Tko u Hrvatskoj ima pravo određivati sastav Vlade

Taman kad se proustaški mutež u najvećoj političkoj družbi Bijedne Naše - Hrvatskoj demokratskoj zajednici počeo zgušnjavati i izbijati na površinu, pa se moglo pomisliti da je predsjedniku stranke Andreju Plenkoviću napokon došlo iz guzice u glavu da mora eutanazirati desničarski rigidno krilo Zlatka Hasanbegovića koje mu otpočetka iza leđa sapuna dasku, eto budalasto-šovinističke dijareje Milijana Brkića nom de guerre Vaso. Drugi čovjek HDZ-a i potpredsjednik Hrvatskog sabora - kažnjivo po paragrafima o nepoštivanju Ustava RH i širenju međunacionalne mržnje - napadom je na saborskog zastupnika srpske manjine i HDZ-ovog koalicijskog partnera Milorada Pupovca zgrozio demokratski zreliju političku i širu društvenu javnost. Uoči sjednice Predsjedništva HDZ-a, diskvalificirao je etničke manjine, osobito srpsku, iz političkog života RH.

U okolnostima dramatičnog svršetka prošlog tjedna kad se pokazalo da Plenkovićeva vlada nakon već drugog razlaza s koalicijskim partnerom Mostom nezavisnih lista više nema stabilnu parlamentarnu većinu, upravo su tri srpske zastupničke ruke iz Pupovčeve političke opcije (SDSS) - prigodom glasovanja o povjerenju ministru financija Zdravku Mariću zbog navodnog sukoba interesa, povezanosti s Agrokorom i povlaštenog kredita u HPB-u te potom izboru Gordana Jandrokovića za predsjednika Hrvatskog sabora - odlučile o opstanku HDZ-a još neko vrijeme na vlasti, Plenkovića na mjestu premijera pa i samog Milijana Brkića na mjestu potpredsjednika Hrvatskog sabora. Pupovčev SDSS je nakon odlaska Mosta iz koalicije s HDZ-om ostao najjači Plenkovićev politički partner i nije nelogično pretpostaviti da to ima neku cijenu, što je normalna pojava u svim sličnim kombinacijama.

Politika je čudna biljka mesožderka. Nema nedužnih među onima što se njome bave, pa i sve one floskule o „preuzimanju odgovornosti“, „služenju narodu“ ili „umjetnosti mogućeg“ valja objesiti mačku o rep

Također nije ništa politički bogohulno u tome da je Milorad Pupovac, komentirajući dramatična zbivanja u vladi i Saboru te oporbeno provociranje drugih izvanrednih parlamentarnih izbora u samo godinu dana, kazao da predstoji „šira rekonstrukcija vlade“. To je i prije njega već najavio premijer Plenković, a tzv. preslagivanje i u vladi i u saborskoj većini ostavio je za razdoblje nakon lokalnih izbora, zakazanih za 21. svibnja, te drugog kruga dva tjedna kasnije. Tada će premijer predložiti četiri nova ministra, umjesto smijenjenih Mostovih - za resore policije, uprave, pravosuđa te zaštite okoliša i energetike. Za njihovo će mu izglasavanje u parlamentu biti potrebno najmanje 76 od ukupno 151 zastupničke ruke. Hoće li ih imati, ostaje vidjeti.

Pupovac je, reagirajući flegmatično na Brkićevu šovinističku pjenu iz usta, poručio da SDSS, unatoč tome, „neće ljuljati Plenkovićevu vladu“.

