TV serija "Watchmen" (HBO, 2019)
Watchmen

Photo: IMDb

Tko podržava Trumpa, neka prebaci kanal

Nepoštivanje autorskih želja ne mora nužno samo po sebi biti neprihvatljivo, kao što će se složiti svatko tko smatra da je ipak bolje što Max Brod nije ispoštovao Kafkin zahtjev da nakon njegove smrti uništi Proces i ostala dotad neobjavljena djela. A ni autorska prava nisu nešto što se ne bi smjelo propitkitvati, pa su tako s lijevih pozicija ponešto problematična jer, nakon jedne točke, autorima donose zaradu ne od rada nego od rente, a onda imamo i pitanje jesu li autorska prava uopće pravedno pripisana – što, recimo, često nije slučaj u glazbi, gdje pjesma može biti, naprimjer, plod zajedničkih sessiona nekolicine glazbenika, da bi onda na kraju tek par njih dobilo autorski potpis i sve pripadajuće tantijeme.

No, nije ista procedura za svaki vid kreativnog izražavanja, a strip je jedna od domena u kojima se može poprilično jasno razlučiti kolike su čije kreativne zasluge: imaš scenarista (najčešće samo jednog), imaš crtača (također najčešće samo jednog) i eventualno još nekog trećeg zaduženog za koloriranje ako je strip u boji (i ako ga crtač nije sam kolorirao, što isto nije nečuveno). I to je to! Ako si zajebao njih za pare – zajebao si doslovno jedine ljude čija kreativnost donosi te pare.

DC Comics je upravo tako zajebao scenarista Alana Moorea i crtača Davea Gibbonsa, autore legendarnih Watchmena, pa je i razumljiv otpor dijela fanova prema najnovijoj ekranizaciji, ovog puta u obliku serije na HBO-u.

O čemu je riječ? Pa, duuuuuga je to priča, ali ajde da probam nekako sažeti u najkraće crte... 

Prvo su Moore i Gibbons bili potpisali ugovor prema kojem se, ako DC neće koristiti likove iz Watchmena godinu dana nakon izdavanja, njima dvojici vraća intelektualno vlasništvo nad stripom. Međutim, nakon njegovog nenadano velikog uspjeha, DC je iznašao rupu u ugovoru prema kojoj si može zadržati intelektualno vlasništvo nad stripom dok god se ne prestane tiskati – a nastavio se tiskati do dana današnjeg. Pošto to dotad nije bila praksa (jer stripovi su tada još brzo nestajali iz tiska, tek je bila na pomolu era vječno reprintanih ukoričenih izdanja – trenda koji su uvelike pokrenuli sami Watchmeni), Moore je probao isposlovati veću autorsku zaradu od one iz prvobitnog ugovora – i, naravno, bio odbijen. DC je počeo zarađivati i na merchandiseu, od čega, opet, nisu davali ništa Mooreu i Gibbonsu jer su to prema DC-ju bili, kao, promotivni artikli koji potiču prodaju stripa i da šta oni imaju tražiti tantijeme od toga.

Tu negdje Moore prekida suradnju s DC-jem, koju će silom okolnosti morati nastaviti kada za desetak godina kasnije DC bude kupio izdavačku kuću za koju je Moore tada radio. Moore je s DC-jem ispregovarao da mu se ne petljaju u kreativne odluke – što je DC, pogađate, prekršio, cenzurirajući ga u više navrata. Zatim je Joel Silver, producent nesuđene ekranizacije Watchmena u režiji Terryja Gilliama, lagao o Mooreovom angažmanu na projektu, a kada se DC oglušio na zahtjeve da stanu u njegovu obranu – Moore je još jednom, ovaj put zauvijek raskinuo suradnju s njima, uz zamolbu da bar ne diraju više Watchmene i da ne bude nikakvih ekranizacija ni preinaka.

I naravno, ubrzo je snimljena filmska verzija Watchmena, čijem su redatelju Zacku Snyderu, još naravnije, usta bila puna divljenja i dubokog poštovanja koje osjeća prema geniju Alana Moorea, kojeg je "ispoštovao" tako što je napravio doslovno ono JEDINO što je ovaj molio da se ne radi. A onda je DC pokrenuo i spin-off serijal Before Watchmen, na kojem su radili brojni prominentni scenaristi i crtači, također veliki štovatelji genija Alana Moorea i njegovog autorskog integriteta...

