Tko je izgubio Bijelo dugme

Čitajući svojedobno roman jednog umobolnika, upoznao sam se s pričom o nekom generalu koji je uoči odlučne bitke napravio izvrsnu taktiku, raspored četa i topova. I kada je došao trenutak velikog obračuna, kad su sijevnule prve iskre i pale prve žrtve, naš je general primijetio da mu na mundiru nedostaje — dugme.

Počeo ga je tražiti po bojištu, uzrujano i uporno, smetnuvši s uma sve ostalo, pa i svoju životnu bitku, koju nikad više nije ni našao da vidi ishod, kao ni dugme zbog kojeg ju je i napustio. U nešto blažem obliku čujem tu priču svakog dana: »Ne znam koji mi je vrag, imam dobru plaću i sjajnu obitelj, ali nešto u svemu tome ne štima.« U središte života kao da se ukopao neki apsurd, neka isitnica što baca sjenu na sve naše projekte, darujući nas svakodnevnim obrokom nezadovolistva.

U zagrebačkom Domu sportova vidio sam kako je prošlog ponedjeljka tinejdžerski naraštaj pronašao svoje — Bijelo dugme, svoju šašavu sitnicu, pretvarajući to otkriće u kolektivan delirij. Sedam tisuća mladih, rastaljenih u ritmiziranu lavu nabijenu fascinirajućim pop-elektricitetom, bacilo je granatu u našu jalovu i slinavu estradu, i, usuđujem se reći, u našu kulturu uopće.

Zakočujućoj nastavi i ekskluzivnom individualizmu kulture suprotstavili su duh zajedništva, orgijastičke radosti i električne grmljavine koja bi, naprosto, srušila kulise u našim ruševnim hramovima duha. Čovjek je stjecao dojam kao da su električna glazbala uštekana izvorno na Asuansku branu, da bi nepojamnu moć prirode pretvorile u energiju zabave i zapalile urbanu mladež.

I gorjela je, doista, kao savana, uz onaj toliko puta opisani tutanj divljih zvijeri koje brzinom brane život, zakočene na kraju u silnom propnju prema nebu. Rok-glazbenici, nesavršeni kao i oni, s priprostom ritmičkom formulom nagona, spremni da naglavce skoče u život onakav kakav jest, bili su samo projekcija publike na sceni.

U gradu koji se toliko divi svojim reproduktivnim glazbenim genijima, što glasovirom ili guslama oživljavaju zvučne nijanse prošlosti, koji na estradi njeguju uglavnam senilnu osjećajnost, jedva se mogao zamisliti ovakav vulkan spontanosti. Mlade, čini se, ne zanimaju simpoziji o strašilima tehnike: dok njihovi očevi proklinju buku, oni je pretvaraju u božanstvo, dok prvi prave otoke intime, drugi grade kontinent kolektivnosti. Nadahnuće idiličnim pejzažem, gdje se susreću pitoma priroda i melankolična meditacija, što je pokretalo sve arkadije prošlosti, definitivno je nestalo, tavoreći još samo u nedjeljnoj kulturi vikendica.

Ovi su tinejdžeri prve poljupce izmjenjivali u vežama dok su ulicom tutnjali desetotonski kamioni, oko njih su urlali kompresori i betonske mješalice, postajući prirodnim okolišem njihove osjećajnosti. Oni ne tuku o zid kad njihovu susjedu padne upaljač sa stola, jer još nisu potonuli u pljesnivu privatnost i onu neurotičnu osamljenost što ispunjava naše nebodere.

Strana im je kultura u kojoj caruju zavist i mržnja, gdje umjetnost osamljuje umjesto da zbližava, i gdje vam je jedini realan prijatelj ogledalo, ako, naravno, još podnosite i ,sama sebe. Žalimo se da mladi ne posjećuju hramove kulture, a prešućujemo da to ne čine ni oni stariji. Samim tim što držimo da znamo što mladi trebaju raditi, ne vjerujemo u otkrića mladosti koja su u posljednja dva stoljeća temeljito izmijenila svijet.

Energija se, znam, ne može izgubiti, premda mi se često činilo da ju je današnja mladost izgubila. Gomilalo se sve više mladih poltrona, majmunski spremnih da oponašaju starije, dok su na granici druge krajnosti postajali bezobzirni, puneći ekscesima crne kronike. U Domu sportova ta čista energija mladosti pojavila se u fascinantnom obliku, ravnopravna betonskom kolosu u kojem se zatekla, ali kolektivno padvrgnuta jednoj rok-sintaksi.