Kobasica i Shakespeare

Politika je čudna biljka mesožderka. Nema nedužnih među onima što se njome bave, pa i sve one floskule o „preuzimanju odgovornosti“, „služenju narodu“ ili „umjetnosti mogućeg“ valja objesiti mačku o rep. Brkić nadimkom Vaso ima pravo kad tvrdi da je Milorad Pupovac podržavao „sve hrvatske vlasti dosad“, ali jednako je tako i Pupovac u pravu kad ne skriva činjenicu zašto je to činio. Jedino je moguće izboriti se za dobrobit manjine, ako su njezini predstavnici dio ili pri vlasti. SDSS je tzv. lijevog svjetonazora i ideologije, ali mu to nikad nije smetalo surađivati s HDZ-om u kojem legalno djeluje i ekstremno, proustaško krilo ili s njim surađuju ekstremi od kojih dođe mučno svakom psihički zdravom žitelju ove trknute zemlje. Po onoj da je gladnom kobasica preča od Shakespearea?  

Od teških Tuđmanovih vremena iz praskozorja navodne državne samostalnosti, politički organizirani su Srbi aktivno sudjelovali u hrvatskoj vlasti. U vladi, u Saboru. U vladama Ive Sanadera i potom Jadranke Kosor osobit je ugled uživao potpredsjednik prof. dr. sc. Slobodan Uzelac (SDSS), a sada i publicist Čedomir Višnjić (SDSS) kao ravnatelj uprave zadužen za izdavaštvo u Ministarstvu kulture Nine Obuljen-Koržinek. Zašto bi bilo nenormalno da i u presloženoj Plenkovićevoj vladi, ako mu se u lipnju posreći, možda ne kao ministar - ali zašto ne i to? - opet dobiju istaknutija mjesta moralno/stručno kvalificirani predstavnici srpske manjine iz Pupovčeve selekcije? Može se Milijan Brkić pjeniti koliko ga volja, ako mu netko razuman iz Plenkovićevog najužeg stožera pravodobno ne zatvori usta, ali bit će onako kako premijer odluči. Sukladno koalicijskom dogovoru i sa svojim (zasad) najvećim i jamačno najpouzdanijim partnerom.

Brkićevu šovinističku dijareju valja iščitavati i kao nesuvislo „domoljubno“ reagiranje u okolnostima kad su se ekstremni desničari s HDZ-ove parlamentarne izborne liste ili odmetnuti hadezeovci poput Željka Glasnovića oteli kontroli stranačkih tijela, pa je frka odjeknula kao bomba. Ikona ekstremne desnice Bruna Esih iz HDZ-ovog kluba saborskih zastupnika se samovoljno kandidirala za gradonačelnicu Zagreba, iako je HDZ kandidirao Dragu Prgometa. Esih su podržali Zlatko Hasanbegović, mada član Predsjedništva HDZ-a, te Željko Glasnović, bivši hadezeovac. Nezadovoljan nižim mjestom na parlamentarnoj izbornoj listi, kandidirao se kao nezavisni zastupnik u XI. izbornoj jedinici (dijaspora, uglavnom zapadna Hercegovina u BiH, gdje je ratovao). Hasanbegović se našao i kao drugi na listi Brune Esih za Skupštinu Grada Zagreba te automatski - izbačen iz HDZ-a.

Kad se zbroje dva i dva, očito je da je ekstremna desnica nakon pola godine sapuna na Plenkovićevoj dvostruko „vladarskoj“ dasci procijenila povoljnim trenutak za izaći iz ilegale. Koja baš i nije bila neka ilegala, jer se odavno zna da se, kao slučajno, nalaze po kafićima i privatnim stanovima vlasti žedni Bruna Esih, Zlatko Hasanbegović, „obiteljski“ zauzeta Željka Markić i takvi i da su, navodno, već skovali strategiju osvajanja ne samo hrvatske metropole nego i ključnih poluga vlasti u državi. Ne izostaje žestoka potpora najrigidnijih kloaka-medija, čija perjanica pod ironičnim pseudonimom Dvolitrena Boca Coca Cole Zero ili Metar i Žilet svako malo ima gadnih problema s pravnom državom. Te zbog droge, te zbog prostitutki, te zbog klevete na lokalnom agitprop tv-formatu te zbog protusrpske nesnošljivosti...

