Intervju: Rajko Grlić, redatelj
rajko grlić

Photo: Ronald Goršić i Željko Puhovski/Hanza Media

Tito je bio veći od života, a Tuđman suhoparni general

U posljednjih desetak godina, od “Karaule“ do “Ustava Republike Hrvatske“, napravili smo najmanje pet, što većih, što manjih, intervjua s nagrađivanim redateljem Rajkom Grlićem, no ovo je prvi put da nam je povod za razgovor bila knjiga, ne film. Knjiga je, doduše, filmska – “Neispričane priče“. Priča o njima može početi…

Koliko je trebalo vremena proći da “Neispričane priče“ budu ispričane? Koji vam je bio glavni motiv da ih ukoričite?

- “Neispričane priče“ rađale su se tridesetak godina. Bile su to zabilješke, one koje manje-više radi svaki scenarist u pokušaju da ne zaboravi neku ideju, priču, detalj, dijalog, nečiji pogled. Nisu bile pisane za objavljivanje, nisu sanjale ukoričenje. Prije par godina neke od njih sam pokazao svom scenarističkom suborcu Anti Tomiću i on me počeo nagovarati da to objavim. Tajno je o tome obavijestio Marinu Vujčić i kada me ona uspjela nagovoriti da joj ih pokažem, više nije bilo povratka. Bila je uporna, zaigrala na moju staračku sujetu, pogladila mi komplimentima ego i ja sam, kao slab karakter, popustio. Tako je došlo do knjige.

Koliko je scenarist u vama gajio spisateljske aspiracije?
- Ne pretjerano. Jezik kojim se pišu scenariji je takozvani “upotrebni jezik“; “Ivica ide desno. Marica krene za njim. Ivica stane, okrene se i kaže…“. Kako sam sam od rane mladosti u tom jeziku, nisam nikada gajio spisateljske aspiracije.

Knjiga je nasta(ja)la pod radnim naslovom “100 filmova koje nikad neću snimiti“, a vi pišete kao da režirate i montirate film. Jeste li ih onda na neki način ipak snimili slikovitim riječima?
- To je bio naslov koji je najtočnije definirao te priče, bolje rečeno skice za nesnimljene filmove. Kad radite na scenariju za vlastiti film ili film nekog kolege, svjesni ste finacijskog realiteta filma. I tako pišete. Nije pet ljudi za bogato prostrtim stolom, nego trojica stoje u kutu sobe, on se ne vozi u Bugattiju, nego u Yarisu… S druge strane, kad pišete i znate da to neće postati film, dajete si oduška, ne štedite. Svaki od tih filmova, da se zaista snimi, koštao bi više 100 milijuna dolara.

Ma koliko bila osobna poput dnevnika, knjigu je evidentno napisao čovjek iz filmske struke uzevši u obzir poglavlja naslovljena po terminologiji, ponekad i (auto)ironično. U poglavlju “False ending“ govorite kako ste zamalo umrli na setu filma “Josephine“…
- Nisam mogao sakriti da već jedno duže vrijeme, 50-i-nešto godina, radim manje-više samo filmove. Oni su se ušuljali u moj krvotok, oni haraju mojim snovima. Tako sam i knjigu, želio to ja ili ne, organizirao kao leksikon filmskih pojmova.  A što se snimanja “Jozefine“ tiče, da, negdje na sredini snimanja jedne su me noći u Pragu, uz sirene bolničkih kola, odveli na operacijskii stol i kirurg je nakon poduže operacije rekao: “Skinuo sam Rajka grobaru s lopate“. 

Knjigom dominira filmofilija, ali i politika, ima tu Tuđmana, Tita, Šeksa… Ne možete pobjeći od ovdašnje politike ni u Americi?
- Nema tu puno politike. Bojim se da vam se to samo čini. A ako je i ima, to je ona politika koja uporno, decenijama,  zagađuje svaki život na ovim prostorima, miješa se u njega i ne pušta ga da živi izvan nje.

Tito je za vas, kao klinca, bio “netko veći od života, John Wayne koji ne igra u američkim vesternima u boji, već u našim crno-bijelim filmskim novostima“. A Tuđman?
Tuđman je, barem se meni tako učinilo, bio suhoparni general, kruta osoba bez nekog viška inteligencije, da o šarmu i ne govorim. Izgledao je kao čovjek koji se slučajno našao u toj ulozi i koji se u njoj ne osjeća najbolje.

Tuđman vas je prilikom prvog susreta nazvao predstavnikom “delegacije Srba“, što je izašlo i u novinama. Koliko je to predodredilo vašu sudbinu u smislu selidbe, zajedno s recepcijom “Čaruge“?
- Tuđman je, kao svaki nacionalista tih godina, a nažalost i danas, u svakome tko se ne slaže ili u dovoljnoj količini ne iskazuje jednodimenzionalni domoljubni zanos, jednostavno vidio Srbina. Tako je i delegacija od sedam-osam ljudi, koja je došla kao građanska incijativa s utopijskom nadom da barem na trenutak pokuša spriječiti rat, odmah proglašena “srpskom delegacijom“.

