Titokamonova piramida

Duboki intermezzo

Tih dana nakon Alijinog odlaska, često sam propitivao svoj život. Teška su i duboka to pitanja bila. Ali postoje i u dubinama brazde. Godovi. Bore. Vidljive, a opet skrivene.

Intimne. Svi starimo svakim danom, neke bore se pojavljuju prirodno, neke od smijeha, a za neke tačno znaš kada su i zašto su se pojavile. Ni zemlja nije imuna na prirodne katastrofe, a kako će čovjek onda biti na emocionalne?

Neke katastrofe čovjek sam izabere kopajući duboko, dublje od Safetove česme, negdje u sebi otkriva stvari koje trebaju ostati skrivene jer sa razlogom su u mutnim dubinama sjećanja. Moja su sjećanja teška i sad ih tebi iznosim uz pomoć loše rakije. Dobre riječi sa lošim zadahom. Tih dana nakon Alijinog odlaska život mi se takvim činio. Kao da pričam uvijek pravedno i pošteno, ali mi eto, smrdi iz usta, pa me nitko i ne sluša. Ali slušam li ja isto tako druge? Odgovor je ne, evo i sam znaš da tebe nikada poslušao nisam, a ni neću. Nije to nikakav ćeif, već sam ti bolan, ja eto, takav. Satkan od Mehmed paše i one prve Alije, od Mustafe, Nedžada i Rihade sve do Ade. I Rajka je u meni, iako već odavno nije sa mnom, a Branimir i Alija su mi vredniji od svih mojih predaka zajedno. Pa eto, pitao sam se tih dana, zašto nisam sa njima otišao? Možda da jesam, možda bi sve bilo drugačije?

Možda bi Jaovorlak još stajao, skriven, okružen magičnom membranom, otpornom na prolaznost vremena, na ratove, na primirja, na integriranja, na krize, na banke, na bogatstvo, na siromaštvo.

Baš zbog tih svih razloga ja nisam napuštao Jaovorlak. Ja jesam hrabar u svom selu, ali sam kukavica kada je u pitanju vanjski svijet. Ja sam vanjski svijet poznavao samo preko stranica knjiga i novina. Nekada je taj svijet bio opisan lijepim riječima, a češće ružnim kojima nas Helga nikada poučila nije. Sami smo naučili te riječi, neke od ružnih smo proživjeli i na svojoj koži. Svaki kontakt koji sam imao sa vanjskim svijetom – bio on u obliku lubeničara, Jovana velikog brata Srbina, Hrvoja ili Collina – na svoj me način povrijedio. Svaki, osim Alijinog. Pa zašto onda nisam sjeo u auto i odvezao se tog dana sa njima, dok je još bilo vremena da se neke stvari drugačije odigraju?

Zato jer sam se uplašio. Strah me je bilo besmisla. Možda je moj svijet u Jaovorlaku tebi besmislen, a opet meni je vaš svijet isto tako lišen ikakvog smisla. Koji je od naša dva svijeta smisleniji i ima li uopće smisla tražiti smisao u besmislu?

Duboka je moja česma kao šta sam ti već na početku divanio. Duboka i puna gorčine koju ni rakija ne može isprati. Ali kad sam se okrenuo od tih crnih misli i zagledao se u Safetovu česmu, Milanovog fiću, moju kuću i ostale prazne kuće, ja sam vidio svoj život.

Prošli, sadašnji i budući. Svi moji su bili ovdje, neki će ponovo doći, i ja sam ovdje. Živi prolazni spomenik da Safetova i Alijina plava spona nije bila uzaludna.

Jaovorlak dnevno

Ubrzo se život u Jaovorlaku vratio na staro. Ante je još neko vrijeme svoje čarape sa novcem skrivao svugdje po selu u strahu od ljubljanskih bankara, a Dušan je pokušao učiti kinesko pismo za koje je mislio da je slično ćiriličnom, dok je Živkica svaki dan praznila Safetovu česmu i skladištila vodu iz straha da je ne počnu flaširati i naplaćivati. Vodom je na kraju zalila polja, Dušan je ostao vjeran ćirilici, iako ni nju nije posve znao, a Ante je panično kopao po selu tražeći čarape.