I onda, nakon svega toga, dođe vijest da će, protivno Mooreovim apelima, HBO raditi još i SERIJU o Watchmenima, a koju će osmisliti kontroverzni – Damon Lindelof. Koji zadnjih tjedana po intervjuima izvodi moralno-logičke akrobacije, pokušavajući se pravdati što djeluje suprotno željama autora prema kojem, ofkors, osjeća samo najdublje poštovanje. Pa je sipao izlike u stilu da, okej, nije u redu ne poštivati želje takvog velikana, ali da se netko drugi uhvatio ekranizacije, on bi to unatoč svemu pogledao, pa što onda ne bi i on sam onda napravio umjesto nekog drugog? Ali vrh je ipak ova bilješka s jedne presice:

"'Alan Moore je genije', kazao je Lindelof, da bi zatim priznao kako je ovaj 'jasno i nedvosmisleno istaknuo da ne želi da ga se na bilo koji način povezuje s HBO-ovim Watchmenima" (Moore ne dopušta niti da mu se ime pojavi na špici). Ali se zato divi Mooreovom 'punk rock duhu, buntovničkom duhu' i drži da bi, da je Mooreu nekoć netko tako rekao da nešto ne smije napraviti, Moore na to 'samo uzvratio: jebite se, napravit ću ja to... Tako da kanaliziram duh Alana Moorea kako bih Alanu Mooreu rekao: jebi se, napravit ću ja to!"

E majke ti, ovako epske prosere nema čak ni Zoran Milanović. Zamislite stoga samo kako je najpredanijim štovateljima Alana Moorea kad čitaju takve budalaštine, a da je pritom jedina serija Damona Lindelofa koju su gledali – zloglasni Lost. Normalno da im se diže kosa na glavi od same ideje!

Bio je Lindelof u međuvremenu, dakako, autor i još jedne serije - koja je, u redu, bila tako slabo gledana da je posve shvatljivo što je njegovo ime mnogima i dalje nerazdvojivo od onog umobolnog debakla od zadnje sezone Losta. Ali mi koji jesmo gledali tu jednu seriju koju je stigao napraviti u međuvremenu – The Leftovers, tako se zvaše – smo bili toliko oduševljeni njome da ne samo da smo mu oprostili sve grijehe Losta, nego smo čak i željno iščekivali njegove Watchmene, unatoč tome što nam je Snyderova besmisleno mehanička ekranizacija bila ubila volju za bilo kakvim daljnjim poduhvatima tog tipa i unatoč tome što je dekonstruiranje (super)heroja u 2019. poprilično passé. Bilo je teško nazrijeti čega se smislenog tu uopće može više nadodati ali, hej – The Leftovers! Lik je napravio THE LEFTOVERS! Tu tako čudesno, nenormalnu dobru seriju da sigurno zna što radi, jel tako?

I, uz duboki uzdah olakšanja, sada se može konstatirati da – da, tako je.

Lindelof nastavlja tamo gdje su izvorni Watchmeni stali, to jest 34 godine nakon zbivanja u finalnoj svesci stripa. I koliko god te Lindelofove spike o kanaliziranju Mooreovog "punk rock duha" bile glupe, moram mu ipak priznati da je uspio uhvatiti duh stripa. Jer kao što nas je izvorni strip uvukao u alternativnu stvarnost u kojoj su superheroji, naslovni Čuvari izmijenili tok povijesti pa se onda čitateljstvu mic po mic otkrivalo na koje se sve načine ta stvarnost razlikuje od naše, tako i sa serijom ateriramo usred svijeta u kojem policajci nose maske, ljudi su podozrivi prema tehnologiji, Robert Redford je desetljećima predsjednik S.A.D.-a, dok s neba svako toliko padaju lignje. I pitaj Boga kakve to sve veze ima s bizarnim prizorima s ladanjskog imanja neimenovanog devijantnog kicoša kojeg glumi Jeremy Irons! Lindelof je kazao kako mu je cilj, između ostalog, bio i da serija bude podjednako intrigantna i dezorijentirajuća i fanovima Watchmena i onima koji ih nikada nisu čitali, pa ako bih sudio po reakcijama mene kao fana te, s druge strane, moje drage koja ih nikada nije čitala – misija ostvarena, oboje nas prikovalo za ekran.

