ti opra”, govori on njoj, “Meni si opra?”, roguši se ona. To je, recimo, dijalog koji se u različitim narječjima hrvatskog jezika ponavlja već nekih stotinu godina, koliko je prošlo otkako su prvi gradski muževi zaronili šake u vodu s deterdžentom. Svatko će po sebi i po stanju svoga obiteljskog stabla znati koliko se već koljena ili naraštaja obavlja taj kratki i besciljni dijalog. Ushit koji osjetimo, vidjevši ga po prvi put na Tisjinom crtežu, tiče se nečeg što u svakom čovjeku postoji kao tajanstvena veza između trenutka i vječnosti, između svakodnevice i povijesti. Golemo je kad shvatimo da se ovaj isti trenutak ponovio već bezbroj puta, da su naši preci osjetili ono što upravo sad osjećamo mi, i da upravo taj osjećaj ostavljamo našim potomcima, ili nekim budućim ljudima. Ima, istina, i gegova kod Tisje za koje se iznenadim da su tako općeniti. Recimo, ona mu njuši pazuhe majice koju se sprema obući: “Moš još danas…”, govori mu. Iznenadio sam se, ne bih pomislio da se i drugim muškarcima ovo događa. Ona se ustobočila pred njim, on drži ruke na bokovima, sav je u defenzivi, samo čeka kad će ovo proći, dok mu ona govori: “Ti mene kočiš!” Moja pokojna mama tu je rečenicu, vjerojatno, izgovorila svim svojim muškarcima. Uključujući i mene.

O stvarnom se životu Tisje Kljaković Braić ne bi trebalo ništa znati. Lajfstajl magazini i ženski magazini za po frizerajima, noktorajima i pedikerajima trebali bi široko zaobilaziti njezin dom. Najkorisnije bi, ustvari, bilo kada bi Tisja mogla biti nekako nevidljiva. Jer sve ono što se treba vidjeti i što doista postoji na njezinim je crtežima, u njezinim knjigama i na slikama. Ostalo je višak, nepotrebni dekor i dosada običnog života, iz koje se s mukom pred oči ljudi i na svjetlo danje izvlače one malobrojne vrijedne stvari. Ako je uopće moguće dalje obesmisliti taj pustošeći žurnalistički žanr zavirivanja u tuđe domove, u domove slavnih i domove anonimnih, učinjeno će to biti knjigama sa crtežima Tisje Kljaković Braić.

Dogodine će već biti i trideset godina od onoga davnog, davnog doba, kada sam za novine započinjao pisati svoje izvještaje iz opsađenog grada. Kuckao sam ih na mehaničkom stroju, koji me sad čeka u Puli, i kad otvorim kovčežić u kojem se nalazi zavonja mi isto kao što je vonjao 1992, a onda bih ta tri, četiri ili čak deset otipkanih papira nosio do satelitskog telefona i telefaksa. U opsađenom gradu nije bilo struje, izgorjele su pošta i telefonska centrala, prekinute su bile sve veze, i postojala su na nekoliko mjesta samo ta najnovija čuda tehnike: satelitski telefoni, čiji je signal išao negdje u nebo, i jedini je probijao opsadu. Jedan satelitski telefon bio je u predsjedništvu Bosne i Hercegovine. Do njega, naravno, nisam mogao doći. Drugi je bio u Holiday Innu, kod stranih novinara i dopisnika. Za njih nisam postojao. Treći bio je… E, do tog trećeg sam, pješačeći na drugi grad grada, dok su po gradu sipile granate i rominjali snajperi, stizao jednom tjedno. Danas kad o tome mislim, ponekad mi zafali odgovor na pitanje zašto sam, zapravo, tako bezumno riskirao svoj život? Zato što čovjeku u naravi nije da bude nevidljiv i da šuti. Zato što mu je tako važan taj duh trenutka. Važno mu je da ga ulovi u svojoj rečenici i u tekstu. A novinarstvo od književnosti razlikuje se po tome što tekst moraš odmah odaslati u svijet.

Prije nego što bih telefaksom, priključenim na satelitski telefon, jedini koji komunicira sa svijetom izvan opsade, pustio stranice svoga teksta da otplove i na taj način da potvrde moju besmrtnost (trenutačnu besmrtnost), nazivao bih načas svoga glavnog urednika u Splitu. Obično bi se javljala djevojčica, koja bi ga onda preko stana glasno dozivala. U tom je dozivanju, kao u malo čemu drugom, za mene bio mir svijeta izvan opsade. Jako sam, jako to volio čuti.

Kada sam se prije nekoliko godina prvi put čuo s Tisjom, prvo što mi je rekla, bilo je: “To sam bila ja!”

*S dozvolom autora prenosimo sa njegovog bloga

Oceni 5