Ja sam i dalje svakodnevno radio u polju. Proljeće je bilo u svom punom cvatu, behar je mirisao, a bostan samo šta se nije oplodio. Bila je to dobra godina, barem što se poljoprivrede tiče. Svega u izobilju, svega na dohvat ruke i sve plodovi vlastitog rada.

Nemaš para, a imaš sve šta ti je potrebno. Pa gdje je to još moguće?

Dani su prolazili brzo, od jutra do mraka ispunjena radom, a večeri uz razgovore uz česmu i hladno pivo. Nismo divanili puno kao nekada jer su i nas godine stigle i umor se našim tijelima širio brže i duže se zadržavao. Nismo si to htjeli otvoreno priznati, ali smo se stalno žalili na razne bolove. U Jaovorlaku nismo imali doktore koji će ti ubosti iglu u venu i smatrati te izliječenim, a svoj posao obavljenim. Mi smo se uvijek liječili kako smo znali i umjeli, narodnim i prirodnim lijekovima. Nije ti u Jaovorlaku bilo lošeg zraka ili umjetne hrane pa nije bilo niti puno bolesti, ali kad ti životni kadija presudi, kao šta je presudio tebi, Barte, i meni, pogled ti više skreće ka Safetu i Zehri ili na nafaku koja ti kroz iglu kapa. E jes' ti život, baš vala.

Noću od umora i nisam dobro spavao pa su mi i dani u polju bili sve teži, ali neka, ja se nikada nisam žalio na rad. A i sviđalo mi se šta se Jaovorlak nakon svih tih vanjskih događaja, vratio u svoju svakodnevnu rutinu. Bilo mi je već i dosta svih tih vanjskih znatiželjnika koji su u selo svraćali sa svojim fiks-idejama. Nama je bilo dobro i bez njih, a nakon njih smo se uvijek svađali. Valjda u ovoj Bosni više ništa neobično i ne mogu izmisliti. Uh, kako sam se samo opet prevario.

Titokamon

Prvog dana ljeta u Jaovorlak je ušao čovjek sa kaubojskim šeširom.

"Vid ga, bre, Džon Vejn”, reče Dušan mlateći vilama praznu slamu u ambar dok mu se znoj cijedio niz lice i nekad davno bijelu potkošulju sa izvezenim inicijalima Milana Opančića.

"Vidi stvarno”, ponovi Ante. "A gdje će bez konja po ovoj sparini?”

"Dobar dan, vrijedni ljudi sunca”, reče Džon Vejn, skine šešir izvadi notes i stane nešto šarati zamišljeno gledajuću u okolna brda.

"Hmm, da, da, zanimljivo, zaista zanimljivo”, reče više sebi mrmljajući u bradu. "Jes, bre, vala, baš su zanimljiva ta stara brda”, reče Dušan.

"Da li ste vi, gospodine, također arheolog?” upita Džon Vejn. "Ma on vam je arheseljak”, rekoh.

"Upravo, bre, tako”, složi se Dušan i nastavi: "A di ste se vi uputili? Indijanci su iza ovih brda, al' sad se do novog rata duvane lule mira.”

"Zanimljivo, doista zanimljivo”, nastavi čovjek sa kaubojskim šeširom. "Šta je tebi, brate, tako zanimljivo?” nervozno će Dušan.

"Pa što vi to ne vidite?” upita neznanac.

"A šta bi, bolan, trebali vidjeti?” upitam ja sad već sumnjičavo.

"Pa vi niste svjesni gdje živite. Ovo vam je kolijevka civilizacije, starija i od one egipatske”, oduševljeno je divanio čovjek sa kaubojskim šeširom.

"Šta je, bre, Ibro tvoj Safet toliko star bio?” upita me Dušan. "Ma ne...” započnem ja.

"Oprostite, gospodine Džon Vejn, ali mi Hrvati smo iz Irana, a ne iz nekog tamo Egipta”, znalački se uključi Ante.

"Ma ne, ne, sve ste krivo skontali”, reče čovjek sa kaubojskim šeširom. "Vi ste stariji i od Iranaca i od Egipćana.”