Jeste li sami sebe cenzurirali u knjizi, izbacili nešto potencijalno škakljivo, a o čemu ste svjedočili iz prve ili druge ruke?
- Ne svjesno, možda podsvijesno. Ne znam. Sumnjam.

Kako su reagirali akteri vaše knjige na svoje pojavljivanje u njoj i kako bi reagirali oni koji danas više nisu među živima?
- Pokušao sam da knjiga, u kojoj se spominje izvjestan broj ljudi, ne bude spomenar, telefonski imenik prijatelja. I tako neke vrlo dobre prijatelje ili nisam spomenuo ili tek usput. Jednostavno, nisu bili dio neke od onih priča koje su se probile do knjige. Neki mi to možda zamjeraju, neki ne.

Otišli ste u Ameriku devedesetih, danas živite malo tamo, malo ovdje. Možete li usporediti današnju Hrvatsku i onu iz devedesetih? Koliko tu ima sličnosti?
- Da, već tridesetak godina živim dupli život. I moram priznati da mi sve više prija. A što se tiče Hrvatske nekada i danas, to je bolno pitanje. Devedestih se glupost nacionalizma mogla doneke shvatiti. Rat je. Branimo se itd. Ali, danas, kada je taj nacionalizam poprimio sva klero-fašistička obilježja tridesetih, to zaista postaje bolno. To je ta magla koja se nadvila nad Hrvatsku u obliku neke podmukle nesreće i koja tjera mlade školovane ljude da drugdje potraže sreću. Vlast s tim sve više koketira, živi u strahu od izgovaranja jasnih rečenica, Europa nas sve više tretira kao nedozrelo dijete koje se sramotno ponaša…

Biste li knjigu preporučili jugonostalgičarima?
- Vi me zapravo želite pitati jesam li jugonostalgičar, ali ste pristojni pa me to pitate unaokolo. Odgovorit ću vam nečim što sam nedavno izgovorio na slično pitanje: Jugoslavija, kao i Hrvatska, geopolitički su pojmovi. Oni označuju države i njihova uređenja. Ti se pojmovi rađaju, postoje i bivaju zamijenjeni novima. A mene osobno državna uređenja nikada nisu “palila”. Ni prije ni sada. Ukratko; teško bi preporučio knjigu “jugonostalgičaru”, nekome tko pati za bivšim režimom, ali bi s veseljem preporučio osobi koja se ne odriče svoje prošlosti, koja gaji uspomene i ostale ljudske kvalitete koje nemaju ništa zajedničkog s državnim uređenjima, vojskama, policijama i ostalim instrumentima prislile koji državu čine državom.

Reditelj i scenarista: Rajko Grlić i Ante TomićKoji vam je od “100 filmova koje nikad nećete snimiti“ najviše prirastao srcu, odnosno za koji žalite da ga niste snimili? Možda romansa slavne Vivien Leigh i zagrebačkog milicajca?
- Vjerojatno onaj o Žirafi. Uvijek sam maštao o snimanju velikog avanturističkog filam za djecu. Dugo sam pokušavao, s jednim producentom iz Njemačke, dobiti prava na roman “35. Maj“ Ericha Kastnera, ali vlasništva su bila tako zamršena da u tome nismo uspjeli. A to je bio roman mog djetintsva. Iz te želje za avanturom na filmu vjerojatno se rodila priča o putu žirafe s juga Afrike do Beča.

Mislite li da je to moguće sad nakon što je knjige uspješno započela svoj život? Nikad ne reci nikad?
- Sumnjam. Možda se dogodi nekoj manjoj priči da jednoga dana postane film, ali mislim da će većina njih ostati na papiru.

Je li knjiga mogla biti i obimnija od 388 stranica? Postoje li još neke “neispričane priče“ koje tek trebate ispričati?
- Da, postoje. I to puno. Ali i ovo je previše. Ne treba pretjeravati s knjigama.

Kako ste reagirali na preranu smrt Nebojše Glogovca? 
- S tugom. I to velikom. Ne kaže se zaludno da smo u svakoj igri bolji ako igramo s boljim od sebe. U “Ustavu Republike Hrvatske” imao sam upravo tu sreću, radio sam se s jednim od najboljih, s Nebojšom. Bio je miran, mudar, krajnje jednostavan i istovremeno zajebano kompliciran čovjek. To ga je i činilo velikim glumcem. I život i gluma izlazili su iz njegove ljudskosti, iz unutrašnje osjetljivosti i vanjske čvrstoće, iz te kontradikcije koja pokreće prave igrače.

*Intervju prenosio iz Slobodne Dalmacije uz dozvolu glavnog urednika

Oceni 5