U cijelom tom cirkusu premijeru i šefu HDZ-a nije svejedno. Desnica ga se javno odriče, od samog početka nije za njegovu politiku „europejstva“, ma kako to u državnoj praksi izgledalo smiješno, a desniji od desnih spavača u stranci su u niskom startu. Čekaju razvoj događaja i procjenjuju moguću osobnu korist od ovog ili onog raspleta Plenkovićeve sudbine na čelu Bijedne Naše i u HDZ-u. Nije tu baš važan vukovarski čekićar ćirilice Stevo Culej, politički instaliran u saborske klupe na blizu 20.000 kuna mjesečne apanaže, čija je valjda jedina zasluga što je „u Domovinskom ratu nos'o krvave gaće po Velebitu“ i pokušao se fizički obračunati sa „stršljenom“ iz Živog zida Ivanom Pernarom, koji ga izluđuje inteligencijom i istinom.

Bit će među HDZ-ovim ultraškim spavačima važniji - znanjem i inteligencijom puno superiorniji Culeju - Miro Kovač koji je, kao Hasanbegović, osvetoljubivo kivan na stranačkog šefa, jer ga također nije ostavio na mjestu ministra vanjskih i europskih poslova, gdje ga je lani postavio Tomislav Karamarko. Plenkoviću je više valjao politički i osobni prijatelj iz Europarlamenta Davor Ivo Stier, unuk po ocu zloglasnog ustaškog pukovnika Ivana Stiera, intimusa krvavog zapovjednika jasenovačkog konc-logora Vjekoslava Maksa Luburića.

E sad, što je bila nakana Plenkovićevog stranačkog zamjenika kad se u to političko nedoba maloumno oborio na Milorada Pupovca, time prekršio Ustav RH - ocijenio je i Hrvatski helsinški odbor - te bezrazložno uvrijedio sve etničke manjine u RH? Uvalio se do nosa u smrdljivo šovinističko blato ne bi li, valjda, spasio Plenkovića i njegovu dvoglavu stranka-država vlast od masovnog ataka zdesna, ali je više nego itko u posljednje vrijeme iz samog vrha ZNA SE opcije opet razotkrio grubu istinu: HDZ povremeno dlaku mijenja (Karamarkov „novi HDZ“ nakon Sanaderovog pljačkaškog), ali ćud nikada. Ista je to družba istih mozgova, apetita i navika.

I hrvatski Srbi su dio ustavno determiniranog naroda. I Mađari, i Česi, i Talijani, i Romi... bez obzira na njihovu zemlju porijekla. Svi oni, zajedno s Hrvatima, imaju ustavno pravo birati na izborima koga žele, biti birani, odlučivati o vlasti i svojim izabranim predstavnicima sudjelovati u obnašanju vlasti

Što bi sinjski alkari rekli, Milijan Brkić nom de guerre Vaso - „uništa“. Zaludu ga je, pisao je desničarski portal što ga publicist Drago Pilsel imenuje kao Govno.hr, bivša 30 godina mlađa supruga lakonotne ikone Srebrnih krila drilala kako bi se „od osobe koja je do sada uglavnom bila iznimno konzervativnih stvova, ponekad čak i rigidnih, potpuno preobratio ili preobrazio u dijametralno suprotnu osobu, srdačnu, otvorenu, punu ljubavi i topline“. Ili je poznata violončelistica Ana Rucner promašila ceo fudbal ili predmet uljuđenog drila uopće nema sluha za civilizacijske note međunacionalno snošljivog svijeta?