"Ibro, drž' me da ga vilama ne probijem poput prazne slame. Kome ti to da je star, kevu li ti konjušarsku?”

"Ma ne vi lično, već naša civilizacija.”

"Aaa, tako. Pa jesam li ti, bre, Ibro stalno govorio da smo mi Srbi najveća i najstarija nacija, a ti mi vazdan kontriraš.”

"Hrvati su bili prvi”, inatljivo će Ante.

"Ma ne Srbi, Hrvati ili Bosanci”, nastavi čovjek sa kaubojskim šeširom. "Nego mi.” "Ibro, ovaj je, bre, luđi od onog Amera. Pa šta smo to mi ako nismo Srbi, Hrvati ili Bosanci?”

"Pa najstarija civilizacija. Djeca sunca.” "Čija, bre, deca?”

"Sunca.“

"A mesec nam je čača, jel?”, izrugivački će Dušan. "Ne, ne sunce.”

"Ibro, jebeš mi sve ako je ovaj ovde normalan.”

"Polako, djeco moja”, nastavi čovjek sa kaubojskim šeširom, "sve ću vam ja lijepo objasniti, ali prvo mi dajte vode da se napijem. Vruće je ovdje kod vas”, reče.

"Tako ti je to kad si dete sunca”, reče Dušan.

Kad se Džon Vejn napio vode, posjeo nas je oko česme i nastavio divaniti. "Savršeno, jednostavno savršeno”, zadovoljno je govorio.

"Šta je, bre, tebi toliko savršeno ovde?” nervozno upita Dušan. "Ti zasigurno nijesi”, reče Ante.

"Ćuti, bre.”

"Djeco, djeco polako, sad ću vam sve objasniti”, pomirujuće će čovjek sa kaubojskim šeširom: "Vidite li i vi ovo brdo ovdje?” upita pokazujući na brdo na kojoj je bila stijena sa Titovim imenom.

"Naravno”, rekoh, "pa gledam ga cijeli život.”

"I šta vidiš?”, upita me čovjek sa kaubojskim šeširom.

"A šta će vidit nego brdo”, umjesto mene odgovori Dušan. "E vidite, djeco moja draga, nije vam to brdo.”

"To je oltar domovine”, znalački će Ante.

"Jes, vala, možda je i portal za marsovce”, rekoh sad i ja iziritirano. "Ma to vam je, bre, brdo”, činjenično će Dušan.

"E nije”, reče čovjek sa kaubojskim šeširom. "E baš je”, svađalački će Dušan.

"E baš nije.”

"Pa dobro, šta je onda?” upitam gonjen znatiželjom, iako sam znao da je to brdo.

"E pa, djeco sunčeva i moja, to vam je piramida”, reče čovjek sa kaubojskim šeširom. "Piramida? U Jaovorlaku? E ti si, bre, Džon Vejn luđi nego šta izgledaš.”

"Djeco, djeco draga, vi gledate u brda, a da piramide ne vidite.”

Ja sam se zagledao malo bolje i stvarno, kad čovjek gleda u brdo, vidi samo brdo, ali kad se malo dublje zagleda, vidi vrh i kako se brdo sa vrha grbavo širi na sve četiri strane svijeta. Baš kao i piramide. A opet nisu li takva sva brda?

"Pa ne znam baš”, započne Ante, "meni to više nekako sliči na oltar domovine.” "A i ti si ga, bre, Ante zapeo sa tim poltarom”, svađalački će Dušan.

"Oltarom”, ispravi ga Ante.

"Djeco, ajmo mi gore pa da vam ja sve lijepo objasnim.”

Penjali smo se polako, šta zbog naših kostiju koje više nisu podnosile uzbrdice, šta zbog Džon Vejna koji se zaustavljao kraj svakog kamena, mjerio ga i nešto zapisivao u svoj notes sve dok se nismo zaustavili kraj Titove stijene.

"Odlično, odlično, vidljivi tragovi prethodne civilizacije”, reče oduševljeno čovjek sa kaubojskim šeširom.

"Pa šta, bre, pričaš? To smo ti mi sa Milanom Opančićem TITO napisali kako bi ovaj, bre, to vidio dok leti.”

