Pisma iz Korintskog kanala (2)
Pllu 06 S

Photo: Ferdi Limani

Tko je meni Petar Luković

Prije jedne godine, u januaru 2023., pisala sam Petru Lukoviću: Budi kornjača. Redovito prelistam XXZ magazin, čekam Lukovićev tekst, nema ga, a o onome što čitam i vidim pojma nemam.

Perina generacija, nemam kraj ni uz sebe osobu koja bi mi pomogla u korištenju tehničkih novotarija i olako zaključim da ja to ne mogu, ne razumijem i ne znam. Lako je sa tastaturom, ona je replika stare pisaće mašine, one mehaničke Olimpije koju sam kupila od prva prave plaće, nakon odrađenog pripravničkog staža, bit će, prema mojoj računici, nekad 1975. godine. Toliko matematike znam, a sad čujem da đaci u školama ne uče tablicu množenja, dijeljenje i oduzimanje, a to da ne raspoznaju kretanje male i velike kazaljke na satu, u to sam se odavno uvjerila.

Pa kad vidim, u vrhu stranice: XXZ PODCAST: NE PROPUSTITE DA NAS ČUJETE! sva se snuždim, kako ću čuti kad se ne znam ušaltati. Ali, samoupravni, socijalistički i komunistički duh ne dozvoljava predaju, ne pripadam ni jednima „umreženima“ koji su srušili Jugoslaviju i sad na njenim ruševinama dobro žive, pitanje dokle, i ruševinama dođe vrijeme propadanja, padanja i razgradnje – inače, riječ „umrežen“ zaslužuje esej o „mreži“ jer je riječ umrežen uvredljiva za mreže svih vrsta – doći će i to na red.

Iako ne poznam tehničku stranu svega što je ponuđeno na platformama informiranja, bude mi muka od onoga na što naletim, od onih novinara i urednika koji puštaju riječi i rečenične sklopove da pomislim kako su u službi neke strane sile koja želi srušiti i ovo što sad imamo, sve kako bi nas se kompletno dočepala. Pa je tako 500 ubijenih – petstotinjak, osjeti se direktni žal što je tako malo, trebao je broj biti veći; pa se tako nešto dogodilo 1980-tte godine jer ne bi bilo jasno da piše 1980. godine; pa se tako zanimljiv događaj pohvaljuje kao užasno lijep; pa se tako štogod potrebno naglašava kao neophodno potrebno, pa se tako … i tako … zaglupljuje narod, što je, rekoh, neprijatelju cilj.

U današnju nedelju prijepodne na krovu moje omanje šupe i drvarnice postavio sam sebe mladi paun; nekoliko mjeseci se povremeno čuje  njegovo kliktanje, ne znam čiji je, komšiluk zavjerenički šuti, nitko ne zna, sve u stilu narodnog neprijatelja. Shvatila sam paunovu poruku: hajde, kreni, možeš ti to.

Proganja me već nekoliko dana, od kad sam 31. januara vidjela napisano: XXZ podcast: Borba bez prestanka i shvatila da Petar Luković direktno razgovara sa Sandrom Dančetović; pa da to ne mogu čuti, ma ja bih bila najveći neprijatelj onima koji su mi najveći prijatelji jer me punih 13 godina „drže“ kao svoju. Platforme o kojima nemam blagog pojma: SpotifyGoogle PodcastsDeezeriHeartPodcast AddictPodchaser... kuku-lele meni šta ću, ali, vidim ponuđene linkove, kliknuh, ukaza se strelica i eto mene u Lukovićevom dnevnom boravku. I kavu sam nam skuhala, a budući da je nedjelja, našle se na tanjuriću i čokoladne kocke.

Uživala sam tih pola sata slušati dragog i velikog Petra Lukovića koji, kao najveći i najsnažniji prijatelj naroda, hrabro, pošteno, trezveno i otvoreno govori o mjesecima i danima vlastite borbe sa bolesti, klinikama, doktorima, sestrama, o jednostavnim ljudskim željama koje su nekima nepravedno, ali privremeno oduzete. Ali, svjestan je Pero da on nije „sa ovoga sveta“ i zato mu je ponuđeno nešto specijalno, izuzetno, prihvatio je to i zajedno žive u dobru i manjem dobru. A ne, nije to: u zlu, to je: u svome životu.

Svi smo mi, dragi prijatelju Petre Lukoviću, u bolnici za mentalno zaostale, čim smo prisiljeni vlastitim novcem plaćati i kupovati terapije, a države su naše psihijatrijske bolnice.

Pojava i grubi pjev pauna u antici su značili besmrtnost, a u kasnijoj, kršćanskoj ikonografiji, neustrašivost. Danas je Lukovićeva i moja nedjelja, 11. februar 2024. godine.

Kad je, nakon duže od dva sata stajanja na krovu, gdje sam ga promatrala kroz prozor, odšetao, pomislila sam: poziv je to za putovanje do Korintskog kanala, poziv za spajanje dva mora, Jonskog i Egejskog, u stiješnjenosti života u kome brod ima samo jedan metar slobodnog prostora lijevo i desno, a polako i mirno prolazi.

Oceni 5