„Isto tako gospodin Pupovac i nacionalne manjine neće određivati sastav hrvatske vlade“, prenijela je Nova tv Brkićevu šovinističku dijareju. „Podsjetio bih da je ovo hrvatska država, da u hrvatskoj državi, uz nacionalne manjine koje imaju itekako zajamčena ustavna prava, odlučuju Hrvatice i Hrvati, da je ovo naša zemlja, a ne čija tuđa. I zamislite kako bi to bilo kad bih ja odavde govorio kako će gospodin Vučić u Srbiji rekonstruirati srpsku vladu. Tko sam ja i odakle meni pravo za tako nešto?“

Nesretni Milijan Brkić bi vladao državom, a ne poznaje njezin Ustav. Prije nego što se usudio javno blamirati parafraziranjem pravaški zadrte Ruže Tomašić svojedobno u Slatini - „Hrvatska je država hrvatskog naroda, svi ostali su u njoj gosti“ - mogao si je dati neusporedivo manje  truda nego što mu je trebalo za plagiranje tuđeg diplomskog rada na Policijskoj akademiji, pa pročitati čl. 1., st. 2. i 3. Temeljnih odredbi Ustava RH. A tamo izrijekom piše: „U Republici Hrvatskoj vlast proizlazi iz naroda i pripada narodu kao zajednici slobodnih i ravnopravnih državljana (st. 2.). Narod ostvaruje vlast izborom svojih predstavnika i neposrednim odlučivanjem (st. 3.)“.

Samozvani „domoljubi“

Narod ostvaruje vlast - ne samo Brkićeve „Hrvatice i Hrvati“! - a narod ili zajednicu slobodnih i ravnopravnih državljana čine svi državljani RH. Dakle i Milorad Pupovac kojeg svako malo neki neoustaša želi iz vlastite domovine u kojoj se rodio (Donje Ceranje, 1955.), živi i radi protjerati u Srbiju. I hrvatski Srbi su dio tog ustavno determiniranog naroda. I Mađari, i Česi, i Talijani, i Romi... bez obzira na njihovu zemlju porijekla. Svi oni, zajedno s Hrvatima, imaju ustavno pravo birati na izborima koga žele, biti birani, odlučivati o vlasti i svojim izabranim predstavnicima sudjelovati u obnašanju vlasti. Ma što Brkić mislio. Uostalom koga briga što on misli kad jezik pušta u promet, a ne misli.

Dakle, „gospodin Pupovac i nacionalne manjine“ imaju na vlast ista - ni manje niti više - ljudskih i demokratskih prava rekonstruirati vlast u Bijednoj Našoj kao Brkić i njegove „Hrvatice i Hrvati“. To je propisano Ustavom i zakonima, a to je bio i jedan od ključnih uvjeta međunarodne zajednice ne samo za državno  priznanje RH nego i za priključenje Uniji. Hrvatska se na to obvezala i nikad nitko neće tamo nekog Brkića pitati je li to u redu. Niti mu priznati pravo osporavati te civilizacijske činjenice. On malo više od nekih drugih zna tko je i kako to 1990-ih pokušao izigrati i kako je to završilo. Haagom. I opet će budu li njihovi zadrti ideološki sljednici pretjerivali u prakticiranju „domoljublja“ na štetu drugih i drukčijih, manje brojnih i slabijih. Pa i hrvatskih Srba koje se i dalje nekažnjeno vrijeđa, gdje god tko stigne.

Samozvani „domoljubi“ iz Brkićevog svjetonazorsko-ideološkog jata neovlašteno se nameću kao vlasnici „hrvatske države hrvatskog naroda“, mlate praznu slamu nekim braniteljskim zaslugama neprocjenjive materijalne vrijednosti i nasilno „educiraju“ sve i svakoga o tome kako se „domoljubno voli Hrvatska“ i kako u vlastitoj domovini nema mjesta „gostima“ koji nisu po „domoljubnoj“ volji. A ovo doba nije ono iz crne epizode 1941.-1945., pa im ime Milorada Pupovca i sve što ono simbolizira uzrokuje stresove i noćne more. Eto posla za specijalizirane ustanove za liječenje duševnih patnji.