"Nisam znao da je stara civilizacija bila toliko napredna da je mogla i letjeti”, oduševljeno će čovjek sa kaubojskim šeširom i brzo to zapiše u svoj notes.

"Jes, vala, Milan ti je, bre, i fićo vozio.”

"Ma nije Tito bio iz stare civilizacije”, započnem ja. "Tito je bio zločinac”, prekine me Ante.

"Ma, bre, Ante, šta lupaš? Tebi su svi zločinci koji ne misle kao ti.”

"Djeco, djeco. Ovo je Titina piramida”, oduševljeno će čovjek sa kaubojskim šeširom, "Titokamonova piramida sunca.”

"I crvenih zvezda”, pridoda Dušan.

"I zvijezda”, u otkrivačkoj će ekstazi Džon Vejn, "Ovo zahtjeva temeljitije istraživanje. Ova ovdje stijena sa natpisom je epohalno otkriće koja dokazuje sve moje teorije. Uskoro ću se ovdje vratiti sa svojim pomoćnicima, arheolozima da ovu piramidu temeljito prokopamo i istražimo, a vi djeco sunca od danas imate novi zadatak. Od danas ste čuvari. Čuvari Titokamonove piramide sunca. Dobro obavljajte dužnost do mog ponovnog dolaska, a do tad zbogom”, reče Džon Vejn i izgubi se među drvećem.

Mi smo još neko vrijeme šutke stajali kraj Titove stijene i gledali u Jaovorlak pa se divili ljepoti sela sa Titokamonove piramide.

"E, bre, ovaj je luđi i od moje rakije”, reče Dušan.

"Ako je ovo Titina piramida, što je onda Bijela kuća? Sfinga?”, reče Ante.

"Tko zadnji do česme, sam nam mora hladit sve pive”, rekoh i prvi potrčim, a za mnom Ante i Dušan. Trčali smo koliko su nas stare noge nosile i osjećali se ponovo poput djece. Smijali se, uspuhano zastajkivali i psovali. Bilo nam je lijepo sa Titokamonom i bez njega.

Kamen u česmi

Tog smo dana puno pili i divanili pokraj Safetove česme do dugo u noć. Pive iz česme su se redale pomiješane sa lošom Dušanovom rakijom, a seoske žene Živkica, Marica i Hasanaginica donosile su nam hranu kao onomad za Collina. Sjedili smo, upalili vatru, pili, jeli, divanili, promatrali zvijezde i Titokamonovu piramidu.

"Znaš li ti, Živkice, da bi sad mogla nova Kleopatra postat'”, reče Dušan.

"Ih, Dušane, pa u mojim godinama, pa da postanem Kleopatra”, reče Živkica koja se oduvijek malo sviđala Dušanu.

"E, baš je bedast taj Džon Vejn”, reče Ante.

"Isto kao i Collin, Hrvoje ili Jovan bre veliki brat Srbin”, rekoh. "Nema do nas Jaovorlčana i onoga kroz šta mi prolazimo ovdje i sada, unutra, a šta je iza brda, nek' tamo i ostane.”

"Misliš iza Titokamonove piramide?” ispravi me Dušan. "Ma može i iza piramide, dokle god je iza.”

"Jes, vala Ibro, pa ne misliš li ti da ovo ovde ovako naveke ostat'?” upita me Dušan. "Pa dok je nas, hoće. Šta nam fali?”

"Meni, bre, Živkica svaku noć”, reče Dušan na šta se svi nasmijemo, a Živkica zacrveni.

"E moj Dušane, prošla su ti ta vremena”, reče Živkica.

"Kako za koga, al’ za nas nisu”, reče Dušan, "Nego sećate li se vi ono kad je Milan Opančić htio održat sednicu AVNOJ-a u Jaovorlaku?”

"Ma kako se ne bih toga sjećao. Ponovno nas je slagao da će doći svi komunistički vođe, od Sjeverne Koreje do Bugarske, i da će zasjedati tu pokraj česme i kako će se upravo u Jaovorlaku odlučivat' o budućnosti komunizma”, reče Ante.

"Pa se posle opravdavo da je zbog Gorbačova sve propalo jer se ovaj naladio od vođenja hladnog rata”, reče Dušan.

