Titov "Naprijed"

Drug Tito jaše na čelu kolone

Uz usku stazu planinsku.

Visoko,

Na vrhu, led. Krš, blato naokolo.

Dolje, u klancu, mutan potok šumi.

Oblaci tmasti vuku se po nebu,

A pramen, magle kao div se diže

Iz šume jela, bukvi i omorika.

 

- On jaše, sve to ne vidi, ne čuje.

Kamo ga miso prenijela? U kom

Svijetu živi? Od čega je bora

Na čelu i grč oko tvrdih usta?

Al' najednom je stao; trgnuo se.

Avet je pred njim. Sva je od blata smrznuta,

Od snijega i mraza. Stoji, studen širi

I veli:   

 

"Kud ćeš drzniče? Ja vladam

U toj planini. Okreni se, gledaj

Te jadne momke, koje ovud vodiš.

Oni su, bosi, bijedno ljudsko meso.

Nevoljna krv, što moj je dah smrzava,

Kamo ih vodiš u patnju i u smrt?

Kipove od leda napravit ću od vas.

I stajat ćete, kruti, nepomični,

U tami noćnoj i u sv'ijetlu danjem

Na ovim gorskim stazama, znamenje

Velje mi moći, ljudima opomena,

Da čovjek ne sm'je preko nekih granica.

Okreni se i vrati u nizine,

Da kosti griješ kod ognjišta svoga,

Pokoran i tih; - najveći je zakon

Čovječiji: živjet, ma i kako bilo!"

 

To avet reče; on očima bljesne

I vatru prospe iz plamenih zjenica;

Ošinu konja i neman pregazi,

Pa viknu s visa:

"Naprijed"

 

II

Drug Tito jaše na čelu kolone

Stazom sve tvrđom, mrzilijom.

Strašilo novo sada pred njim stoji

I zatvara mu put. Oh, grdno li je!

Mršavo, žuto Koža na njem visi;

Klepeću u njem kosti ko orasi

U praznoj vreći. Govori mu:

“Stani!  

 

Gledaj me! Davno već me znaš, al' nikada

Čitavi lik mi još ne vidje strašni,

Onaj sam, koji te već dugo prati

Po opljačkanim zemljama, ko sjena;

I sjedi u svakom dvorištu, na svakom

Ognjištu, u svakoj štali; i ruku tura

U svaku torbu; i zovem se Glad.

Sjaši s tog konja; ja ću da ga jašim!

Pa neka vodim tvoje bijedne momke

Po šumama i klancima i pustinjom,

U kojima samo kos i vjeverica

Nalaze hrane. Skini crven-zastavu

Sa stijega i digni crni barjak moj!

Pobjedu i slavlje ja tu slavim. Stani!

Okani se svih sanja i vrati se

Dolje na ravni! Ori, sij i žanji.

Jer ništa nema važnije od hljeba,

I najveća je sreća trbuh pun!

Te uzde daj mi i nestani!“ 

 

Tito sa konja siđe, al' se ne okrenu.

Prigno se k zemlji, zgrabi grudu blata;

U prah je smrvi i u žvale baci

Nemani onoj, kliknu:

“Naprijed! naprijed!“

 

III

Drug Tito jaše na čelu kolone

Pod vrh planine.

Litica i magla

Vrhunac kriju. Ondje, gdje bi mogo

Uz napor proći, nova avet sjedi

Na litici i gleda u došljaka.

Oči su njene ko u sove, njuška

Lisičja, zubi kao u štakora.

Svaki zglob je grbava joj tijela

Uglast i dračav. Gleda i govori:

 

“Otkuda dođe pustolove? Kud ćeš?

Znaš li me? Ja sam otac sviju sumnja,

Nesreće vjesnik, preteča kajanja.

Onaj sam, koji oštre nokte ima,

Da njima kopa po savjesti vašoj

Grob, gdje će trunut, luda sanja ljudska.

Što hoćeš? Čemu dignu svu tu čeljad,

Da trpi i strada? Ideal je voće,

Što zre na grani, koga nikad neće

Dohvatiti ruka čovječja; Vrhunac

Planine ove siže do nebesa.

Okreni se i siđi, pustolove,

Pa čin svoj mjeri prema svojoj snazi

I zemljom hodaj sitnim koracima!“  

 

Al`grmnu grom na vrhu planinskome;

I vjetar duhnu, i magla se dignu.

Zakriješti oro pod oblakom;  zasja

Sunce što slavno sja i hrani i grije;

I Titov glas se prosu kao dažd

Na izmučenu čeljad, uvijek žednu

Njegovih riječi:

“Naprijed“!