Mora da je u Brkićevoj glavi došlo do logičkog kuršlusa kad traži da javnost „zamisli“ „kako bi to bilo kad bih ja odavde govorio kako će gospodin Vučić u Srbiji rekonstruirati srpsku vladu“. Takvo što se ne može zamisliti ni u najgorem ludilu. Brkić nije državljanin Republike Srbije da bi to uopće mogao pomisliti. Vučiću je, dobro zaključuje, nitko i ništa. Notorni šovinist iz susjedstva na kojeg nije vrijedno obraćati pozornost. Kamoli pitati za rekonstrukciju vlasti. Da se Brkićeva obitelj, nakon što je budući šovinist završio drugi razred osnovne škole, preselila u Beograd, a ne u prigradsko zagrebačko selo Dubec, pa Milijan u srbijanskoj metropoli završio neke škole, odrastao i stekao državljanstvo, ne bi bilo nikakvih problema da danas sudjeluje s Vučićem u rekonstruiranju vlasti. Ako na izborima stekne uvjete, a Aleksandar Vučić ga uzme u obzir. Ovako - ništa.

Ostaje na tome da Pupovac ima pravo i izborne uvjete sudjelovati u rekonstruiranju hrvatske vlade i saborske većine, na što desni rigidi ne mogu utjecati, a Brkić nema minimum prava - i to, vidi vraga, „odavde“, iz Zagreba - bilo što savjetovati Vučiću. Jednostavno, to su kruške i jabuke koje nemaju veze sa zdravim razumom. U što se i kamo prtlja kad nije srbijanski državljanin?

Milijan Brkić ratnog nadimka Vaso ima završenu Srednju tehničku školu „Nikola Tesla“ u Zagrebu i plagijatorsku aferu s diplomskim radom na Policijskoj akademiji, zbog koje mu je poništena diploma VSS stupnja

Tragikomična je pojava, ne prva, jedina i posljednja, da Brkićevo komercijalizirano „domoljublje“ radikalno desne provenijencije služi kao oružje baš protiv političara i intelektualca kojem ni po čemu nije dorastao. A to što je Milorad Pupovac Srbin po nacionalnosti isti je na vlas krimen kao i to što je Milijan Brkić po nacionalnosti Hrvat. Kakve to ima veze je li netko ove ili one nacionalnosti? Ili živi u ovoj ili onoj zemlji. Ili vjeruje u ovog ili onog u gomili nebesnika ili pak ne vjeruje ni u jednog. Ako netko nije čovjek, pa još i radi o glavi drugom i drukčijem, nije vrijedan.

Milorad Pupovac je rođen u Hrvatskoj i hrvatski je državljanin. Milijan Brkić (1970.) je rođen u zaseoku Brkići sela Klobuka (rodnog mjesta ustaškog ratnog zločinca, ministra tzv. NDH Andrije Artukovića) nedaleko od Ljubuškog u BiH. I on je hrvatski državljanin. Milorad Pupovac je ugledni doktor znanosti, autor većeg broja knjiga te nekoliko stotina znanstvenih i stručnih radova, profesor na Odsjeku za lingvistiku Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu, jedan od najboljih lingvista u RH i bez konkurencije najbolji govornik hrvatskog jezika. Ne samo među političarima nego i u intelektualnoj javnosti. Milijan Brkić ratnog nadimka Vaso ima završenu Srednju tehničku školu „Nikola Tesla“ u Zagrebu i plagijatorsku aferu s diplomskim radom na Policijskoj akademiji, zbog koje mu je poništena diploma VSS stupnja. Pupovcu nitko nikad nije osporio jednu riječ iz respektabilnog stručno-znanstvenog opusa.

I taj i takav Brkić, poznat u politici i široj javnosti kao nabusit/bahat čovjek - zbog veze s Anom Rucner, s kojom navodno živi u unajmljenom stanu u zagrebačkom naselju Španskom, nazvan je među prijateljima i Casanovom iz Klobuka - ima obraza tom i takvom Pupovcu bljutavim šovinizmom soliti pamet o tome tko je tko u RH. Časnom čovjeku, političaru i intelektualcu. Doduše, ne bez etnobiznismenskog dara kada je riječ o potporama „svakoj hrvatskoj vladi“. Brkić „tuče“ Pupovca samo braniteljskim zaslugama, koje podrazumijevaju i njegov ratni nadimak Vaso, no Domovinski rat nije nikakav kriterij ni za čija veća ili manja ljudska/građanska prava.