A malo što je tako dezorijentirajuće kao jedna od uvodnih scena, smještena u Tulsu 1921. u kojoj bijelci masovno tuku, ubijaju i protjeruju crnce, a u uništavanju njihove imovine sudjeluje čak i – avijacija. Znajući da se Watchmeni zbivaju u alternativnoj stvarnosti, pretpostavio sam isprve da je riječ o nekom izmaštanom produžetku Prvog svjetskog rata na američkom tlu – i ostao zapanjen kada se ispostavilo da riječ o stvarnom događaju. I nisam bio jedini, jer je riječ o događaju za koji – ne znaju ni mnogi Amerikanci!

Naime, u Tulsi je 1921. slučaj navodnog napada na jednu mladu bjelkinju od strane jednog mladog crnca uistinu i doveo do izgreda diljem grada, koji su zatim prerasli u nešto još gore: tisuće gnjevnih bijelaca je nasrnulo na crnački dio grada (kojeg se nazivalo Black Wall Street, jer se u njemu nalazila tada najimućnija crnačka zajednica u SAD-u), paleći crnačke kuće, pljačkajući i demolirajući njihove radnje (uz pojačanje u vidu – da – privatnog aviona). Procjenjuje se da su ubili između 100 i 300 muškaraca, žene i djece "krive" boje kože. Taj je jezivi događaj nevjerojatno dugo bio obavijen velom šutnje, zaobilazilo ga se i u lokalnoj i u nacionalnoj američkoj historiografiji – i tek je 1996. osnovana komisija za proučavanje i dokumentiranje masakra u Tulsi.

Jedna od javnih figura koje ne daju Americi da izbriše taj događaj iz povijesne memorije je publicist Ta-Nehisi Coates, koji je masakr u Tulsi naveo kao jedan od argumenata u korist reparacija za crnačko stanovništvo, u svom sad već znamenitom tekstu The Case for Reparations. Taj je tekst ujedno i bio jedna od inspiracija Damonu Lindelofu za nove Watchmene, koji su – također u duhu starih Watchmena – politični.

S razlikom da je strip bio suptilno političan, jer Alan Moore – dijelom vjerojatno zbog naputaka izdavačke kuće, a dijelom i po vlastitom nahođenju – nije htio alijenirati dobar dio čitateljstva, pa se njegova osuda Reaganove Amerike uglavnom čitala između redaka... Dok je u Lindelofovim Watchmenima sve izloženo, pun intended, crno na bijelo: glavna junakinja je crna superheroina, glavni negativci su bjelački supremacisti, tko god podržava Trumpa – može slobodno prebaciti kanal.

Ta spremnost da u startu otkanta nezanemariv dio potencijalne publike, kao i to da se kao jedan bijelac prvi na televiziji uhvatio u koštac s masakrom u Tulsi – odraz je Lindelofove novostečene autorske odvažnosti. No ništa manje impresivna nije ni njegova u međuvremenu stečena pripovjedačka odvažnost, to njegovo umijeće građenja i razvijanja fiktivnih svjetova. Svijet Leftoversa je sa svakom epizodom bivao sve veći i sve fascinantniji, a tako je i ovdje: Watchmeni redovito imaju scene, pa i cijele epizode koje na prvu izgledaju kao da su ispale iz neke posve druge serije, ali se na kraju uvijek nekako, na neki jako zadovoljavajući način spoje u tematski i emotivno kompaktnu cjelinu. 

Ostaje vidjeti kako će se priča odvrtjeti do kraja sezone, ali dosadašnje četiri prikazane epizode su takav spektakularan gušt za gledanje (a kao netko tko je imao dostup screenerima za kritičare, mogu vam reći i da su peta i šesta i JOŠ bolje!) da mi se čini da bi se Damon Lindelof konačno mogao, jednom za svagda, otarasiti stigme "onog debila koji nas je sve vukao za nos s Lostom". I mada je, s obzirom na cijelu tu situaciju s Alanom Mooreom, projekt etički pomalo, onak', upitan - svejedno mi je drago što postoji. Oprosti mi, Alane, o oprosti! Ali kad je ovo tako... jebeno... dobro.

*Prenosimo sa portala Kulturpunkt

Oceni 5