O tragedijama u Srbiji, iz Hrvatske
Make 01 S

Photo: Marina Sarycheva

Tko mi to ukrade Đurđevdan?

Voditeljica centralnih vijesti na jednoj komercijalnoj hrvatskoj televiziji jučer kompletno u crvenom kostimu.

Predsjednik Hrvatske smijehom od uha do uha – nikad ga nismo vidjeli da se tako slatko smije, ne smijem upotrijebiti pravi izraz, bojim se - ismijava riječi predsjednika Srbije o smrtnoj kazni.

Oboje uz izvještaj o tragedijama dva masakra u Srbiji.

Ne vjerujem u Boga!

Ne sakrivam se iza pojma „agnostik“, ne skupljam glasove birača, nego jasno kažem da sam ateista.

Kao da je to uopće važno.

Slušam prije nekoliko dana, na Trećem programu Hrvatske televizije, reprizu emisije snimljene prije 36 godina, intervju velikog novinara Jugoslavenske televizije Ivana Hetricha sa doktorom fizike Krešom Kadijom, guglam ime, u online izdanju Nacionala od 30. 12. 2003. godine nalazim:

POVIJEST SVEMIRA:
1. Veliki prasak: Veliki prasak nije eksplozija negdje u “središtu svemira” nego je riječ o eksploziji samog svemira u kojoj su nastali prostor i vrijeme. Nakon Velikog praska prostor se počeo širiti, a sa širenjem prostora materija se razrjeđivala i temperatura padala te se tako mijenjao i sastav svemira? od homogene vruće plazme (kvark-gluonska plazma) čestica od kojih nisu sve potpuno poznate, do današnjeg hladnog svemira nastanjenoga galaktikama i živim bićima.

Zadovoljna što ne vjerujem u Boga!

Ali, kvragu i kbogu, volim Đurđevdan!

U djetinjstvu sam se najviše igrala i družila sa Ciganima.

Ne bih tako danas smjela reći, ali za mene je ovaj naziv izraz većeg poštovanja i ljubavi nego politički službeno: Romi.

Još imam broš pauna, u prevladavajućim plavim tonovima, a koji sam dobila od prijatelja iz kočije s upregnutim samo jednim konjem, u mom sokaku, dok su čekali sutrašnji sajmeni dan u varošici, prije šezdeset i koju godinu. Nema Googlea koji bi mu ušao u trag.

Prije nekoliko godina djevojčice cigančice na Đurđevdan me nude čokoladom, naravno da sam se poslužila, one na cesti, ja u svom dvorištu.

Danas Đurđevdan obilježavam čašicom banijske šljivovice, sa kote 336, iz sela Bijele Vode, u društvu profesora geografije, 89 godina, stiže „na biciklinu“, u ljetnoj polo majici. I to u svom dvorištu.

Kulise su zadane, nama je samo da plešemo unutar kulisa.

Poznat mi je vapaj Majke kojoj je umrlo Dijete.

I kako zvoni i zveči kad u snu doziva Dijete po imenu.

Ne vjerujem u Boga!

Šta bi to mogao uraditi da opravda i svojim Duhom rastumači zašto je današnji Đurđevdan Dan žalosti? Ne samo za Srbiju, nego za svakog čovjeka koji se bilokad u svom životu radovao Đurđevdanu.

Dragi nepostojeći Bože, zašto si mi uzeo radost Đurđevdana?

Neće biti samo zato što u tebe ne vjerujem.

Uradio si isto to i onima koji te priznaju, vole, poštuju i klanjaju ti se.

U kome je greška?

Oceni 5