Novinar Indexa.hr Vojislav Mazzocco je lani u srpnju pisao da je nejasno porijeklo Brkićeva nadimka Vaso: „Jedni kažu da ga je oteo neprijateljskom vojniku kojeg je ustrijelio snajperom, drugi kažu da ga je koristio u operacijama iza neprijateljskih linija, treći da ga je dobio jer je spasio nekog zarobljenog srpskog pobunjenika. Milijana Brkića njegovi suborci, a kasnije i podčinjeni specijalci - brzo je došao do zapovjednog položaja - samo hvale. Ističu da je bio požrtvovan, hrabar i predan. Prepričavaju kako je jednom prilikom pet sati po velebitskom ledu nosio ranjenog suborca“. Otud i njegov veliki utjecaj na čelnike HDZ-ovih veteranskih udruga, što je najviše došlo do izražaja u stožeraško-šatoraškim dernecima za Karamarkovog pobunjeničkog pohoda iz oporbe na bivšeg predsjednika RH Ivu Josipovića i SDP-ovu koalicijsku vlasti te osobito premijera Zorana Milanovića.

Radin povukao ruku

Iako Milijan Brkić - kao ni Miro Kovač, Stevo Culej i takvi na HDZ-ovom desnom krilu - nije otvoreno ustao protiv Andreja Plenkovića, nego je s figom u džepu ostao u njegovoj sjeni čekati povoljniji trenutak, napadom na Pupovca jasno je pokazao kako mu funkcioniraju i srce i siva tvar. Izrazito šovinistički. Uza sve neugodnosti, rizike, potrese i neizvjesnosti u kojima Plenković propada kao u živom blatu, stranački mu je zamjenik (svjesno?) navalio na pleća dodatnu averziju, bunt i nepovjerenje javnosti, političke oporbe i nekih koalicijskih partnera bez kojih neće imati političke sape za tzv. preslagivanje vlade i saborske većine. Sudeći po mlitavim reagiranjima nekih ministara i Plenkovićevoj šutnji, Brkiću zasad neće pasti ni vlas od preostalih nekoliko na čelenki.

„Od HDZ-a očekujem da se distancira od Brkićevih izjava i da kaže da više ne vlada duh prošle vlade, koji je bio upravo takav, nego da vlada jedan novi, liberalniji duh, promanjinski i u kojem manjine mogu sudjelovati“, izravno se suprotstavio saborski zastupnik i predstavnik talijanske etničke manjine Furio Radin. „Ako ne, ja ne mogu sudjelovati u vladi u kojoj je stranka čiji potpredsjednik kaže da možemo biti tamo, ali moramo šutjeti. Neću glasati za nove ministre, ako se HDZ, premijer i vlada jasno ne distanciraju od Brkićevih izjava, koje su protuustavne, protiv svih zakona, uključujući Ustavni zakon o nacionalnim manjinama, i koje su protiv vladinog programa. Dok ne dođe do jasnog koraka natrag i distanciranja od politike ekskluzije, diskriminacije i šovinistričkih izjava, a prema nekim manjinama i rasističkih, do tada uskraćujem vladi podršku. Želim živjeti u Hrvatskoj, ne u Kroatistanu.“

Bit će zanimljivo sljedećih tjedana i mjeseci nakon lokalnih izbora i Plenkovićevog to be or not to be u ZNA SE opciji, ali i za državnim kormilom. Daske su nasapunane pa klizačina može početi. Moguće je da se nesretni Milijan Brkić nom de guerre Vaso tu samo prvi poskliznuo, a posljedice će se pojaviti sa zadrškom. Ili je, vrag će znati što mu je u glavi, namjerno kukuriknuo prije zore, što i ne mora značiti da će napokon skončati u loncu. Rasplet slijedi.