"E i taj Milan je bio hohštapler svoje vrste”, rekoh i svejedno nostalgično pogledam prema fići pa se sjetim smrznutog Milana. Smrznutog u vremenu koja ga je preteklo. I njegov hladni rat je okopnio.

"U, bre, taj me je uverio i da Tito leti.” "A sad znaš da ima i piramidu”, rekoh.

"A šta se ti, bre, Živkice stalno smeškaš? Ima već 13 godina da se onaj tvoj Vekoslav Safetu i Zehri pridružio, a ti opet nećeš kod mene, pa nećeš."

"Eh, Vekoslav i nije bio dugoga vijeka, ali je marljivo radio”, reče Ante.

"Da je malo manje u kokošinjcu vreme provodio možda bi i decu imali”, reče Živkica ispod oka promatrajući Dušana.

"Jes, vala, deca, pa da te napuste k’o Ibru Branimir”, reče Dušan. "Mene Branimir nije napustio”, rekoh napola u ljutnji.

"Ne, nego je otiš'o lubenice prodavat'”, uzvrati mi Dušan.

"Ali se zato vratio”, pomirljivo rečem, "i to sa Alijom.” Na sam spomen Alijinog imena svima nam zaigra oko srca.

"E to je dete, kiselo dete. Nego gde je ona vražija Helo Kiti? Ne viđam je baš više često”, reče Dušan.

"Pa kako ćeš je i videti kad je svaki put nogom šutneš”, reče Živkica.

"Eh, sa životinjama valja znati”, kroz smijeh reče Dušan. "Nisu one nežne kao ti,  Živkice.”

"Ili kao naš visoki predstavnik”, rekoh kroz smijeh.

"Uh jebate, pa nismo mu ime na steni napisali. Možda ovo i nije Titina piramida nego od visokog predstavnika. Moram to kazati onom Džon Vejnu, ako ikada opet zaluta u Jaovorlak.”

"Nadam se da neće”, rekoh iskreno. "A ‘ko zna jel' visoki predstavnik preživio one zagorene ćevape...”

"Čuj, 'ko visoko leti na zagorene ćevape pada”, reče Dušan i potegne svoje rakije. "Baš je dobra ova rakija.”

"Jaka, domaća, izdajnička”, reče Ante. "Kao onaj put kad nam je Mujo iz Doboja htio podvaliti Stomakliju pod Škotski viski.”

"Ja, ja, šteta šta više često ne dolazi sa svojim kombijem, pa kad otvori ona rđava vrata od dućana uvjeren da se radi o ćepenaku, a ne o siromašnoj ponudi lošeg čaršilije.”

"E taj je svašta znao prodavati”, reče Dušan. "A uz malo pameti mogao i dobru pijacu obavit.”

"Misliš uz pomoć Milana Opančića”, rečem ja Dušanu i vratim mu za onu lubeničastu upadicu od maloprije.

"Nisam mu ja kriv šta je bio zadrt, pa menjo marke za bezvredne jugoslavenske dinare. Al’ fiću nije hteo da mi da, kevu li mu hohštaplersku”, reče Dušan i otvori vrata fiće, a iz njega iskoči Hello Kitty.

"Evo je, bre, Helo Kiti. Mrš, mačketino”, reče Dušan. "Nego da zapevamo”, predloži i započne: "Zvijezda tjera mjeseca...”, a mi mu se pridružimo svi u glas.

Pjevalo se, pilo, divanilo te večeri. Jaovorlak je i uz nas nekoliko bio itekako živ, kao da se nikada njegovo stanovništvo nije odselilo, kao da se nije dogodio nacionalni raskol, kao da smo opet bili mladi, ludi; kao da smo opet vjerovali u nas same, a ne u ono šta su nam pokušavali servirati na srebrnom pladnju sa drvenim kašikama. Kao da se Safetov san nastavljao u toj toploj vatri, pokraj česme i fiće, podno Titokamonove piramide, u Jaovorlaku, mom srcu i životu.

(NASTAVIĆE SE)

*Published by Gradska knjižnica Rijeka at Smashwords/ E- biblioteka Poticanje književnog stvaralaštva/ Creative Commons Licence/ Rujan, 2015.