Tolika radost i tolika spontanost, takva osjetilnost i takvo zajedništvo mogući su samo u kreativnih priroda koje se ne cjenkaju za svoj položaj, nego ga jednostavno dijele s drugima, s istima, s jednakima. Uz zvuke što masakriraju sve što im se ne podvrgava (osobno sam se osjećao faširan), uz zasljepljujuće svjetlosne igre, u kovitlacu tijela nezabrinutih za svoje malo mjesto, stvoren je događaj koji će se pamtiti i koji je, po mojem mišljenju, »Bijelo dugme« slučajno pokrenulo.

Taj je događaj, naime, visio u zraku, kao potreba tinejdžerskog naraštaja, ukliještenag između zatečene mlake kulture i imperativa svoje prirode. Glazbala »Bijelog dugmeta« bila su samo električni upaljači te eksplozivne mase koja je time kandidirala za svoju mitologiju, za svoju kulturu i svoje vrijednosti.

Nedavno sam na jednoj kazališnoj predstavi, rasprodanoj za neku srednju školu, gledao te iste mladiće i djevojke, koji su naprosto umirali od dosade. Vrpoljili su se, krulilo im je u crijevima, spavali su, bili su jednom riječju nemogući. Ne zanima me je li to barbarska konstatacija, ali bili su u pravu. Jednostavno mi je nezamisliva ideja da netko iz školskih klupa s torbom pod rukom, ide na predstavu koju uz to nije sam izabrao.

Uništimo li slabodu izbora i u slobodnom vremenu, ne znam što nam je preostalo i zašto da to vrijeme zovemo slobodnim. Ta, umjetnost nije ničiji zadatak, a još manje obveza, premda je držim podjednako nužnom kao i kisik.

I ako netko ne idolazi na naše artističke obrede, bit će da ne osjeća ni potrebu za tim i takvim obredima, što je opet prije greška u tim obredima nego u onima koji ne dolaze. Generacija, koja je našla svoje »bijelo dugme«, prije će naći i svojega Bacha negoli generacija kojoj je Bach društvena norma, odjevena u svečano odijelo i zakočena koncertnim foteljom.

Uostalom, uvijek sam se užasavao glazbe koja je nekoć bila ferment društvenosti, uz žene i vino, a koju smo mi pretvorili u birokratski trijezne koncerte, s nevjerojatnim podilaženjem izvođačima. I upravo stoga oduševili su me tinejdžeri u Domu sportova, jer su se zabavljali uz svoju glazbu, sudjelujući totalno u ritmovima koji tangiraju njihovu osjećajnost, koristeći izvođače samo kao povod oslobađanju vlastitih emocija.

Frigalo im se za katkad nemoćno kriještanje onog čupavog »dugmeta«, svatko od njih imao je dovoljno glazbe u sebi da bi u obostranom koncentriranju postigli savršenstvo. Nisu se dijelili na upućene svećenike i neupućenu masu, nego su zajedno zaigrali svoj ples i dobacili rukavicu našoj kulturi zavisti, osobenjaštva i klanjanja tradiciji. Drugim riječima: oni su ofanzivom svoje mladenačke energije osvojili impozantan prostor u mlakom pejzažu naše kulture, pronašavši i opsesivno dugme svoje mladosti. Takvi jamačno mogu i više.

*Veselko Tenžera (1942 - 1985) karizmatična je ličnost hrvatske književnosti i novinarstva. Svojom lucidnošću i inteligencijom, imaginacijom i intelektualnom britkošću njegove novinske kritike i feljtoni usporedivi su s Matoševim, Šenoinim, Ujevićevim i Šoljanovim, te ga bez sumnje čine jednim od najvećih imena domaće publicistike. Hrabar i moralan, dalekovidan u promišljanju sadašnjice i tankoćutan u osjećanju tijela i duha, Tenžera nam svojim tekstovima podsjeća na na naše slobode i propituje naše rezervate. Naš portal nastaviće da objavljuje Tenžerine tekstove, uveren da je ovakva vrsta novinarstva neophodna i potrebna kao mentalni izazov -  naročito u današnjoj zaglušujućoj tabloidizaciji medijskog kretenluka. Tekst koji imate pred sobom objavljen je u knjizi “En passant” (Biblioteka ITD, Zagreb, 1978)